Njegovo Blaženstvo Arhiepiskop Cetinjski i Mitropolit Crnogorski Mihailo, svjetovnog imena Miraš Dedeić, vrhovni je poglavar Crnogorske pravoslavne crkve. Na mjesto prvog čovjeka ove vjerske institucije došao je nakon smrti dotadašnjeg čelnika Antonija Abramovića, koji je preminuo 1996. godine. Tačnije, mitropolit Mihailo službu je zvanično preuzeo na Badnji dan 1997. godine. Miraš Dedeić završio je studij na Teološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1969. godine, a potom je bio suplent monaške škole u Manastiru Ostrog. Završio je postdiplomske studije na Papskom orijentalnom institutu u Rimu 1973. godine, a nakon toga pohađa Rusku duhovnu akademiju Sv. Sergija u Zagorsku. Radio je pri državnim arhivima u Jugoslaviji, Italiji i Sovjetskom savezu. Rukopoložen je za mirskog pravoslavnog sveštenika u junu 1988. godine u Beču, a bio je i paroh Vaseljenske carigradske patrijaršije u Rimu, gdje je kasnije proizveden u arhimandrita. U crkvi Sv. Paraskeve u Sofiji 1998. godine hirotonisala ga je Bugarska pravoslavna crkva. U Cetinju 31. oktobra 1998. godine introniziran je za mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve.
Mitropolit Mihailo je i više nego živopisna ličnost. Izuzmemo li maternji crnogorski, govori i italijanski, ruski i grčki jezik – poliglota. Od početka sukoba na ovim prostorima kritizira direktnu umiješanost nacionalističkih politika u djelovanje Srpske pravoslavne crkve, zbog čega je nerijetko trpio pritiske, optužbe da je šizmatik i pokušaje različitih sabotaža. Također, nikako se ne smije izostaviti ni podatak da je mitropolit Mihailo prvi pravoslavni sveštenik koji je odlučio doći u Potočare nakon što je u Srebrenici počinjen Genocid 1995. godine. Svesrdno se zalagao i za uklanjanje nelegalno podignute pravoslavne crkve u dvorištu nane Fate Orlović u Konjević-Polju, koja je prozvana inat-objektom Srpske pravoslavne crkve. Podržava ideju građanskog uređenja države i smatra da je formiranje etničkih državnih zajednica put u propast. Iako ne miješa vjersku službu s politikom, zarad općeg mira, marno ukazuje na pogubnosti radikalnih ideologija koje su još uvijek dominantne na ovim prostorima. Veliki je kritičar djelovanja trenutne vlasti u Crnoj Gori, posebno premijera Zdravka Krivokapića.
O svim ovim temama mitropolit Mihailo govorio je za Stav.
STAV: Možete li nas ukratko podsjetiti kada je i kako došlo do formiranja Crnogorske pravoslavne crkve?
MITROPOLIT MIHAILO: Crnogorska pravoslavna crkva utemeljena je 4. januara 1485. godine osnivačkim aktom crnogorskog gospodara Sv. Ivana Crnojevića. Tog dana izdao je povelju Cetinjskom manastiru u čast “Gospođe majke Božije, u ime njenog Roždestva” i u njemu postavio autokefalnu mitropolitsku katedru. Četrnaest godina kasnije, 1499. godine, Crna Gora je pala pod osmansku vlast, a već naredne, 1500. godine, 15. oktobra, sastaje se Opštecrnogorski narodni zbor, koji na Cetinju odlučuje da se vlast prenosi na Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Upisana je u sintagmu Vaseljenske patrijaršije iz Carigrada iz 1855. godine, pod rednim brojem 9, a crkva u Kneževini Srbiji pod rednim brojem 14. Takvo stanje je potrajalo do 1918. godine, kada je srpski mač presudio Crnoj Gori i Crnogorskoj crkvi. Splet okolnosti nije dozvolio da se obnovi do 31. oktobra 1993. godine. Od te godine ponijela je svoj krst i nosi ga i nosit će dok je svijeta i vijeka.
