Ime Mohammeda ben Mizziana jedno je od najpoznatijih, kako po dobru, tako i zlu, kada govorimo o osobama koje su obilježile muslimansku historiju dvadesetog stoljeća. Bio je marokanski vojnik i oficir, generalpukovnik španske vojske, prvi i jedini maršal oružanih snaga Maroka. Borio se u Španskom građanskom ratu zapovijedajući 1. divizijom Navarre. Nakon rata, obavljao je brojne dužnosti u okviru Francovog režima, a bio je i ministar odbrane i ambasador Kraljevine Maroko, ali ono po čemu je najpoznatiji jeste to što je bio jedan od najbližih prijatelja i saradnika španskog diktatora. Osoba koja je u njegovu palaču mogla ući kada je htjela, bez ikakve najave.

Bio je sin Mizziana ben Kassema iz Mazuze u Guelayi (Maroko), gdje je rođen 1. februara 1897. godine, i Fatime ben Tahar. Njegova je priča počela 1910. godine, kada je imao jedva 13 godina. Otišao je pred tablu i riješio zadatak pred očima kralja Alfonsa XIII, koji je bio u posjeti njegovoj školi, o čemu je detaljno izvještavao list El Telegrama de Melilla.

Učitelj Abd el-Krim (koji će godinama kasnije postati vođa ustanka protiv Španaca u Rifu) pozvao je učenika Mohammeda ben Mizziana pred tablu kako bi riješio “kompliciran problem” i da poslije toga na karti označi rijeke, regije i prijestonice Evrope. Monarh je, zadovoljan odgovorima, upitao dječaka šta želi biti kada odraste, na što mu je Mizzian odgovorio: “Kapetan.” Tri godine kasnije kralj je stipendirao njegov upis u Vojnu akademiju u Toledu. Da bi se u nju upisao musliman, morali su izmijeniti brojne školske propise. Do tada su je mogli upisati samo kršćani. Kada je upisan u akademiju, bio je to društveni događaj bez premca, pa su o njemu izvještavale naslovnice dnevnih novina.

Bilo je to vrijeme kada su špansku vojsku činile trupe iz španskih kolonija u Africi, tačnije Maroka. Bila je to takozvana Afrička vojska ili Garda Mora i imala je važnu ulogu u vanaskom ratu i represiji kojom je Franco podvrgnuo poražene nakon pobjede. Afrička vojska nastala je kao odgovor na otpor plemena iz Rifa, odnosno sjevernog marokanskog područja, u španskom protektoratu između 1912. i 1958. godine.

Nakon što je okončao školovanje na akademiji, raspoređen je u Afričku vojsku, gdje je dvije godine kasnije unaprijeđen u čin poručnika. Tokom rata u Rifu (1921–1926) Mizzian se, kao zapovjednik marokanskih trupa odanih Španiji, borio protiv svog bivšeg učitelja, vođe pobune u Rifu, Abda el-Krima. U masakru koji će u historiji ostati zapisan kao “Annual”, imao je čin kapetana, a nedugo nakon toga sprijateljio se s Franciscom Francom.

Nekoliko godina kasnije planuo je građanski rat u Španiji, što je bila prilika dvojici starih prijatelja da ponovo ratuju zajedno. Kada je već imao čin pukovnika, Mizzian je 17. jula 1936. bio jedan od prvih vojnika koji su izveli svoje ljude na ulicu u Segaganu, blizu Melille, stavivši se na Francovu stranu u građanskom ratu. Nakon rata, Franco ga je imenovao komandantom Ceute, a 1953. godine Franco ga postavlja za generalnog kapetana pokrajine Galicije, u vrijeme kada je ta dužnost značila de facto apsolutnu vlast u rukama.

Mizzian je bio sunit, posvećen vjernik, pa su neke situacije iz perioda njegove vladavine ostale anegdota do danas. Svaki put kada je iz bilo kojeg razloga posjetio Santiago de Compostelu, jedno od najvažnijih mjesta za kršćane Evrope, lokalne su vlasti morale pokriti cvijećem sve kipove. Mizzian je jeo meso samo zaklanih životinja, ali kako u La Coruñi, sjedištu kapetanije, nije postojala mesnica koja bi klala životinje po islamskim propisima, on bi sam išao i lično klao janjad.

Bio je zapovjednik na Kanarskim otocima godinu dana, što je bio njegov posljednji zadatak u Španiji. Godine 1956. Mizzian prima poziv od Mohammeda V. Marokanski kralj traži od njega da se vrati u Maroko, koji je tek postao nezavisna država, i da formira marokansku vojsku. Mizzian odlazi u Madrid zatražiti dobrovoljni otpust od Franca i on mu je, na njegovu žalost, to odobrio, ali je odlučio da mu doživotno isplaćuje generalsku penziju.

