Milorad Mijo Popović pjesnik je, romanopisac, esejist, urednik, ali prije ili uz to jedan od rijetkih intelektualaca u Crnoj Gori koji je od 1986. godine angažiran na supstancijalnim pitanjima Crnogoraca i Crne Gore. Naime, te godine u izdanju Književne opštine Cetinje publikovan je prvi broj časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars, u čijoj su redakciji, osim njega, bili i eminentni Crnogorci kao što su pjesnik Mladen Lompar, Krsto Mijanović, Slavko Perović i Borislav Cimeša. Ars je važna društveno-umjetnička činjenica u modernoj povijesti Crne Gore iz dvaju razloga. Prvi je što je bio otvoren za savremene književne tokove i stekao zavidan renome u književnom miljeu bivše Jugoslavije. A drugi, za današnje prilike važniji razlog, jeste to što je, uz Književnu opštinu Cetinje bio nukleus iz kojeg se razvila jedina politička organizacija (Liberalni savez Slavka Perovića) koja je devedesetih godina skrbila za crnogorski nacionalni interes i suverenost i nezavisnost crnogorske države. U vremenu kada se u našoj javnosti stavljao znak jednakosti između Srba i Crnogoraca, malobrojna grupa crnogorskih intelektualaca okupljena oko Arsa otvoreno se protivila velikosrpskom režimu, agresijama na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, što je u to vrijeme bio vrhunski čin hrabrosti, a zbog čega, bez zadrške možemo reći da su u pitanju oni Crnogorci koji baštine milenijsku tradiciju, a o kojoj se ni dan-danas ne zna dovoljno, čak ni među samim građanima Crne Gore.

Osim što je sjajan pisac (dobitnik je značajnih priznanja kao što su „Njegoševa nagrada“, „13-julska nagrada“, „Bosanski stećak“, „Meša Selimović“...), Mijo Popović jedan je od rijetkih intelektualaca koji ne upućuje samo na opasnost velikosrpskog nacional-socijalizma za državu Crnu Goru nego i na važnost supstancijalnog identiteta Crnogoraca. Stoga ne čudi što je devedesetih godina prošlog stoljeća morao napustiti Crnu Goru kada su srpske obavještajne službe spremale atentat na njega. I danas je na meti aktuelnog režima u Crnoj Gori. Racionalan, odmjeren, jasnoga stava, prava je adresa na kojoj se možemo informirati o realnom stanju Crnogoraca i Crne Gore. Razgovor smo počeli aktuelnom temom, predstojećim predsjedničkim izborima u Crnoj Gori.

STAV: Najvažnija tema u Crnoj Gori ovih dana su predstojeći predsjednički izbori...
POPOVIĆ: Mnogo je nejasnih stvari u Crnoj Gori u posljednje dvije godine... Vladajuća struktura u našoj državi instalirana izvana, preciznije iz Beograda i Moskve, unijela je tektonske promjene u crnogorskom društvu. Nastoji se urušiti nacionalno-politički karakter Crne Gore, promijeniti njena vanjska politika, te građanska suština promovisana posljednjih dvadeset godina. Aktuelna vlast u Crnoj Gori Srbiji je otvorila vrata za skoro pa transparentan uticaj na našu unutrašnju politiku. Svjedočili smo, primjera radi, otvorenom uplitanje Srbije na opštinske izbore u Nikšiću 2021. godine, Podgorici i još nekoliko gradova i opština 2022. godine. Nemamo nikakvog razloga da sumnjamo da to radi i ovoga puta, jer je prozapadno orijentisani dio crnogorskog društva, koji se bori protiv velikosrpskog imperijalizma, prepušten sam sebi. Zapadna politika na njegovoj je strani samo retorički, frazeološki. Ipak, ovoga puta, a s obzirom na to da je Crna Gora nezavisna država, članica NATO-saveza, kandidat za Evropsku uniju, očekujem da Zapad otvoreno stane u zaštitu slobodnih i regularnih izbora u Crnoj Gori, odnosno spriječi medijsko i političko uplitanje Beograda i Moskve na izborni proces.