STAV: Na kojim područjima Crnogorska pravoslavna crkva ima svoje objekte i gdje se sve obavlja služba?
MITROPOLIT MIHAILO: Crna Gora ima 65 crkava i 80 manastira sagrađenih do 1918. godine. Ta baština je preko tri decenije upisivana na Srpsku pravoslavnu crkvu te je sistematski devastirana. Sada već stari Zakon o slobodi vjeroispovijesti donesen je u Crnogorskom parlamentu krajem decembra 2019. godine. On je izazvao reakciju Srpske crkve u Crnoj Gori, potpomognute od Srbije, Rusije i RS-a, kao i srpske dijaspore, jer je članovima 62, 63 i 64 normirao da su crkve, manastiri i crkvena imovina vlasništvo države Crne Gore kojom je upravljala njena historijska i domicilna Crnogorska crkva. Parlamentarni izbori 30. augusta 2020. godine donijeli su tijesnu izbornu pobjedu pobornika Srpske pravoslavne crkve i “srpskog sveta”. Stari Zakon o slobodi vjeroispovijesti je u parlamentu Crne Gore preglasan i zamijenjen novim koji poništava članove 62, 63 i 64 te crkvenu imovinu države Crne Gore uzakonjuje državi Srbiji. Inače, Crnogorska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ima dvije gradske novopodignute crkve na Cetinju i Kotoru, a koristi 40 seoskih crkava koje su mještani na seoskom području vratili pod upravu Crnogorskoj crkvi s klauzulom da te svetinje može koristiti i Srpska crkva kada ih ne koristi Crnogorska.
STAV: U Crnoj Gori pravu je buru u proteklom periodu izazvalo upravo pitanje usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
MITROPOLIT MIHAILO: Taj zakon izazvao je buru u javnosti, ali velikosrpskoj. U njemu se temelje pravne pretpostavke da se nezakonito upisana crkvena imovina na Srpsku crkvu, odnosno državu Srbiju, ponovo uzakoni na Crnu Goru.
STAV: U nekoliko navrata Srpska pravoslavna crkva nasilno je ukidala Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Možete li nam malo detaljnije opisati odnose kroz historiju i sadašnji odnos ovih dviju crkava?
MITROPOLIT MIHAILO: Odnosi između ovih crkava bili su uslovljeni odnosima između njihovih država Duklje/Zete /Crne Gore s jedne i Raške/Srbije s druge strane. Da je država Crna Gora nakon 1918. godine nastavila nezavisni državni život, Crnogorska crkva pratila bi njen status i bila također nezavisna ili, crkvenim jezikom kazano, autokefalna.
STAV: Jedan dio vlasti u Crnoj Gori pripada i prosrpskom bloku. Kako Vi gledate na trenutno političko stanje u Vašoj zemlji? Je li promjena vlasti izraz demokratičnosti ili trenutna vlast predstavlja opasnost i po Crnu Goru i po regiju?
MITROPOLIT MIHAILO: Tačna je konstatacija da jedan dio u novoj vlasti Crne Gore, i to onaj većinski, pripada prosrpskom i velikosrpskom bloku. Ta okolnost se negativno odražava na aktuelno stanje u našoj državi. Također, takva situacija predstavlja opasnost po mir i stabilnost našeg regiona. Crna Gora se nalazi pred velikim iskušenjima i raznim oblicima opasnosti, ali uprkos svim tim izazovima, iskušenjima i opasnostima, vjerujem u povoljan konačni ishod po Crnu Goru i cijeli region. Nadam se rješavanju svih problema koji su opteretili crnogorsku državu, društvo, a preko njih i našu regiju Zapadnog Balkana. Znate, Crna Gora je nestala kao nezavisna država 1918. godine, ali je obnovila izgubljenu nezavisnost 2006. godine. Slično je i s Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Zato vjerujem u svoje sunarodnjake i u njihovu svijest da će bez dubokih i neželjenih potresa uspjeti da sačuvaju državu, Crnogorsku crkvu, međuetnički sklad, razum, mir i stabilnost za sebe i zapadnobalkansko okruženje. Najzad, vjerujem i u ulogu NATO-a i Evropske unije, koja neće dozvoliti da se prilike na Balkanu destabilizuju u korist Srbije.
