Vratili smo se kući u Olovo. Bio je kraj oktobra 1992. godine. Morao sam se brzo adaptirati na novonastale okolnosti. Život je bio posve drugačiji od onog u Kladnju. Možda je ponajviše ličio na život u Sarajevu. U opkoljenom Sarajevu. Ograničen spektar kretanja. Na vidiku si četnika s okolnih brda. Ograničena isporuka vode. Cisterna vode stiže ujutro, pred svitanje, kako bi bila što manje uočljiva, a odatle bismo u kanisterima od po dvadeset litara i mi, nas nekoliko preostalih mještana i izbjeglica koje su odlučile živjeti u ratnoj zoni, donosili vodu. Furao sam se da ću nakon rata biti košarkaš. Bio sam odrasliji od generacije, a nosanje kanistera zasigurno, izdužit će mi ruke.

NEOČEKIVANA KORIST OD ANTE MARKOVIĆA

Nabavke osnovnih životnih namirnica i higijenskih potrepština gotovo da nije bilo. Ako se nešto trebalo kupiti, moralo se ići do osam kilometara udaljenog naselja Soluna, niz rijeku Krivaju... Jedini otvoreni put. Svi su ostali putni pravci bili blokirani. Olovo se nalazilo u nekoj vrsti poluokruženja, potkovice. Sreća što smo imali sasvim zadovoljavajuće zalihe brašna, ulja i kahve ostalih iz prodavnice. Držali smo maloprodajni objekt u prizemlju kuće, otvoren prije nepune dvije godine, onda kada je Ante Marković odlučio liberalizirati tržište, kako je to govorio djed. Radio je do početka rata u Sarajevu, kada su i redovne linije opskrbe prekinute.

U blizini je bio bunar. Voda koju smo donosili bila je puna sićušnih, tankih glista. Koristili smo je za toalet. U rijetkim trenucima kao pijaču. S tim da je prvo trebalo odstraniti glistice i vidljive nečistoće, poput travki, a potom vodu prokuhati. Kuhalo se na peći na drva. Činio se kao blagoslov dolazak jesenjih, hladnijih dana, jer je tokom ljeta, za toplih dana, bilo nesnošljivo toplo u malom prostoru pored limene peći.

A peć je morala biti u pogonu. Djed je brinuo o tome da se lože samo – više puta mi je to naglasio, kao da je pitanje života i smrti – isključivo suha bukova drva. Ona ne bi stvarala vidljive crne oblačiće iz dimnjaka, kao što je to bio slučaj sa svim ostalim što se ubacivalo u grotlo peći: sirovim drvetom, grabovinom, komadima lakiranog, uništenog namještaja od jele, smrče... Sve bi to, poput dimnih signala, značilo da je neko prisutan, a onda bi četnici poslali “čestitke” u vidu projektila različitog kalibra – 120, 155, 60, 82. Tukli su minobacači, haubice, bestrzajni topovi, PAT-ovi... Bili smo poligon za gađanje jer su znali da nemamo čime uzvratiti.

U podrumskim prostorijama odvijao se život. Nužan namještaj s prvog i drugog sprata bio je snijet u prostor nekadašnjeg magacina. Taj prizemni dio kuće sastojao se od dva poslovna dijela – jedan je bio korišten kao prodavnica, a drugi kao garaža. Iza je bio prostor magacina s odvojenim minijaturnim toaletom, čučavcem i mini lavaboom s česmom. Toalet je bio skučen, napravljen tek da se zadovolji zakonska forma, jer su radnice u prodavnici morale imati pristup sanitarnom čvoru. Magacin je bio podijeljen improviziranim nabrzaka sklepanim zidom od dasaka i sobnim bijelim vratima, skinutim s nekog razvaljenog stana. Sastojao se od manjeg dijela u kojem su bili peć, ormar, sećija na izvlačenje, koja je ujedno služila i za sjedenje, fenjer zakucan za vrata. U većoj sobi bili su još jedna sećija, nekorišteni kamin, snijet nekada prije, krevet i stol iznad kojeg je bio odvajkada smješten alat. U ladicama je daidža ostavljao ili, bolje rečeno, sklanjao zagrebački Start, magazin s “izazovnim” naslovnicama i duplericom u sredini. “Iščitavajući” Start od sredine, bili smo, u nekom pretpubertetskom periodu, godinu-dvije prije rata, česti gosti podruma Benis, Denis, Damir, Jasko i ja.

POVRATNIČKA INSOMNIJA

I prodavnica i garaža bile su krcate sklonjenim stvarima sa sprata. Ispred su bile preslagane daske, ostavljene za vrijeme kada se bude radilo potkrovlje. Sada su služile isključivo kao popuna, zaklon od gelera i granata, naredane ispred izložbenih prozora poslovnog prostora i garaže. Sve je bilo nabijeno, zbijeno, u pedesetak kvadrata magacina – ljudi, stvari, uspomene... Sve je bilo tu, a kao da ničega nije bilo... Od trenutka do trenutka. Čas bismo razmišljali, sanjarili kako ćemo se vratiti na prvi sprat, a kada bi počelo granatiranje, razmišljali bismo opet o odlasku...

Živjeli smo poput humanoidnih krtica. U podrumu nije bilo prirodne svjetlosti... Fenjer je osvjetljavao prostor. Tek su pojedini objekti od vitalne važnosti imali neredovno snabdijevanje električnom energijom.

