Iako je stara više od jednog stoljeća, sevdalinka “Mejra na tabutu” je tek 1990. godine postala poznata široj javnosti. Naime, tada je rahmetli Omer Pobrić odlučio da je aranžerski obradi i javno prezentuje. “Pjesmu ‘Mejra na tabutu’ prvi put sam čuo od Avdage Vrapca, szlije, u sazlijskoj verziji. Po Avdaginom kazivanju, pjesmu su ranije izvodili članovi izvorne grupe ‘Kalesijska trojka’ u tradicionalnoj varijanti autohtone izvorne muzike BiH. Pjesma me je tekstualno izuzetno dojmila. Mogao sam, u mašti, flmski zamislit i ‘vidjeti’kompletnu tragičnost te situacije. Razmišljao sam: da li je Mejra na tabutu ‘u vodi od brijega do brijega’ rezultat prirodne katastrofe, poplave ili je ‘voda od brijega do brijega’ metafora zla koje nam ciklično prave prve komšije. Naše komšije vole od mutnih dubina bosanskih rijeka praviti grobnice našim majkama, sestrama i našoj nejači.

Narodni pjesnik, dodajući Mejri u vodi tabut, kao simbol vjerske pripadnosti, generalno je opisao stanje bosanskih muslimana. Pjesma je to tekstom i melodijom opisala, jer sevdalinka, ustvari, slika život: tugu, stradanje, tragedije, radost i sve ono što kompleksnim čini ovo naše jednostavno bitisanje na dunjaluku. Zašto je Mejra na tabutu? Zašto, recimo, nije Jovanka u vodi? Zato što je Mejra u toj pjesmi personikacija svih muslimana kojima je na ovim prostorima sve tješnje živjeti i čuvati svoju vjeru, kulturu i posebnost. I zato što mi od rijeka nikada nismo pravili grobnice, jer mi našu borbu za opstanak vodimo viteški, poštujući pravila vjere kojoj pripadamo.

‘Hajde Mejro s nama večerati/Večerajte, mene ne čekajte, mene čeka gotova večera/u džennetu, među hurijama. ’Mejra je, vjerovatno, bogobojazno živjela, a nepravdom izgubivši život očekuje pomoć i spas od Allaha, dž.š., nadajući se da će joj Allah, dž.š., podariti džennet, zato samosvjesno odgovara isporučujući majci, poručuje svima nama: ‘Selam ćete mojoj staroj majci/neka klanja pet vakat namaza neka posti mjesec ramazana/neka Mejri namjeni kurbana.

Pjesmu ‘Mejra na tabutu’ obradio sam i aranžmanski prilagodio današnjem vaktu. Pjesmu je promovisala sjajna Zehra Deović 1990. godine u Zetri na Večeri ilahija, kasida i sevdalinki. Od tada ta varijanta putuje Bosnom i svijetom do naših duša. Do sada je snimljeno dvadesetak verzija te pjesme. Često sam, izvodeći ‘Mejru na tabutu’, vidio suze u očima gledalaca. Pitao sam se: da li žale Mejru ili sami sebe –nas? Danas, kada je stasala naša Armija RBiH, znam da treba žaliti Mejru. Mi smo se uz Allahovu pomoć odbranili”, napisao je rahmetli Omer Pobrić, negdje pred kraj agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

 

Stari zapisi kažu da je pjesma “Mejra na tabutu” nastala u Gračanici. Umrla je mlada djevojka i nakon ikindije ukopana u mezarju pored puta, nedaleko od potoka koji protiče kroz čaršiju. Odmah poslije dženaze, pala je velika kiša. Od kiše nastala poplava i Mejrin tabut izrovila. Tabut je završio u obližnjem potoku, koji ga je nosio prema obližnjoj rijeci Spreči. I tako, događaj je odredio pjesmu.

Narodni pjesnik je istog dana ispjevao, opisujući kako voda nosi Mejru na tabutu. Analizom sthova “hajde Mejro s nama večerati, večerajte mene ne čekajte” narodni pjesnik je kazao da je Mejra do noć prije večerala i da joj večera više ne treba. S druge strane, sthovima “mene čeka gotova večera u dženetu među hurijama”, narodni pjesnik opisujeMejru kao mladu bezgrešnu djevojku koja nije imala vremena da se nakupi grijeha i da joj je kao takvoj džennet obećan.

Ova pjesma je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu postala simbol moralnog otpora. Branioci BiH su često, od Bužima do Goražda, od Mostara do Srebrenice, od Gradačca do Teočaka, kad bi neprijatelj prijeto da slomi njihov otpor, kolektivno je pjevali. Znalo se desiti da po nekoliko stotina bosanskih vojnika dok ginu, kad ostaju bez municije, jedni druge bodre tako što jedan započne, a svi ostali nastave pjevati “Mejru na tabutu”.

Ostaće, bezbeli da će ostati upamćena i arhivirana priča iz Gornjeg Vakufa. HV i HVO januara 1993. izvode silovite udare na gradsko jezgro Gornjeg Vakufa, koju brane borci Armije R BIH. Dvoboj je počeo tačno 11. januara 1993. u 17 i 11 minuta.

Strašno izgleda. Zemlja se trese od silnih detonacija. Ranjenih ima sve više i više. Tako prolaze ratni dani do 18. januara. Kada HV i HVO kreću svom silinom da zauzmu gradsko gnijezdo Gornjeg Vakufa. Silovito tuku, ali otpor je žilav. Borbe ne prestaju, štaviše se pojačavaju. Najžešće bitke se vode oko Releja. Branioci uspijevaju zadržati položaj, a HV i HVO koji je brojniji u ljudstvu i tehnici iz minute u minut pojačavaju napade. Relej je vrlo važan. Ukoliko ga branioci izgube, doći će u nezgodan položaj. Branioci su uspjeli odbiti napad na Relej, ali još uvijek se vode žestoke borbe.

Tenkovi HVO-a su sve bliže Releju  Branioci šalju pojačanje. Na Releju prava drama. Učestvuje nekoliko hiljada vojnika na obje strane. A prostor je vrlo mali. HVO i HV preuzimaju inicijativu na pojedinim mjestima. Ima dosta poginulih. Pada mrak, a borbe ne prestaju. “Ko je na Releju?”, pitaju u Gornjem Vakufu. Odgovor: “Možda nema niko.” “Moramo se vratiti na Relej!”, govore branioci. “Moramo se vratiti, znate li šta to znači to.” Mrak je odavno već pao, a sa Releja se čuje pjesma: “Evo Jure i Bobana.”

Brani se druga važna kota, brdo Krč. Ali sa toga brda, kad je najteže i najžešće bilo, čula se i druga pjesma. Branioci kada dobijaju pomoć u ljudstvu čuju u daljini “Došla voda od brijega do brijega, pronijela Mejru na tabutu”. Onda oni odgovaraju istom pjesmom. Svi sa suzama u očima. Pjevali su je sve dok je i jedan bio živ, a izginula je cijela smjena.

Ovo brdo voli ovu pjesmu. Rat je prošao. Gornji Vakuf pamti mnogo zla, ali pamti i pjesmu s kojom se ginulo i koja ih je održala, sevdalinku “Mejra na tabutu”. (Avdo Huseinović, Preporodov Journal, 2010.)