STAV: Uprkos protivljenju uglavnom prosrpskih poslanika, u Skupštini Crne Gore nedavno je usvojena Rezolucija o Genocidu u Srebrenici. Koliko je to bitno?
MITROPOLIT MIHAILO: Iako je država Crna Gora ranije osudila Genocid u Srebrenici, sada je njena Skupština s prosrpskom vladajućom većinom usvojila Rezoluciju. Prema mom mišljenju, izuzetno je važno što se ta Rezolucija usvojila u Skupštini Crne Gore s ovakvim odnosom političkih snaga u njoj. Ovom prilikom potvrdila se univerzalna istina da vlast u državi ne može biti ona koja negira ne samo Genocid u Srebrenici nego bilo koji oblik zločina protiv naroda. Onaj koji ne osudi Genocid u Srebrenici, najveći i najtragičniji u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, postaje njegov saučesnik. Hiljade grobova u Potočarima svjedoče Genocid izvršen nad nedužnim građanima samo zato što su rođeni pod znakom polumjeseca. Treba razmisliti o odluci da se svakome ko negira ovaj teški Genocid zabrani ulazak u Srebrenicu i u BiH. Naša je sveta dužnost da se molimo Gospodu da se više nikada takav zločin ne ponovi.
STAV: Jedan kuriozitet vezan za Vas jeste da ste prvi pravoslavni sveštenik koji je posjetio Srebrenicu od počinjenja Genocida. Kakva Vas sjećanja vežu za tu posjetu 2005. godine? Kako je to sve izgledalo i je li bilo onako kako ste i očekivali?
MITROPOLIT MIHAILO: I pored toga što sam prije mog prvog odlaska u Srebrenicu znao o ovom genocidu dosta toga, a pogotovo njegove ogromne tragične razmjere, šokiran sam bio svime doživljenim na ovom stradalničkom poprištu. Za mene on predstavlja ne samo zločin nad zločinima već stid i sramotu savremenog čovječanstva, a pogotovo Evrope. Jer toga dana ubijeni su i Bog i čovjek. Šokirao me kako masovnošću žrtava, krvoločnošću počinitelja, tako i beskrajnim neprijateljstvom svetosavskih zaluđenika prema ljudima islamske vjerske zajednice. U Srebrenici sam u dubini svoje duše osjetio taj ogromni kosmički bol koji je naš veliki crnogorski pjesnik Aleksandar Leso Ivanović iskazao svojim besmrtnim stihom: Svaka je smrt po jedna propast svijeta. Vodeći se porukom ovog stiha, svijet je Genocidom u Srebrenici ubijen desetak i ko zna koliko još hiljada puta. Doživio sam ga i kao tragičnu genocidnu reprizu nemanjićke genocidnosti nad bogumilima, ali i kao genocid počinjen od srpskih zločinaca nad mojim Crnogorcima i Crnom Gorom u periodu od 1918. do 1929. godine. Počinitelji su ubijali Bosnu kao jedinstveni i neponovljivi evropski dragulj i svojevrsni kosmos sačinjen od mnoštva kultura, civilizacija, vjera i religija. To je urađeno s namjerom da se pokaže ne samo da je Bosna nemoguća nego da je i sam svijet u svojoj raznolikosti i mnoštvenosti nemoguć. Moj prvi utisak je bio šokantan jer sam na primjeru Genocida u Srebrenici spoznao istinu kako je genocidni zločin beskrajan.
