"Mama, ujak Andres će biti ubijen." Kazao je to tada desetogodišnji Felipe Ángel Escobar svojoj majci 22. juna 1994. godine. Američki fudbaler Mike Sorber poslao je centaršut a kolumbijski stoper Andres Escobar je pospremio loptu u vlastiti gol. Bio je to prvi pogodak na utakmici koja će završiti porazom Kolumbijaca s dva prema jedan, što je značilo zbogom Svjetskom prvenstvu 1994. godine.

Ono što se dogodilo te večeri u Rose Bowlu u Pasadeni pred 90.000 gledatelja je incident u igri koji se često dešava. To što ga se jasno sjećamo gotovo tri desetljeća kasnije je zato što se deset dana kasnije ispunilo proročanstvo Felipea Ángela. Njegov ujak Andres Escobar upucan je sa šest hitaca u glavu. Imao je 27 godina. Niko u Kolumbiji nije sumnjao da je njegovo ubistvo bilo povezano s tim kobnim golom. Čak ni dijete.

Gotovo tri desetljeća kasnije rana još nije zacijelila i slučaj i dalje izaziva zanimanje. Tako se na Netflixu emitira miniserija u kojoj se govori o mračnim stvarima u kolumbijskom fudbalu između 1987. i 1994. godine.

Kolumbijska reprezentacija stigla je do Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Državama najviše zahvaljujući individualnim kvalitetima svojim zvijezda. Tu su bili Carlos Valderrama, Faustino Asprilla, Freddy Rincon... Besprijekorne kvalifikacije okrunjena su sa nula prema pet protiv Simeoneove i Batistutine Argentine na stadionu Monumental u Buenos Airesu. Zemlja je sa velikim nadama iščekivala turnir.

“Nakon ovoga možemo se vratiti u zemlju samo kao svjetski prvaci”, rekli su sami sebi. Prvo razočaranje došlo je porazom od Rumunije koju je predvodio Gheorghe Hagi. Taj ih je neočekivani neuspjeh prisilio da u sljedećoj utakmici pobijede Sjedinjene Države.

Dan prije odlučujuće utakmice selektor Maturana je dobio poziv: “Hej, Maturana, slušaj dobro i zapiši. Za srijedu protiv Sjedinjenih Država, izvadite Barrabosa Gomeza i postavite De Ávilu na njegovo mjesto. Ako to ne učini, on je mrtav." Anonimni glas okrivio je Barrabása za lošu igru ​​protiv Rumunije. Maturana je prijetio da će otići, ali savez to nije dopustio. Sam Barrabas je to potvrdio godinama kasnije: "Bili smo u hotelu čekajući dogovor za utakmicu protiv SAD-a. Dogovor je bio u 11 ujutro, bilo je pola jedanaest i ništa, treneri nisu stigli. Otišao sam ih potražiti i kad sam ih vidio jedan je plakao a pomoćni trener nije mogao ni govoriti. Dobili su prijetnje smrću upozoravajući me da ne igram. Da će nas ako zaigram sve pobiti."

Igrač se pretvarao da ignorira prijetnje. Nije mu bilo prvi put da ih je dobio. “U Kolumbiji su mi mnogo puta prijetili i ništa se nije dogodilo, ali trener je bio vrlo emotivan i rekao mi je da ne igram. Nije bilo čak ni tehničkog dogovora, ekipa je pala, a onda sam odlučio da više neću igrati fudbal.“

Fudbal nije bio jedini sport koji je donosio radost zemlji, biciklizam je bio popularan ali u njemu nije bilo novca. Novac je bio u fudbalskim transferima, u opkladama. A gdje je novac tu je i mafija. Novac od droge bio je osnova uspjeha kolumbijskih timova. Svijet fudbala i narko-terorizam bili su povezani vrlo vidljivom niti i razdirućom nekažnjivošću od kasnih sedamdesetih kada su milonski karteli počeli puniti blagajne kolumbijskih klubova, dopuštajući im da se takmiče kvalitetom sa argentinskim ekipama, ili timovima iz Brazila i Urugvaja.