STAV: Kako ste i sami rekli, Zapad je tolerirao uplitanje Srbije na općinskim izborima iz 2021. i 2022. godine, što na neki način zbunjuje javnost. Kako Vi razumijevate odnos Zapada prema Crnoj Gori, pa i Bosni i Hercegovini?
POPOVIĆ: Višedecenijski medijski i lobistički rad srpsko-ruskih struktura na Zapadu, prije svega u Washingtonu, i veliki novac koji su ti lobiji uložili, očigledno ima efekta. Uspjeli su uvjeriti Zapad da je krucijalni problem Crne Gore korupcija i totalno potisnuli suštinu problema, a to je velikosrpski atak na državnost Crne Gore, njeno građansko ustrojstvo, a prije svega na nacionalni identitet Crnogoraca. Također, zapadna politika sporo reaguje, zbog same prirode liberalne demokratije koja se otjelovljuje u čestim izborima i smjenama vlasti. Imajući to u vidu, nadam se da je, nakon svega što se desilo u Crnoj Gori poslije 30. avgusta 2020. godine, na adresama, koje pretežno utiču na geopolitičke kalkulacije na Balkanu, osviješten velikosrpski nacionalizam i njegova opasnost za stabilnost na Balkanu. Da li će to biti dovoljno da Zapad, koji po svaku cijenu želi privoljeti Aleksandra Vučića da napusti Putina, ovoga puta, kada su izbori u Crnoj Gori u pitanju, postupi drugačije, tek ćemo vidjeti.

STAV: Mislite li da se Aleksandar Vučić nastoji pripitomiti predavanjem zapadnog Balkana osovini Zagreb – Beograd – Tirana?
POPOVIĆ: Najprije treba imati na umu da u spoljnoj politici ne važe demokratski principi. To će potvrditi svako ko poznaje politiku na Balkanu u posljednjih najmanje stotinu i pedeset godina.

Ruska agresija na Ukrajinu dobrim dijelom pobrkala je politiku Aleksandra Vučića i Edija Rame, politiku „Otvorenog Balkana“, kroz koju bi se artikulisali velikosrpski i velikoalbanski nacionalni interesi. Politika Edija Rame praktično je nastavak politike Ahmeta Zogua, koji je bio marioneta Beograda, zbog čega ona nema potrebnu podršku u albanskom narodu, prije svega na Kosovu, a u većem dijelu i u samoj Albaniji. Ipak, „Otvoreni Balkan“ je, po svemu sudeći, pokrivna operacija za geopolitičko preslaganje koje podrazumijeva teritorijalno razgraničenje Srba i Albanaca na sjeveru Kosova, prekompoziciju Makedonije, nestanak Crne Gore i podjelu Bosne i Hercegovine. Ima smisla govoriti o osovini Beograd – Tirana.

Što se tiče Zagreba, mislim da je on zainteresovan samo za pitanja Hrvata u Bosni i Hercegovini i da nema veće ambicije, ali ne bih isključivao i drugačije mogućnosti jer svi prave svoje računice.

Osim takvih geopolitičkih, ključno i političko i principijelno pitanje jeste i šta s onima koju nisu dio tih planova, prije svega Bošnjacima i Crnogorcima, možda i Makedoncima, tim malobrojnim narodima koji iskazuju potrebu da žive u normalnim, demokratskim društvima zapadnog tipa. Koliko se u zapadnim centrima, koji podržavaju ideju „Otvorenog Balkana“, razmišlja o tome? Razmišljalo ili ne, nama ostaje da prepoznamo šta sami za sebe možemo uraditi. Mišljenja sam da bi bilo veoma dobro da demokratske snage na Zapadnom Balkanu nađu neku formu zajedničkog djelovanja... Možda, čak, da se inicijativa s Balkana preseli na šire prostore i formira neka liga ugroženih nacija, koja bi naša nacionalna pitanja prikazala kao par excellence pitanja ljudskih prava, što ona zapravo jesu, jer su pitanja jezika, nacije i kulture pitanja ljudskih prava. Ne smetnimo s uma da su zapadna društva otvorena, da je protok informacija slobodan i da bi lobiranje u tom kontekstu zasigurno dalo rezultate.

Ali izgleda da smo svi zabavljeni samo svojim problemima, da još uvijek nema nekog sinhronizovanog otpora i aktivnosti koje bi Zapadu pomogli da shvati šta su stvarni problemi kod nas. Kada bismo se organizovali na intelektualnom, umjetničkom, medijskom planu, zasigurno bismo postigli bolje rezultate u zaštiti bazičnih zapadnih vrijednosti, a time i naših nacionalnih interesa.