S druge strane, upoznao sam veličanstveno dostojanstvo stradalničkog bošnjačkog naroda. Uočio sam šutnju koja je rječitije govorila od ikakvog jezika i govora. U živim ljudima sam prepoznao žive spomenike. Učinilo mi se da je Bosna, a pogotovo Srebrenica, prostor s najviše živih spomenika u Evropi, pa i u svijetu. Dostojanstvenijeg podnošenja bola nikada i nigdje nisam vidio nego u Srebrenici. I to u svakom patniku i sapatniku, u toj golemoj patnji, tuzi i miru koji je vladao vazduhom. Poslije nekoliko godina inicirao sam u ime Crnogorske crkve veliki međunarodni naučni skup. On je održan na Cetinju 2009. godine u organizaciji Crnogorske crkve i Dukljanske akademije pod naslovom Cetinje, Vukovar, Srebrenica – da se više nikad ne ponovi. Sva tri genocida, počevši od 1918. godine, počinili su, nažalost, militantni izvršitelji velikosrpske ideologije. I dok su humke Srebrenice sabrane u Potočarima, a Vukovara na Ovčari, naše crnogorske su rasute širom naše zemlje, a mnogima se ne zna ni groba ni imena jer su bukvalno spaljeni na lomačama savremene inkvizicije, kao što je slučaj porodice Zvicer. Svake godine sam dolazio u Srebrenicu osim prošle zbog karantina koji je proizvela pandemija virusa korone. I sljedeće ću godine doći ponovo da se poklonim svijetlim žrtvama, srebreničkim mučenicima. To je moja ljudska i moralna dužnost. Mislim da je moralna obaveza svakog čovjeka da se pokloni srebreničkim mučenicima i podijeli bol s njihovim najbližim. Svako ko hoće da bude istinski čovjek mora u svom srcu imati mjesta za Srebrenicu i žrtve tamošnjeg Genocida.
STAV: Poznato je i to da ste od početka podržavali borbu nane Fate Orlović da se iz njenog dvorišta ukloni nelegalno sagrađena pravoslavna crkva, što je, nakon višegodišnje borbe, i učinjeno.
MITROPOLIT MIHAILO: Podržavao sam i podržavam te izuzetno poštujem tu duboko plemenitu i humanu ženu, gospođu Fatu Orlović. Divim joj se i izražavam ne samo divljenje i poštovanje nego odajem i priznanje njenom dostojanstvu. Imao sam posebnu čast da je upoznam u Sarajevu. Bez trunke preuveličavanja, ponavljam da je ona jedan od živih bošnjačkih i ljudskih spomenika Bosne. “Majke Srebrenice” su, kao i Fata, ti živi ljudski spomenici dostojanstva. Ponekad mi se učini da je u tim svetim ženama sabrano dostojanstvo žena cijelog ljudskog roda. Njihova uzvišenost, istinoljublje i pravdoljublje treba da budu uzori najvišim sudskim instancama u krajnje nesigurnom i samoubilačkom današnjem svijetu. S posebnom čašću i zadovoljstvom, gospođu Fatu Orlović i “Majke Srebrenice” pozivam da budu gosti Crnogorske pravoslavne crkve, da ih dočekamo kao humane heroje, da im ukažemo dužne počasti, otvorimo svoja srca saosjećanja s njihovim velikim bolom i da im se zahvalimo na svemu što čine za mir i trijumf istine i pravde na nemirnom Balkanu. Izuzetno cijenim iskrene riječi gospođe Fate Orlović da joj je teško što se ruši bogomolja, a ja dodajem da to nije nikakva bogomolja, već neprijateljska građevina ili svojevrsna tvrđava trijumfa zla nad istinom i dobrom. Sve ono što je rekla i učinila gospođa Fata Orlović rekao bih i učinio i ja, jer, ponavljam, to nije crkva. Svaka bogomolja takve namjene treba biti uklonjena. Gospođa Fata Orlović je primjer izuzetno plemenite žene, čiji gest može poslužiti svakom poštenom čovjeku humanisti. Hvala gospođi Fati Orlović na njenoj istrajnosti i pravdoljublju jer je i nama Crnogorcima održala lekciju kako se bori za pravdu koja na kraju pobjeđuje. Hvala joj jer nam je svojim primjerom pokazala da smo i mi trebali na njen plemeniti način riješiti bespravno podizanje “crkve” na Rumiji, ustvari karaule, čije podizanje je bio čin razbijanja vjerskog suživota u barskom kraju koji vjekovima gaji međusobnu ljubav i poštovanje pripadnika islamske vjere, pravoslavaca i katolika.