Mizzian ne samo da je organizirao marokanske Oružane snage već ih je i predvodio u nekim akcijama. U dokumentima se spominje da je 1957. i 1958. godine zajedno s budućim kraljem Hasanom II učestvovao u nemilosrdnom gušenju ustanka u Rifu kada je tamošnje stanovništvo napao napalmom.

I u privatnom je životu također bio nemilosrdan. Oženio se 1925. za Fadelu Amor. Imao je šest djevojčica, a sedmo dijete mu je bio sin Mustafa, koji je poginuo tokom školovanja na Vojnoj akademiji. Još je živa priča o slučaju u čijem je središtu bila jedna od njegovih kćeri. Njeno vjenčanje izazvalo je incident koji je umalo prekinuo diplomatske veze Španije i Maroka 1956. godine.

Mizzianova kćerka, mlada žena, napustila jet islam, krstila se i potajno udala za španskog oficira, nećaka Martina Artaja, tadašnjeg ministra vanjskih poslova. Mizzian, koji se već vratio u Maroko, pozvao je kćerku i zeta u Tetouan tvrdeći kako nije više bijesan zbog svadbe te da želi pomirenje. Kada su stigli, muža je protjerao, a kćer oteo i kasnije je udao u Tangier.

Kada se nekako uspio vratiti u Španiju, očajni je zet molio Franca za pomoć, ali se Franco na to oglušio. Nije ostao nijem kada je Vrhovno vijeće vojnog pravosuđa odlučilo ukinuti Mizzianovu penziju. Diktator je intervenirao kako bi je Mizzian zadržao. U Maroku je imenovan za ministra odbrane 1958. godine.

Godine 1970. imenovan je za ministra u marokanskoj vladi, a iste godine unaprijeđen je u čin maršala, postavši tako oficir s najvišim činom u marokanskoj vojsci. Krajem je marta zbog bolesti prebačen u Madrid, u kojem je umro prvog maja 1975. godine. Njegovi posmrtni ostaci prebačeni su u Maroko.

Njegova posljednja dužnost bila je u Španiji, ali ovaj put nije bila u pitanju vojna već politička aktivnost. Bio je ambasador Maroka u Španiji. Kralj Hassan II imenovao ga je na to mjesto, što je Franca učinilo veoma sretnim 1966. godine. Na mjestu ambasadora ostao je sve do smrti, iste godine u kojoj umire i španski diktator.

Historičari su dugo istraživali razloge zbog kojih su Franco i Mizzian njegovali tako čvrsto prijateljstvo, tražili odgovor na pitanje kako je marokanski oficir postao jedna od rijetkih osoba, jedan od rijetkih bliskih prijatelja koji nisu morali zakazati termin kako bi Franca posjetili u palači El Pardo. Odgovor je našao historičar José Marqués u prašnjavim arhivima u Melilli: Mizzian je Francu spasio život.

Najpreciznije svjedočanstvo o tom događaju daje Emilio López, dopisnik lista El Telegrama de Melilla u članku iz oktobra 1924. godine. On piše o bici na području Mitzal, u kojoj je ostalo 109 mrtvih s obje strane, kada su se sukobile snage pod vodstvom čuvenog Abda el-Krima s jedne i dva potpukovnika, Francisca Franca i Claudija Temprana, s druge strane.

Nakon borbe, oba španska oficira “vraćaju se na svoje staro komandno mjesto (...) u selu Abada”, piše Emilio López. U selo su, piše on, iznenada upali pobunjenici i zapucali na špansku vojsku. Jedan od njih usmjerio je svoju pušku ka Francu.

“Iznenađenje je bilo tako potpuno da niko od njih nema vremena izvući pištolj. Ako pobunjenik zapuca, njegovi su meci smrtonosni, budući da je meta na vrlo bliskoj udaljenosti. Temprano i Franco predali su se Božijoj milosti. No u tom trenutku, samo sekundu prije nego što je neprijatelj pritisnuo obarač, čuo se hitac koji je zagrmio i njih dvojica vide kako napadač pada na tlo”, piše Lopez, nastavljajući: “Ovaj neočekivani spasitelj bio je kapetan Mizzian...”, zaključuje dopisnik lista.

Ipak, Franco i Mizzian nisu se upoznali tu, u mjestu Abada. Postoje dokazi da su se poznavali barem tri godine ranije. Marokanski kapetan Mizzian ranjen je u bici kod Annuala 1921. godine, u kojoj se zajedno sa Špancima borio protiv El-Krimovih ljudi. Franco ga je posjetio u bolnici Melilla, a Madridski institut za vojnu historiju i kulturu čuva fotografiju tog sastanka.