"America de Cali bila je igračka mog oca, igrao se njome kao dijete s autićem na daljinsko upravljanje", kaže Fernando Rodríguez Mondragon, sin šefa kartela Cali, u jednom dokumentarcu. Svaki šef kartela imao je svoj tim. “Ponedjeljkom bi slali novac sudiji i govorili mu: 'Uživaj, ali zapamti da Amerika mora pobijediti'. Godine 1989., nakon rezultata koji nije pogodovao njegovoj ekipi, punog naziva Deportivo Independiente Medellín, Pablo Escobar je naredio da ubiju sudiju Alvara Ortegu. Za to ubistvo nikome nikada nije suđeno. Privrženost najkrvoločnijeg od svih kolumbijskih trgovaca drogom fudbalu nije bila tajna, kao ni odnos koji je imao s trenerima i igračima.

Sve zvijezde kolumbijske reprezentacije, uključujući Andresa Escobara, prodefilirale su fudbalskim stadionom čiju je grdanju naredio Pablo Escobar u vrijeme dok je bio u La Catedralu, zatvoru napravljenom po narudžbi u kojem je proveo godinu dana. Za neke igrače poput Andresa Escobara to je vazalstvo bilo vrijedno prezira, drugi poput Renea Higuite nisu imali iste skrupule. Ekscentrični kolumbijski golman, družio se sa Pablom Escobarom svakodnevno, njegov izostanak sa Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Državama bio posljedica njegove umiješanosti u otmicu. Higuita je bio uhapšen 1993. godine nakon što je navodno posredovao u oslobađanju kćerke Luisa Carlosa Moline Yepesa, partnera Pabla Escobara.

Pablo Escobar umro je šest mjeseci prije odigravanja te sudbonosne utakmice u Pasadeni. Neki tvrde da se niko ne bi usudio pucati u stopera da je bio živ. Andres Escobar bio je visok, vitak, ozbiljan, zvali su ga "gospodin fudbala" zbog njegovog držanja na terenu i izvan njega. Bio je miljenik djece i medija s kojima je sarađivao kao analitičar. Trener Maturana ga je smatrao budućim kapitenom reprezentacije nakon Valderraminog penzionisanja a njegov talenat nije prošao nezapaženo izvan zemlje. Elegantni branič imao je ponudu Milana da bude zamjena za Franca Baresija. Budućnost mu se činila svijetlom, pogotovo ako se odseli iz Kolumbije.

Kada je Talijan Fabio Baldas zviždukom označio kraj utakmice na Rose Bowlu, klima u zemlji bila je sumorna. Igrači su u 90 minuta od nacionalnih heroja postali negativci. Neki igrači poput Barrabasa radije su uzeli godišnji odmor prije povratka u Kolumbiju, svjesni što ih čeka kad se vrate. Andres Escobar nije htio. Odbio je ponudu Radio Caracola, glavne kolumbijske radijske stanice, da ostane u Sjedinjenim Državama i komentira utakmice Svjetskog prvenstva.

Escobar se vratio u Kolumbiju. Očekivao je svoju djevojku Pamelu Cascardo s kojom se planirao vjenčati pet mjeseci kasnije. I ona i njezini bližnji savjetovali su mu da se ne pokazuje previše, no on je smatrao da nema razloga skrivati ​​se od nje. U petak, 1. jula, otišao je na večeru s prijateljima i cijelu noć morao je podnositi uvrede grupe koju su predvodili Juan Santiago i Pedro David Gallon, dvojica mafijaša povezanih s trgovinom drogom i paravojnim formacijama. Kad je u dva sata ujutro sjeo u auto kako bi otišao kući upucan je šest puta iz neposredne blizine uz povike “hvala na autogolu”.

Istraga, kojoj niko osim tužiteljstva nije vjerovao, utvrdila je da je hitac ispalio vozač Gallona, Humberto Muñoz Castro, zvani El Marrano. Osuđen je na 43 godine zatvora, kasnije smanjeno na 23, a odslužio je jedva jedanaest.

Utakmica Španija– Švicarska bila je prva na kojoj je održana minuta šutnje. Svjetsko prvenstvo 1994. završilo je zapamćeno zbog Escobarovog ubistva i maradone koji je bio pozitivan na dopingu. Fudbal je pokazao svoju najgoru stranu. Igrači reprezentacije u Kolumbiji su se uspaničili i počeli se kretati okruženi tjelohraniteljima, svjesni da je svaki od njih moguća meta mafije.

Samo sedam dana prije nego što je ubijen, Andres Escobar napisao je posljednju kolumnu koju su objavile novine u Bogoti, El Tiempo. Naslov je bio „Život ne završava ovdje“. Njegova ključna misao bila je da njegov život tek počinje.