U najtežim ratnim danima bosanskohercegovačka diplomatija predvođenja predsjednikom Alijom Izetbegovićem i njegovim tadašnjim bliskim saradnikom Harisom Silajdžićem činila je nadljudske napore kako bi na strani Bosne i Hercegovine pridobili svjetske sile. Logično pitanje koje se nameće jeste zašto je bilo potrebno nekoga uvjeravati u istinitost dešavanja u Bosni i Hercegovini kada je svjetska javnost imala priliku gledati “rat uživo” i svjedočiti zločinima koje su nad Bošnjacima počinile srpske vojne i paravojne formacije.  

U radu pod nazivom Iza zatvorenih vrata: Razgovori Clinton-Izetbegović 1993-1995 autora dr. Hamze Karčića mogu se pronaći zapisi sa sastanaka između predsjednika Bosne i Hercegovine i SAD-a, kojima su često, kao dio bosankohercegovačkog diplomatskog tima, prisustvovali Ejub Ganić, Haris Silajdžić i Muhamed Sacirbey. Izetbegović je više puta naglašavao probleme s kojima se bosanskohercegovačka strana susreće u ratu, s fokusom na embargo uveden na naoružanje, te na velike zločine koje su činili bosanski Srbi pomognuti iz Srbije. Clinton i tadašnja američka administracija nisu povukli energične poteze već je njihovo djelovanje prema Bosni i Hercegovini bilo odmjereno, strogo isplanirano a nekada s previše oklijevanja. 

Nastojanja bosanskohercegovačkog diplomatskog tima da izlobiraju ukidanje embarga na naoružanje, što je bilo prijeko potrebno za odbranu Bosne i Hercegovine od značajno nadmoćnijeg srpskog agresora, i pored svih činjenica koje su išle u prilog Bosni i Hercegovini, nije naišlo na razumijevanje od Sjedinjenih Američkih Država i ostatka sila. Epilog ovakvog odnosa prema Bosni i Hercegovini rezultirao je Genocidom nad Bošnjacima. U konačnici, Sjedinjene Američke Države jesu najzaslužnije za prekid srpske agresije, ali je njihova reakcija došla kasno.

U prošlosti su Sjedinjene Američke Države imale sličan pristup i uslijed drugih konfliktnih situacija širom svijeta, od kojih je svakako jedan od najpoznatijih odsustvo konkretne reakcije tokom Mađarske revolucije 1956. godine, kada su Mađari očekivali oštru reakciju SAD-a, a dobili samo podršku u vidu oštrih saopštenja. Joe Biden, devedesetih godina američki senator, glasno se protivio izbjegavanju ukidanja embarga za Bosnu i Hercegovinu, vršeći tada pritisak na one koji su u tom trenutku mogli učiniti više. Zbog ovakvog odnosa u Bosni i Hercegovini smatrano je da će njegovim dolaskom na mjesto predsjednika Sjedinjenih Američkih Država doći do velikog zaokreta u američkoj vanjskoj politici prema Zapadnom Balkanu, s posebnim fokusom na Bosnu i Hercegovinu. Do vidljivih promjena nije došlo, a činjenica jeste da uslijed separatističkih pretenzija Milorada Dodika i njegovih istomišljenika u posljednjim mjesecima 2021. godine imamo vjerovatno najozbiljniju političku krizu od okončanja rata.

Na istupe Milorada Dodika zvaničnici Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država reagirali su “oštro” saopćenjima, te prijetnjom sankcijama za sve one koji ugrožavaju suverenitet i državnost Bosne i Hercegovine. Uz Milorada Dodika, njegova vjerna i poslušna saradnica Željka Cvijanovića istakla se u prethodnom periodu kao vatrena negatorica Genocida, što je i potvrdila potpisom ukaza prema kojem od 13. oktobra u entitetu RS ne važi izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Ovim aktom predsjednica entiteta RS direktno je iskazala nepoštovanje prema Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim partnerima koji su pozdravili odluku bivšeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka, a kojim se zabranjuje negiranje Genocida. Uprkos ovakvom odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama, Cvijanović je bez ikakvih restrikcija uspjela doći u ovu zemlju te zakazati određeni broj sastanaka sa srpskom dijasporom, ali i američkim kongresmenima.