A to je zavisilo od iskakanja energetskog sistema koji je bio u priličnoj mjeri devastiran u odnosu na prijeratni, odnosno zavisilo je od toga koliko su često geleri, meci, detonacije kidali žice s lokalne naponske mreže.

Probudio sam se jedne večeri, možda dva dana nakon povratka iz Kladnja. Iskrao sam se napolje da utvrdim je li još noć. Otvorio sam podrumska vrata, ušao u hodnik, došao do ulaznih vrata, a potom do ruba zida... Prošao sam ispred kuće. Preslagane daske i drva štitili su me od pogleda s Beka ravni, odakle su nas mogli vidjeti s dvogledima, s nekom optikom, kako izlazimo i uzlazimo.

Razdanjivalo je. Sunce još nije bilo izašlo. Nekada sam volio te prizore, naročito ljeti, kada bi se ogromna žuta kugla pojavila nad krošnjama četinarske šume... Bilo je dovoljno svjetlosti, tek toliko da sasvim jasno vidim razmjere razaranja. “Kartonska zgrada”, objekt u kojem je nekada živjelo devet porodica, nije više postojala. Kao da je neko uzeo golemi čekić, izrazbijao prozore, uništio krov, provalio zidove i prepustio jesenjim kišama da unište ostatak. Gareži, dijelova izgorjelog namještaja, izvitoperenih do neprepoznatljivosti kuhinjskih elemenata koje su plutale u vodi, komada plastike, polupanog stakla, garderobe, smeća – bilo je posvuda... Savršen apokaliptički prizor za snimanje Pobješnjelog Maxa.

MUHARIKINA ELEKTRODISTRIBUCIJA

Pitao sam se gdje su sada svi ti ljudi. Čika Fikret, čovjek koji je živio za fudbal, njegova žena Munevera, moji drugovi Armin, Amra, čika Rafo, mladić Mirza koji je pod punom ratnom opremom pjevajući krenuo u rat... Vesna, Buco, čika Čedo, teta Ruža... Gledali smo rat preko TV ekrana u Vukovaru, Osijeku... Potom će početi rat u Istočnoj Bosni... Posavini... Sarajevu... I uvijek je bila nada ili je čovjekovo da potiskuje ono što ne voli... “Zaobić’ će nas”, govorili su stariji. Da li smo bili nespremni i može li se uopće spremiti za ovakvo zlo?

“Ššššš... Otkud tebe? Šta radiš, mali? Na moment me prestraši električar Muharika. “Gledam”, odgovorih kratko. “Mani se gledanja. Nego, drž’ ovaj kabal. Kad ti dam znak, popuštaj polahko”, reče Muharika. Otišao je do drugog kraja kuće, zakucao nosač, a potom provukao kabal i dao znak da popuštam kako bi ga mogao dalje razvući prema Domu zdravlja.

Vratio se nakon pet minuta. “A sad u podrum. Imaš svjetlo. I nikome o ovome riječi”, reče Muharika. “Znam. Vojna tajna. Strogo povjerljivo”, odgovorih poluozbiljno. “Ma ne. Djed ti nije rekao?”, reče Muharika. “Tek sam došao. Nepuna sedmice. Šta trebam znati?”, upitah ga. “Ima vas nekoliko domaćinstava što je ostalo ovdje, Nurka, Išerići, Gurda, Šehović, plus ove dvije-tri izbjegličke familije što su po srpskim kućama”, reče Muharika. “Dobro, i šta s tim?”, upitah opet. “Naredba je da samo bolnica ima struju. Prenesi djedu Nedžmiji, pošto ste direktno na vodu, priključit ću vas, na svoju ruku! Al’ pod uvjetom da koristite ne više od dvije sijalice, radio, frižider... Ako komšije saznaju, morat ću vas odspojiti. Ne možemo sve uključiti!”, reče Muharika i pređe ogradu koja nas je dijelila od Elektrodistribucije.

Imali smo sreću biti na glavnom vodu preko kojeg je išla struja za Dom zdravlja, sada ratnu bolnicu, priručnu hirurgiju, mrtvačnicu, riječju, objekt od krucijalne važnosti u ratnim uvjetima. S druge strane kuće nalazio se objekt Elektrodistribucije. Preko rijeke Stupčanice, industrijski pogoni ŠIK-a, nekadašnjeg giganta tekstilne industrije. U blizini je bila i osnovna i srednja škola. U osnovnoj školi do augusta i prvih granata bila je smještena vojska. Takav raspored objekata bio je i naš usud. Konstantno smo bili izloženi granatiranju, mnogo više od ostalih naselja. Bilo mi je jasno zašto su nas nazvali “vukovarskom četvrti”.

Ušao sam natrag u podrum. I upalio svjetlo. Žarulja je zasjala nakon nekoliko mjeseci. Donijelo je to privid nekog normalnog života. Djed se na trenutak probudio, upitnog pogleda, kao da ne vjeruje onome što vidi, te me upita: “Šta bi?” “Muharika upalio struju!” odgovorih mu. Djed se okrenuo na stranu i nastavio spavati, valjda još ne razabirući je li prizor sijalice koja svijetli java ili tek nedosanjani san. Ja sam, pak, prenio fotelju iz garaže, udobno se naslonio i zurio u žućkastu svjetlost što (normalan) život znači. Tek sam sada cijenio te “male”, velike stvari što život čine ugodnim. Struju, vodu, slobodu...