STAV: Opće mišljenje javnosti u Bosni i Hercegovini jeste to da se našoj zemlji dešava scenarij identičan crnogorskom: Zapad je podržao opozicione partije da se udruže protiv stožernih državotvornih stranaka, SDA u Bosni i Hercegovini, odnosno DPS u Crnoj Gori, što ne bi bio problem da te opozicione stranke ne ugrožavaju nacionalne i državne interese tih dviju zemalja. Mislite li da su scenariji u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori povezani?
POPOVIĆ: Sve ima veze. Do 30. avgusta 2020. godine meni su prijatelji iz Sarajeva govorili kako je Crna Gora stabilnija od Bosne, ali sada vidimo da je situacija, neću reći obrnuta, ali jeste drugačija. I Bosna i Hercegovina i Crna Gora su na meti Beograda. Ugrožena je Bosna i Hercegovina kao država, ali ne i Bošnjaci, koji su u ratu uspjeli dovršiti proces nacionalnog konstituisanja. U Crnoj Gori ugrožena je i država, ali i Crnogorci kao nacija. Što zbog protoka vremena, što zbog grešaka vladajućih partija, što zbog spoljnih uticaja, došlo je do promjena i krize, kojoj se u ovom trenutku ne vidi izlaz. Nažalost, ne pratim dovoljno situaciju u Bosni i Hercegovini da bih mogao eksplicitno odgovoriti na pitanje, ali jedno je sigurno. Sve te ad hoc koalicije takve su da same njene članice rade jedna drugoj iza leđa i da će se prije ili kasnije raspasti. Pitanje je vremena kada će se suočiti s realnošću, do čega će neminovno doći. Ali nameće se problem posljedica koje mogu ostaviti iza sebe jer one svojim djelovanjem svjesno ili nesvjesno pomažu velikosrpskoj, ekspanzionističkoj politici Beograda. Imat ćemo probleme dok god se ne promijeni politika našeg zajedničkog susjeda.

STAV: Znači li to da unutrašnja politika u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori ovisi o stavu političkog Beograda?
POPOVIĆ: Nipošto, to samo znači da ćemo imati problema dok god Srbi ne odustanu od velikosrpske agende, što god mi radili. Zato je naš zadatak da pobijedimo tu politiku. Političkim sredstvima, lobiranjem u zapadnim centrima, svim legalnim sredstvima... Znate, ništa nije vječno na ovome svijetu. Pa i ta, primjera radi, Dodikova struktura u Bosni i Hercegovini. Nije isključeno da bi se u nekom drugom geopolitičkom kontekstu stvari promijenile nabolje. Primjera radi, kada bismo ušli u Evropsku uniju, otvoren bi bio prostor za lakše artikulisanje nekih novih političkih ideja, ohrabrili bi se neki ljudi da progovore drugačijim jezikom. Jer, ipak, živimo posljedice digitalne revolucije, živimo u epohi u kojoj se brzo i slobodno razmjenjuju informacije. Sumnjam da ideologija Justina Popovića, Nikolaja Velimirovića i Dobrice Ćosića mogu živjeti još dugo, ne vjerujem da će preživjeti duh vremena. One hoće živjeti još neko vrijeme i ne znači da treba čekati da ih pobijedi vrijeme, moramo ih pobijediti mi, ubrzati proces u kojem ih pobjeđuje samo vrijeme, neovisno o nama.

Kada se sučimo s ovako kompleksnom situacijom, postoje dva rješenja: ili rat, oružani sukob, ili neko pametno rješenje. Malobrojni narodi su, praktično, prinuđeni da traže pametna rješenja, a o nekima smo već govorili.

STAV: Je li isključena mogućnost oružanog sukoba na Balkanu?
POPOVIĆ: Ne! Kleronacionalističke i šovinističke ideologije, kakva je velikosrpska, uvijek računaju na oružane sukobe. Pogledajte, Vučić se javno hvali kako se naoružavaju... Srbima je potrebno još jedno etničko čišćenje za tzv. konačno rješenje. A konačno je rješenje za njih to da svi Srbi žive u jednoj državi. U slučaju promjene geopolitičke okolnosti (trenutne im ne idu naruku) sigurno bi započeli novu agresiju. Njihov ideal je da svi Srbi žive u jednoj državi, to je njihov nacionalni interes. Lično mislim da im se taj ideal ne može ostvariti.

STAV: Zato što će vrijeme pobijediti svetosavski nacionalizam?
POPOVIĆ: Na duži rok – da, ali on je još vitalan, kao i svaki nacionalizam. U konačnici, nacionalni interesi su konstanta, ideologije samo odijela za njihovo presvlačenje. Čak i u doba komunizma, kad srpski nacionalisti nisu mogli biti otvoreni, SANU se bavio demografijom: koliko ima Srba u Tesliću, koliko u Prizrenu... Oni su pod pokroviteljstvom socijalističke Jugoslavije pripremili platformu za ostvarivanje svoga ideala, koja je svoj oblik dobila Memorandumom iz 1986. godine.