STAV: Iako su od sukoba na prostoru bivše Jugoslavije prošle skoro tri decenije, još uvijek svjedočimo afirmiranju nacionalističkih politika, negiranju Genocida i slavljenju ratnih zločinaca. Na koji način može doći do pomirenja naroda ovih prostora?
MITROPOLIT MIHAILO: Put pomirenja na Balkanu je dosta složen. Pravoslavne crkve, generalno hrišćanski model pomirenja, podrazumijeva etape priznanja zla i zločina od strane počinitelja, pokajanje počinitelja pred žrtvama, njihovim potomcima i cjelokupnom javnošću, prihvatanje pokajanja od onih koji su pogođeni zlim činom te najzad njihov oproštaj počiniocima zla. Dakle, nužna je katarza radi očišćenja zločinca od more koja bi trebalo da pritiska njegovu savjest i svijest da više nikada i nikome zlo ne počini. Da se zločin ne ponovi. Nakon uklanjanja razloga za zločin i ponavljanje zločina, trebalo bi doći do pomirenja koje mora biti krunisano novim početkom, novim suživotom zasnovanim na načelima o kojima govori predstavnik frankfurtske filozofske škole Jürgen Habermas, da u podijeljenim društvima moramo koegzistirati na načelu uzajamnosti, odnosno življenja jednih uz druge. Dakle, pomirenje je moguće na poštovanju i primjenjivanju univerzalnih načela mira, slobode i pune posvećenosti i težnje istini, pravdi, dobru, slobodi, ljepoti, blagostanju i sreći. Za pomirenje je potreban i ekonomski napredak svih na Balkanu, a uporedo s tim i balkanski duhovni i moralni preobražaj. Ukoliko želimo mir i napredak svoj i cijelog Balkana, nužan je i neophodan proces pomirenja koji za početak podrazumijeva međusobno priznanje, poštovanje, nemiješanje u unutrašnje stvari susjeda. Nužna je i emancipacija najvećeg balkanskog aktera Srbije. Srbija se mora osloboditi kako bismo se svi oslobodili. Mora se osloboditi zla u sebi da bi se iz pozicije samoubice transformirala u ulogu dobročinitelja sebi i svima drugima. Srbija i kroz historiju i danas ima relevantne i u evropskom kontekstu respektabilne intelektualne elite, ali su one potisnute nacionalističkim i imperijalističkim politikama raznih režima i diktatura. Ona je zarobljena i samozarobljena iluzijama, mitovima i kompleksom veličine. Što prije to shvati, bit će bolje i za nju i za cijeli naš region.
STAV: Koliko generalno nedostaje duhovnosti narodima koji su u prošlosti živjeli u Jugoslaviji? I koliko istinsko življenje vjere može biti kohezivna komponenta na ovim prostorima?
