U Velikoj Britaniji, Ministarstvo unutrašnjih poslova pokušalo je tiho izmijeniti svoj drakonski zakon o nacionalnosti i granicama, koji je trenutno u proceduri, uvođenjem odredbe koja osoblju graničnih snaga daje imunitet od krivičnog gonjenja ako ne uspiju spasiti živote na moru. Priti Patel, ministarka unutrašnjih poslova, tvrdi da je ovo u suštini dobronamjerna mjera: ako se čamci u kanalu okrenu, to će na kraju zaustaviti ljude koji se upuštaju u opasno putovanje. Ustvari, to podriva ključni princip međunarodnog pomorskog prava koji obavezuje spašavanje ljudi u nevolji.

U Poljskoj je vlada upravo usvojila zakon o vanrednim situacijama koji dozvoljava vlastima da vrate izbjeglice koje uđu u zemlju "ilegalno". To je najnoviji razvoj događaja u diplomatskom sukobu s Bjelorusijom, koja cinično ohrabruje ljude iz Iraka, Irana i dijelova Afrike da pređu u EU, kao odgovor na sankcije koje su joj uvedene ranije ove godine. Takav odgovor Poljske ostavlja mnoge ljude zarobljene na ničijoj zemlji između dvije države. Humanitarne agencije upozoravaju na nadolazeću humanitarnu krizu s početkom zime; ove godine je do sada umrlo najmanje osam ljudi, uglavnom od hipotermije.

U jugoistočnoj Evropi međunarodni tim istraživačkih novinara otkrio je da Hrvatska i Grčka koriste "vojsku u sjeni", jedinice u civilu koje su povezane s redovnim sigurnosnim snagama tih zemalja, kako bi tjerale ljude da se vrate s njihovih granica. U Hrvatskoj su ove jedinice snimljene kako toljagama tuku ljude na granici s Bosnom. U Grčkoj su optuženi da su presretali čamce u Egejskom moru i stavljali putnike na splavove za spašavanje u turskim vodama. (Hrvatska je obećala da će istražiti prijave zlostavljanja, dok Grčka poriče tu praksu.) Jednako šokantna kao i same ove tvrdnje jeste činjenica da su zvaničnici EU uglavnom slegnuli ramenima ravnodušno na ova otkrića, čije finansiranje pomaže u održavanju granične odbrane u obje zemlje. Dvanaest država članica čak traži da EU prilagodi svoja pravila kako bi mogla finansirati "daljnje preventivne mjere", uključujući zidove i ograde, na svojim vanjskim granicama.

Zajedno, ove priče sugeriraju da prisilno vraćanje ljudi koji migriraju sateritorije neke zemlje, čak i ako ih to dovodi u opasnost ili poništava njihovo pravo na azil, postaje ukorijenjena praksa. Ono što bi se nekada odvijalo uglavnom u sjeni, sada se radi sve otvorenije, a neke vlade pokušavaju pronaći načine da tu praksu učine legalnom. Prijedlog Ujedinjenog Kraljevstva oštro je kritizirala UN-ova agencija za izbjeglice, UNHCR, čiji je predstavnik rekao da bi to neizbježno ugrozilo živote.

Ovo nije samo problem današnjice: to je generalna proba kako će se naše vlade vjerovatno nositi s posljedicama klimatske krize u godinama koje dolaze. Predviđanja o migracijama vezanim za klimu notorno su nejasna i sklona hiperboli, ali novi izvještaj Svjetske banke predviđa da bi 216 miliona ljudi moglo biti raseljeno unutar svojih zemalja zbog nestašice vode, propadanja usjeva i porasta nivoa mora do 2050. godine. Neki ljudi mogu završiti dalje ako se suoče s lošim ekonomskim izgledima ili sukobima i nestabilnošću kod kuće. U aprilu je potpredsjednica SAD-a Kamala Harris rekla da su suša i "velika šteta od oluje zbog ekstremne klime" dijelom odgovorni za povećane migracije iz Centralne Amerike.

Nažalost, mnogi naši političari pripremljeni su da raseljavanje prije svega vide kao civilizacijsku prijetnju. To je bila logika komentara Borisa Johnsona uoči otvaranja Cop26 u Glasgowu, kada je tvrdio – netačno – da je “nekontrolisana imigracija” odgovorna za pad Rimskog carstva i da slična sudbina čeka svijet danas. U ovoj priči, ekološka katastrofa koja pogađa sve nas pretvara se u pitanje kako bogati i moćni mogu sačuvati svoje privilegije.

Bogatiji dijelovi svijeta već su počeli militarizirati svoje granice, proces koji se ubrzao kao odgovor na izbjeglička kretanja u protekloj deceniji. U tome ih podržava rastuća industrija granične sigurnosti. Nedavni izvještaj Transnacionalnog instituta upozorava na ono što on naziva "granično-industrijskim kompleksom", rastuću industriju vrijednu više milijardi dolara koja se kreće od sigurnosne infrastrukture do biometrije i umjetne inteligencije. Predviđa se da će samo globalno tržište ograda, zidova i nadzora vrijediti 65-68 milijardi dolara do 2025. godine.

Ovo je, međutim, lažna vrsta sigurnosti. Restriktivna i nasilna kontrola granica samo čini društva koja njome vladaju autoritarnijim – a ni ona ne spriječava ljude da se kreću u potpunosti. Ono što radi jeste da prisiljava ljude na opasnija putovanja, postajući još veće mete za ksenofobičnu reakciju. Zemlje ili regioni za koje se smatra da očajnički žele da zadrže ljude podalje postaju mete beskrupuloznih susjeda koji žele da iskoriste ovo pitanje za vršenje političkog pritiska. Krajnji rezultat, kao što i dalje vidimo na evropskim granicama, jeste bezosjećajno zanemarivanje života.

Ono što je potrebno umjesto toga – osim akcije za smanjenje emisija – jeste plan koji će pomoći ljudima da se prilagode promjenjivim životnim okolnostima i smanje globalnu nejednakost, zajedno s migracionim politikama koje prepoznaju realnost situacije u kojoj se ljudi nalaze. Prošle je godine Komitet UN-a za ljudska prava presudio da vlade ne bi smjele vraćati ljude u zemlje u kojima bi njihova sigurnost bila direktno ugrožena zbog klimatske vanredne situacije. Međutim, kako sada stvari stoje, ne postoji odgovarajući pravni okvir za zaštitu ljudi raseljenih iz ekoloških razloga. Velika američka studija, koju je naručila Bidenova administracija, preporučuje nove zakone za zaštitu klimatskih migranata.

Sljedećih nekoliko godina vjerovatno će označiti prekretnicu u načinu na koji naše vlade reaguju na raseljavanje. Ili će raditi zajedno na izgradnji sistema koji štiti živote i dostojanstvo ljudi, i koji se može prilagoditi promjenjivim realnostima 21. stoljeća, ili će njihove granice nastaviti da jačaju, uz značajnu ljudsku cijenu. Ako želimo da izbjegnemo ovo drugo, sada je vrijeme da osporimo nasilnu logiku odbijanja prije nego što to postane zapisano u našim zakonima.

(Tekst Daniela Trillinga objavljen je u The Guardianu, Trillinga je autor knjiga Svjetla u daljini: Izgnanstvo i utočište na granicama Evrope i Krvavi gadni ljudi: Uspon britanske krajnje desnice)