Literatura koja tematizira pravno-politički status Bošnjaka u novijoj historiji prijeko nam je potrebna za sagledavanje turbulentne prošlosti ovog naroda. Upravo je jedna takva knjiga nedavno objavljena pod nazivom Od berlinske do dejtonske Bosne i Hercegovine – Pravno-politički status Bošnjaka autora dr. Ajdina Huseinspahića. Ovaj pravni historičar s Pravnog fakulteta u Zenici svoje dugogodišnje istraživanje oknjižio je s ciljem pojašnjavanja pravno-političkih procesa bošnjačkog naroda. Knjiga se sastoji iz pet poglavlja, a autor u njima nudi hronološki pregled bitnih historijskih događaja za Bošnjake.
U prvom poglavlju pod nazivom Austrougarski period u Bosni i Hercegovini dr. Huseinspahić, na osnovu mnogobrojnih dostupnih izvora, opisuje stanje koje vlada na teritoriji Bosne i Hercegovine za vrijeme i nakon Berlinskog kongresa, održanog 1878. godine, te odgovara na koji način Bošnjaci reagiraju na odluke Kongresa od kojeg su se oporavljali čitavo dvadeseto stoljeće. Analizirajući političku i društvenu svakodnevnicu tokom vladavine Austro-Ugarske, ova knjiga nam pruža uvid u način političkog organiziranja, tačnije nacionalno-politički kurs okupacione uprave, ali i u rad Sabora, kotarskih vijeća, te stranačkog organiziranja Srba i Hrvata. U ovom se poglavlju dr. Huseinspahić bavi i agrarnim odnosima, pravnim poretkom, ali i stranačkim organiziranjem muslimana za vrijeme Austro-Ugarske.
Drugo poglavlje knjige nosi naziv Bosna i Hercegovina između dva svjetska rata i nudi odgovor na pitanje koliko je na muslimansko stanovništvo utjecala nova promjena državnog uređenja te kakve su okolnosti vladale tokom ovog perioda. Ovdje primamo informacije o političkom organiziranju Bošnjaka između dva svjetska rata u kojem se svakako najviše isticao rad Mehmeda Spahe, najaktivnijeg i najvažnijeg bošnjačkog političkog lidera u ovom periodu. Period između dva svjetska rata specifičan je i po političkoj nestabilnosti, nametnutim političkim odlukama te različitim reformama koje su ostavljale teške posljedice na svakodnevni život bošnjačkog stanovništva. Primjera radi, Spaho je sa svojim saradnikom Halidom Hrasnicom u ovom periodu jedno vrijeme proveo i u zatvoru. U jednom trenutku lider Bošnjaka Mehmed Spaho povlači se iz politike, što se može objasniti pritiscima koje je kontinuirano trpio ovaj državni ministar tadašnje jugoslavenske države.
Treće poglavlje nosi naslov Razdoblje Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini (1941–1945), a dr. Huseinspahić posebno se osvrće na bošnjački antifašizam koji je u prošlosti bio neprimjereno propitivan i na meti zlonamjernih naučnika i publicista čija je namjera bila da ospore njegovu utemeljenost. Kroz niz činjeničnih podataka autor detaljno objašnjava ulogu i položaj Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, ističući i brigu Bošnjaka za svoje komšije Jevreje. Podaci o nepravednim montiranim političkim procesima koje su komunisti vodili čak i protiv nekih učesnika antifašističkog pokreta također rasvjetljavaju ulogu Bošnjaka u ovom periodu, a autor nudi i zaključke o nekim od strane javnosti okarakteriziranih spornih pojava.
Kada je riječ o četvrtom poglavlju pod nazivom Bosna i Hercegovina u socijalističkoj Jugoslaviji (1945–1990), ono hronološki pojašnjava ključne procese koji Bošnjaci prolaze na putu do povratka historijskog nacionalnog imena Bošnjak. Počevši s opisom stanja nakon završetka Drugog svjetskog rata, privikavanjem na novu epizodu zajedničkog života nakon oslobođenja, ova knjiga detaljno objašnjava uloge pojedinih političkih ličnosti koji su imali utjecaj u reafirmaciji nacionalnog imena Bošnjak. Neizostavni Džemal Bijedić i njegovi uspjesi u tadašnjem nacionalnom buđenju Bošnjaka, pod nacionalnim imenom Muslimani, našli su zasluženo mjesto u ovom poglavlju, što je i očekivano za sve poznavaoce političke historije Bošnjaka.
Posebno raduje činjenica da dr. Huseinspahić nudi nužne poveznice i ističe važnost djelovanja bošnjačkih emigranata predvođenim Adilom Zulfikarpašićem, Smailom Balićem i ostalim vizionarima okupljenim oko izuzetno bitnog lista Bosanski pogledi. Ovaj list okupljao je značajne intelektualce u dijaspori, a na njegovim listovima mogli su se pročitati pozivi svim Bošnjacima u domovini i dijaspori na nacionalno buđenje, koje nije imalo veću podršku javnosti u periodu od šezdesetih do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Posljednje poglavlje s nazivom Disolucija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije predstavlja početak finalizacije političkog sazrijevanja Bošnjaka, a uloga prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića i njegovi napori prije svega u smjeru sprečavanja konflikta u Bosni i Hercegovini, zasluge za priznavanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine i odbranu od agresije značajni su u kontekstu pojašnjavanja njegove višestruke uloge. Prateći sve događaje relevantne u kontekstu agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima, autor se osvrće i na destruktivno djelovanje tadašnje paradržavice tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Kao što i sam naslov knjige sugerira, dr. Huseinspahić na kraju prati okolnosti koje su vladale neposredno, za vrijeme i nakon Mirovnog sporazuma u Daytonu, kojim je okončana višegodišnja agresija na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Zadnje stranice knjige Od berlinske do dejtonske Bosne i Hercegovine – Pravno-politički status Bošnjaka, osim popisa korištene literature, rezervirane su i za dva mišljenja recenzenata dr. Enesa Durmiševića s Pravnog fakulteta u Sarajevu i dr. Sedada Dedića s Pravnog fakulteta u Zenici, koji kroz svoje komentare govore o značaju ovog djela koje će sasvim sigurno imati svoju upotrebnu vrijednost.