STAV: Možemo li reći da su Srbi koristili socijalizam da bi promicali svoje velikonacionalne interese?
POPOVIĆ: Rekao bih da su koristili i socijalizam. Od kraja Užičke republike 1941. godine pa do pred kraj Drugog svjetskog rata, kada su u Srbiju ušle proleterske jedinice iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, samo su dva Nijemca poginula na teritoriji Srbije, jer je preko 90 posto Srba bilo u četnicima. Brozu je, zbog brojnosti Srba, bio interes da ih privoli, pa ih je masovno abolirao i preveo u partizane, a onda ih slao na Sremski front, koji nije imao nikakvu važnost, nije bilo značajnijih borbenih dejstava.

Srbi imaju dugu tradiciju artikuliranja nacionalnih interesa i borbe za njih. Dinastija Obrenovića je bila proaustrijska, pa proruska, Karađorđevići su bili antiruski, a devedesetih ponovo postaju proruski opredijeljeni. Srbe ne treba zanemariti, imaju bogato iskustvo, a poznate su im slabosti nacija koje žele asimilirati.

STAV: Kada govorimo o slabosti nacija koje Srbi žele asimilirati, kako objašnjavate crnogorsku slabost koja se otjelovljuje kroz slabost Crnogorske pravoslavne crkve?
POPOVIĆ: Nedoraslošću i neobrazovanjem vladajuće strukture do posljednjih parlamentarnih izbora. Ona jeste vodila besprijekornu spoljnu politiku i imala senzibilan odnos prema nacionalnim manjinama. Ali riječ je o strukturi koja se, duhovno i politički, formirala u posljednjoj generaciji Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, koja nije imala vremena da nauči neke važne, formativne lekcije, a najvažnija je da je pitanje dovršetka nacionalnog konstituisanja conditio sine qua non svih ostalih političkih i društvenih odnosa. To je, recimo, Franjo Tuđman, dobro naučio. Adil Zulfikarpašić još više. Mi nismo imali političke i intelektualne autoritete, a oni koji to jesu bili su na marginama. Oni autoriteti iza kojih je stajala vlast promovirali su ceremonijalnu kulturu, a bježali su od suštinskih identitarnih problema. Tako da smo po pitanju Crnogorske pravoslavne crkve propustili neke prilike, jer se državna vlast nije bavila tim pitanjem. Crnogorce, kao naciju, čeka to vrlo tešku i krucijalno pitanje, pitanje njihove Crkve.

STAV: Crna Gora je bila prepoznatljiva i po više nego dobrom odnosu između stožerne, crnogorske nacije i nacionalnih manjina, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata. Međutim, javljaju se neki glasovi koji nas upućuju da bi se i ti odnosi mogli pokvariti. Koliko smo u pravu?
POPOVIĆ: Nažalost, ima istine u tome. Simbolički, važna je izjava Nika Gjeloshaja, predsjednika Opštine Tuzi, i Albanske alternative, da predsjednik Ustavnog suda nije izabran zato što je Albanac po nacionalnosti. Riječ je o čovjeku koji se, zajedno s Dritanom Abazovićem, udružio s onima koji su protjerali stotine hiljade Albanaca s Kosova 1999. godine, a protiv onih koji su te iste Albance primili i pružili im utočište. Velikorsbi su donekle uspjeli pokvariti odnose Albanaca i Crnogoraca, ali ne u mjeri u kojoj je to, za sada, ozbiljna opasnost, jer, da ponovim ono što sam rekao na početku razgovora, politika potencijalnog savezništva Srba i Albanaca nema potrebnu podršku u albanskom narodu.

Što se tiče samih Bošnjaka, tu još uvijek nema ozbiljnijih problema, iako svjedočimo ozbiljnom pritisku srpske agenture na političke i vjerske predstavnike Bošnjaka u Crnoj Gori, a preko njihovih ispostava u Novom Pazaru. Nadam se da Bošnjaci neće napraviti grešku, prije svega političku, jer su na velikom iskušenju i pod velikim pritiskom. Eventualni otklon Bošnjaka, a prema Srbima, donio bi samo ličnu korist nekom od njihovih lidera, dok bi sami Bošnjaci u Crnoj Gori velikosrbima postali meta za potkusurivanje.