MITROPOLIT MIHAILO: Narodi bivše Jugoslavije decenijama su bili lišeni duhovnosti i to je proizvelo duboko nerazumijevanje drugih i drugačijih, što je za posljedicu imalo veliku nesreću. U tom smislu, dragocjen je i bitan ekumenizam. Samo da spomenem održani ekumenski sabor u SAD-u na kojem su bili pozvani predstavnici muslimana, budista, jevreja, protestanata, katolika, pravoslavaca i drugih, koji je najbolji primjer toga. Ja dajem primjer dobrih odnosa Crnogorske crkve i Islamske vjerske zajednice Crne Gore, koji može da služi svima u okruženju kao jedan znak. Inače, naši muslimani, naši Bošnjaci, kako oni iz matice, tako i oni iz dijaspore, privrženi su Crnoj Gori i svom rodnom kraju i ulažu znatna sredstva u svoj zavičaj.
STAV: Također, jedan ste od onih ljudi koji stalno podsjećaju da smo stvoreni na ovome svijetu različiti kako bismo se međusobno upoznavali, a nikako sukobljavali. Uvijek ste spremni naglašavati sličnosti između monoteističkih religija, a nikako različitosti. Koliko je takav pristup važan, posebno na Balkanu?
MITROPOLIT MIHAILO: Takav pristup je uslov opstanka i postojanja na Balkanu. Mi postojimo i možemo opstati ne samo u jedinstvu različitosti nego još više u naglašavanju sličnosti između tri velike monoteističke religije. Iz crnogorske historije ostale su nam neke velike poduke i poruke. Crnogorski vladar i vladika Petar I Petrović Njegoš, poznat i kao Sv. Petar Cetinjski, nam je ostavio u emanet sljedeće riječi: “Svi smo mi đeca jednoga Boga. I Osmanlije su kao i mi Božiji ljudi. Živite s njima i sa svima u miru i slozi. Odbačite od sebe zađevice i neslogu. Neka su vaša vrata slobode svakom ištućem otvorena. I to neka vi je amanet. Jer, ako tako ne radimo, onda mi niti smo slobodni, niti što vrijedimo, niti zaslužujemo zvati se potomcima našije slavnije prađedova, koji su kćeli i znali svoju bogomdanu slobodu uvažavati je i dijeliti drugome čoeku, koji je iz čemernog i bogomrskog robstva ište. A to je preko svega naša prava hristijanska dužnost...” Nas u svijetu, a time i na Balkanu, okuplja u jedno naš isti praotac kojeg zovemo Abraham, Ibrahim, Avram, koji je jedna ličnost pod više imena, i Jedan Jedini Bog čija smo mi djeca. Zar to nije dovoljno, teološki rečeno, da budemo ljudi i braća, da se poštujemo, da širimo međusobnu ljubav i poštovanje, da čuvamo jedni druge od zla u sebi. Da živimo u miru i blagodatima slobode i težnje ka ekonomskom napretku i blagostanju te u prosvijećenosti i duhovnoj svjetlosti. Ako tako ne radimo, mi niti smo ljudi niti zaslužujemo to da budemo.
STAV: Bez obzira koju religijsku praksu slijedili ili uopće ne slijedili, postoji li neka misao koja bi trebala biti vodilja svim ljudima u njihovim životima?
MITROPOLIT MIHAILO: Čovjek je čovjek po mišljenju, po svijesti i duhu. Potrebno je da se čovjek mijenja nabolje kako bi mijenjao stvarnost kojom je okružen. Da bi mijenjao sebe i postojeću stvarnost, potrebno je da se stalno obrazuje i tako samousavršava. On mora biti onaj koji stalno uči i širi svoje spoznajne vidike znanjem, naukom i istinom. Samo takav čovjek može postati potpuni ili puni čovjek.
STAV: Vidimo li Vas uskoro u Sarajevu ili nekom drugom dijelu BiH?
MITROPOLIT MIHAILO: Vidjet ćemo se, uzdam se u Boga i samoga sebe, uskoro u BiH. Na kraju, želim BiH, kao i svojoj Crnoj Gori, cijelom Balkanu, Evropi i svijetu, mirnu, ljepšu i sretniju budućnost.