Matthew Palmer u svojim javnim nastupima pokazao je da ne želi razumjeti aktuelnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini, jer da je u suprotnom, ne bi mirno posmatrao kontinuiran rad na slabljenju države Bosne i Hercegovine, a njegove reakcije bile bi potpuno suprotne od onih u prethodnim danima. Kada je Alija Izetbegović tokom 1991. godine išao u posjetu američkim senatorima, medijima je nakon sastanka rekao da američki političari nemaju dovoljno razumijevanja za tadašnje jugoslavensko pitanje, a izgleda da ni danas nije puno bolja situacija. Ipak, bosanskohercegovačke diplomate, politički predstavnici i uglednici u dijaspori moraju aktivnije biti prisutni na mjestima gdje se lobira i odlučuje; u politici nema vječnih partnera i prijatelja, jer odnose oblikuju interesi. Stoga bi bilo poželjno, umjesto čekanja pomoći od američkih demokrata, lobirati i na republikanskoj strani, koja ima mehanizme da izvrši pritisak na demokrate. Ovakav princip bio je aktivan i u ratnim godinama, kada su naši diplomatski predstavnici koristili svaku priliku za lobiranje.

Kada je riječ o američkim interesima u smjeru vanjske politike, treba imati u vidu da, uprkos očekivanjima, Zapadni Balkan nije među najvećim prioritetima, barem ne u rangu Ukrajine, Poljske ili Tajvana. Kao i u slučaju Sjedinjenih Američkih Država, ni iz Njemačke ne treba očekivati “spasonosnu” reakciju, jer osim što vodeće političke partije tokom nedavnih izbora nisu među prioritete isticali pitanje Bosne i Hercegovine, određeni broj njemačkih političkih zvaničnika nema interesa, ali ni znanja o bosanskohercegovačkoj političkoj zbilji. Potvrda tome jeste i odluka njemačkog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera da posebnim ordenom nagradi negatora Genocida u Srebrenici, izraelskog historičara Gideona Greifa. Od ove odluke njemački predsjednik odustao je tek nakon velikog broja pisama od bošnjačke dijaspore, koja mu je skrenula pažnju na ovaj veliki propust.

Iako mnogobrojni svjetski zvaničnici na trenutnu političku situaciju gledaju površno i nezainteresirano, moraju biti svjesni da će ako opstanak Bosne i Hercegovine bude doveden u pitanje virus separatizma biti rasprostranjen širom Evrope, počevši od Velike Britanije, u kojoj je Škotska sve glasnija zagovornica napuštanja Ujedinjenog Kraljevstva, a podjele su osjetne i u Sjevernoj Irskoj pa sve do krajnjeg istoka Evrope, u kojoj skoro većina zemalja može postati poligon za pokušaj stvaranja novih nezavisnih etnički podijeljenih država.

Zanimljivo je da stav o trenutnoj političkoj situaciji ne iznose Dragan Čović i HDZ BiH, koji mudro čekaju razvoj situacije kako bi u svemu našli vlastiti interes. Ipak, Čovićev stav se naslućuje, a da je tako, govori sastanak na koji je otišao kod Aleksandra Vučića. Svi prethodno navedeni događaji, kao i osvrt na događaje iz bliske historije, ukazuju na to da sve probosanske političke stranke u ovim trenucima moraju po strani ostaviti svoje lične nesuglasice u interesu Bosne i Hercegovine. Energiju, rad i vlastite resurse potrebno je usmjeriti prema očuvanja Bosne i Hercegovine, jer samo jedinstveni i svjesni ozbiljnosti situacija možemo očekivati veći uspjeh na međunarodnom planu. Njega ne diktiraju emocije pojedinca prema Bosni i Hercegovini, već konkretan rad i lobiranje na pravim adresama.