STAV: Iako ste dijelom odgovorili na pitanje koje Vam želimo postaviti, recite šta bi, prema Vašem mišljenju, Crnogorci, Bošnjaci i Albanci trebali uraditi da zaštite vlastite nacionalne i državne interese?
POPOVIĆ: Prije svega, morali bi pobijediti na predsjedničkim izborima 19. marta ove godine, jer bi ta pobjeda bila jasan znak da nas velikosrpska politika nije uspjela potpuno potisnuti iz političkog života. Glavni protivkandidat suverenističkom bloku jeste Andrija Mandić, čovjek koji je prvostepeno osuđen za pokušaj državnog udara. Deklarirani je četnički vojvoda i, prema svim raspoloživim informacijama, onaj političar čijom bi pobjedom Beograd i Moskva izvršili, recimo tako, politički blitz krieg u Crnoj Gori. Njegovom kandidaturom oni žele ubrzati proces koji su započeli. Ako on pobijedi, stanje u Crnoj Gori će se dodatno zakomplicirati. Ali život će ići dalje, a Crna Gora, kao zapadno orijentisana država, i Crnogorci će opstati jer je jak suverenistički blok, u najširem smislu te riječi. Vidite, kada se krajem osamdesetih godina prošlog vijeka desila tzv. AB (antibirokratska) revolucija u Crnoj Gori, kada je zahvaljujući njoj režim Slobodana Miloševića potpuno ovladao Crnom Gorom, u našoj državi je bilo svega deset-dvadeset ljudi koji su se protivili tom projektu. Tada sam mislio da se stanje nikada neće promijeniti, a samo deset godina kasnije desio se kopernikanski obrat i Crna Gora je krenula u potpuno drugom smjeru.

Želim reći da u Crnoj Gori nikada nije pobijeđen suverenistički duh, od 1918. godine pa sve do danas, uprkos i otvorenom i prikrivenom nastojanju velikosrba da pokore Crnu Goru kao državu i asimiliraju Crnogorce. I taj crnogorski suverenizam, nazovimo ga tako, jeste nacionalni interes koji također ima svoja „odijela“. Nekada su to bili zelenaši Krsta Zrnova Popovića, pa ako hoćete i crnogorski komunisti (uz sve ograde spram negativnih posljedica koje je socijalizam, kao ideologija kojoj su kolektivni identiteti smetnja, proizveo, a koje nam otežavaju proces zaokruženja nacionalnog identiteta, što je tema koja zaslužuje posebnu pažnju), danas je to blok okupljen oko stranaka ljevice i predstavnika nacionalnih manjina. Posebni fenomen, koji svjedoči o tome da proces modernog konstituisanja crnogorske nacije još nije dovršen, jeste i to da, uprkos ozbiljnim prijetnjama opstojnosti crnogorske nacije, još nije stvorena stranka s nacionalnim prefiksom, kakve imaju sve ostale nacionalne zajednice u Crnoj Gori.

STAV: A mislite li da od političkog stanja u Bosni i Hercegovini ovisi i politička sudbina Crne Gore?
POPOVIĆ: Bosna i Hercegovina i Crna Gora funkcionišu po sistemu zakona spojenih posuda. Veoma je važno da bošnjačke i konzervativne i građanske ideološke opcije u Bosni i Hercegovini podržavaju jedni druge, a da i jedni i drugi podržavaju crnogorsku suverenističku politiku, a dalje da i probosanska i crnogorska politička opcija nađu jedinstven modus operandi za nastup prema inostranstvu, Zapadu prije svega. To je nešto što ne treba posebno dokazivati racionalnom čovjeku.

Mišljenja sam da Bošnjake niko više ne može ugroziti. Oni su se u ratu odbranili. Ko god na Zapadu ima imalo pameti, neće ostaviti dva miliona evropskih muslimana u okruženju, jer bismo u suprotnom imali jedan novi rasadnik različitih oblika ekstremizma u budućnosti.

Mi imamo pravo reći da se međunarodna zajednica maćehinski odnosila prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini za vrijeme velikosrpske agresije na vašu zemlju, ali, kako rekoh na početku ovog razgovora, uvijek moramo imati na umu da je zapadna birokratija spora, da sporo reaguje. Zapad je na strani evropskih muslimana, Bošnjaka i Albanaca, oni mu jesu strateški partner i sumnjam da će ih ikada ostaviti na cjedilu, ma koliko to ponekad izgledalo drugačije. K tome, Bošnjaci i Albanci su institucionalno zaštićeni, imaju jake vjerske zajednice, za razliku od Crnogoraca, koji nemaju svog političkog predstavnika u nacionalnom smislu (DPS, SDP i SD su partije lijevog političkog spektra, građanske su, ne nacionalne) i veoma slabu Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Kako god, ne sumnjam da će i Bošnjaci i Crnogorci izaći kao pobjednici iz trenutne političke krize u kojoj se nalaze, jer je kultura i jednog i drugog naroda kroz povijest dokazala vlastitu vitalnost. Uspiju li naći modus operandi zajedničkog djelovanja protiv velikosrpske pošasti, tim bolje ne samo za njih nego i za civilizacijske vrijednosti Zapada.