Bez obzira šta mi danas mislili o Amerikancima činjenica je da su oni odmah nakon Drugog svjetskog rata pružili ogromnu materijalnu pomoć stanovništvu Jugoslavije, a najviše Bosne i Hercegovine. Ta pomoć je uglavnom dobijana u periodu 1945-1948. godine, ali i desetak godina poslije.
Prema sjećanjima Sime Tadića, rukovodioca ureda za BiH koji je tu pomoć raspodjeljivao, 90% potreba za hranom stanovništva Bosne i Hercegovine prve dvije godine poslije rata podmirivala je UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration) u čemu su SAD učestvovale sa 73% u ukupnim isporukama.
Pomoć se sastojala bukvalno od „igle do lokomotive“, a ja se vrlo dobro sjećam lokomotiva uskotračne pruge sa velikim bijelim natpisima UNRRA i kifla u osnovnoj školi sa američkim žutim sirom. U mojoj porodici prepričavalo se kad se dedo Husein, 1946/7. godine, ljutit vratio iz čaršije: „Eno na Musali (glavni mostarski trg) nova vlast iskupila omladinu pa zajedno uzvikuju parole i traže ujedinjenje sa Sovjetskim Savezom, a da nema Amerike svi bi krepali od gladi i pojele bi ih uši da Amerikanci ne poslaše DDT-prašak!“
Stočanin Ćamil Mešak (1907-1986) je završio trgovačku školu, ali je spletom sudbine radio kao žandar. Godine 1936. ide u Mostar na nekakav sudski uviđaj i tom prilikom razgovara sa 23-godišnjom djevojkom Ajnom, kćerkom uglednog Ibrage Kazazića iz Kazazića sokaka na Carini. Planula je obostrana ljubav te Ćamil seli u Mostar i ženi se sa Ajnom. Dobijaju dva sina, Envera (1940) i Zlatka (1947-2008).
Godina je 1950. Vrijeme strašno i zlokobno – u toku je obračun komunista sa informbirovcima, što pravim, što lažno optuženim i potpuno nevinim ljudima. U Mostaru je iz svake pedesete familije neko bio zatvorenik na Golom otoku što iznosi dva posto od svih porodica. Danas potomci tih uglavnom nevinih zatvorenih nerado govore i pomalo se stide sudbine svojih očeva i djedova, umjesto da se toga stide potomci onih koji su na robiju slali te nevine ljude!?
Ćamil radi u Kalhanskoj ulici u Mostaru kao ekonom Oblasnog Narodnog odbora. Predveče, kad se zaposleni raziđu kućama Ćamilov zadatak je bio da prema ranije dobijenom spisku iz UNRRA paketa izdvoji najluksuzniju robu i napravi posebne pakete za najviše državne funkcionere Bosne i Hercegovine koje bi ujutro kurir preuzimao i nosio za Sarajevo i dijelio po kućama.
U tim paketima bilo je zaista pravih delicija, nikad viđenih na našim prostorima - instant kafa, punomasna čokolada, puter od kikirikija, američki keksi i džemovi, govedina u konzervi, Chesterfield i Camel cigarete, a posebno su kod fukcionerskih bračnih drugarica bili cijenjeni američki mirišljavi sapuni za kupanje. Sve je to Ćamil vadio i pravio posebne pakete, a ostalo; brašno, makaroni, riža, mlijeko u prahu, ulje, safun za pranje veša i trumanova jaja su išla za škole i dalje građanstvu.
Tako su ti istaknuti rukovodioci bili raspolučene ličnosti, njihova srca, što tajno, što javno, su bila u Moskvi, dok su im stomaci i usta bila okrenuta prema Vašingtonu. Pri tome oni nisu imali nikakvih moralnih dilema, jer je u tim vremenima bilo pitanje ponosa što više namagarčiti i prevariti klasnog neprijatelja – “imperijaliste”.
Ćamil pravi pakete, osim njega tu je samo E. koji se vrzma okolo. “Kome je to paket?”, pita Ćamila. “Krmku! Šta tebe briga kome je!”, odgovara ljutito. E. je ipak saznao da je paket bio za Uglješu Danilovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova BiH. Sutradan naveče je zakazan partijski sastanak na kojem je Ćamil kritikovan da harangira protiv najodgovornijih drugova i naziva ih gladnim krmcima.
Jutro poslije sastanka dok je Ćamil na poslu dolazi milicija i ispred svih zaposlenih odvode ga u zatvor “Ćelovina” u Šantićevoj ulici gdje boravi nekoliko dana, a zatim ga sa više zatvorenika vozom sprovode u luku Zelenika. Kad se skupilo dovoljno zatvorenika sve ih brodom odvoze na Goli otok.
Supruga Ajna sa trogodišnjim i desetogodišnjim sinom ostaje bez ikakvih sredstava za život i odlučuje se na hrabar korak. Poslije mnogo oblijetanja rođak Asim Kazazić joj sređuje da je primi lično Uglješa Danilović. Bez imalo straha sa vrata mu govori: “Djeca mi nemaju šta jesti jer mi je muž radi tebe zatvoren, evo vodi i mene u zatvor!” Ministar unutrašnjih poslova, valjda postiđen tim hrabrim istupom, daje nalog da supruga i djeca, dok je muž zatvoren, dobijaju pomoć u visini muževljeve plaće.
Ćamil je dvije godine bio zatvoren na Golom otoku, u Mostar se vraća 1952. godine. Radio je u Vrapčićima kao prodavač, te u “Voćaru” i HIT-u kao skladištar. Svi bivši zatvorenici sa Golog otoka bili su pod budnim okom socijalističkih vlasti i sve do 1992. godine oni su preko rajonskih milicionera bili pod nadzorom, koji su sedmično, svakog utorka, podnosili izvještaj o vladanju i druženju bivših “informbirovaca”.
Strašno je danas čitati da mnogi žale za tim vremenima i prizivaju nove gole otoke.