Mizzian je bio još jednom ranjen, ovaj put metkom u nogu, 19. septembra 1936. godine, pored rijeke Manzanares, ispred Madridskog univerziteta. Tu su borbe bile posebno žestoke, a spasio ga je jedan od njegovih ljudi, Mohamed el-Ousruti, kojeg je pronašao historičar Francisco Sánchez Ruano. Svjedočanstvo vojnika o tom događaju objavio je u knjizi Islam i španski građanski rat.

“Spasio sam mu život”, ispričao mu je Ousruti, “skrivajući ga pored tenka; zatim smo ga automobilom odvezli u Valmojado, a oni su ga operirali u gradu Talavera de la Reina.” Ovaj put Franco ga nije došao posjetiti u bolnicu.

Franco je godinama tvrdio, govoreći o razlozima zašto su se Marokanci borili na njegovoj strani, kako je riječ o vjernicima, kršćanima i muslimanima koji su se suprotstavili ateistima, republikancima, komunistima i anarhistima. Oko 8.000 Marokanaca prešlo je Gibraltarski moreuz u njemačkim avionima i čamcima kako bi se borili pod Francovom komandom. Zna se da su im u Španiji tolerirali pljačku i otimačinu, a postoje i podaci kako su Francovi oficiri namjerno poticali zločine tokom građanskog rata. Gradovi i sela koje su držali republikanci napadani su, a nakon zauzimanja su uništavani. Iza Mizzianovih trupa ostajali su krvavi tragovi silovanja i pokolja.

Jedan od zločina o kojima se i danas govori bio je onaj u Toledu, iz septembra 1936. godine. Umjesto da krene ka Madridu, Franco je donio odluku koja je promijenila tok rata. Odustao je od marša na Madrid kako bi otišao u Toledo da pomogne snagama koje su tamo bile u okruženju u tvrđavi Alcazar. Nakon što je Alcazar oslobođen, grad je trebalo “očistiti od crvenih”.

Kako tvrde španski historičari, pukovnik Mohammed Mezzian pustio je svoje vojnike da čine što im je volja. Tvrdi se i da su njihov vandalizam i barbarstvo tada zgrozili cijeli svijet. Nije bilo zarobljenika, strijeljali su na svakom uglu Toleda. Nije bila pošteđena ni bolnica, u kojoj je bilo oko 200 ranjenih republikanaca. Prvo je granatirana, a kasnije su preživjeli pobijeni bajonetima.

Francovi falangisti i njihovi marokanski suborci koristili su silovanje kao ratno oruđe. Sistematska silovanja bila su dio namjernog plana širenja terora. Trupe su imale dva sata slobode u osvojenim gradovima ili selima, a žene su bile dio plijena.

“Sa dahom Božije osvete na vrhovima svojih mačeta progone, uništavaju, ubijaju i pijana od krvi napreduje kolona.” Tako isusovac Alberto Risco opisuje u svojoj knjizi Ep o Alcázaru iz Toleda ulazak u grad trupa pukovnika Mohammeda Mizziana 29. septembra 1936. godine. John Whitaker, američki novinar i historičar, u oktobru 1942. u listu Foreign Affairs objavljuje svoje razgovore s oficirima španske vojske koji priznaju da su ljudi pod Mizzianovom komandom ubili ranjene republikance u bolnici “San Juan Bautista” u Toledu. Piše o silovanjima i bordelima specijalno otvorenim za marokanske vojnike.

Treba napomenuti da su mnoga zvjerstva počinili također i republikanci. Pobili su brojne svećenike širom Španije, uništavali crkve i samostane, a 1937. godine, usred Madrida, strijeljano je bez presude 400 zarobljenih Marokanaca po naređenju Valentína Gonzáleza.

Sedamdeset i koju godinu kasnije Leila Mizzian, jedna od šest generalovih kćeri, presjekla je svečano vrpcu u mjestu Beni Ensar, blizu Melille, španske enklave u Maroku, gdje je otvoren muzej posvećen njenom ocu. Muzej je postavljen u kući koju mu je Franco darovao, u gradu u kojem je Mizzian i rođen. Na zidovima, između ostalih, vise fotografije diktatora i generala Mizziana.

Marokanski historičar Bahia Simou opisao je na otvaranju muzeja generala Mizziana kao “poveznicu koja ujedinjuje sudbine Maroka i Španije”, tvrdi da je Mizzian “amblematski lik marokanske i španske vojske koji je nanio teške udarce republikancima u bitkama kod Teruela i Ebra”. Otvaranju je prisustvovala visoka delegacija španske vojske.