Na današnji dan, trećeg februara 1451. godine postao je osmanlijskim sultanom znameniti Mehmed II. Osvajač, uz Sulejmana Veličanstvenog jedan od najpoznatijih osmanskih vladara. Mehmed II. bio je pradjed Sulejmana Veličanstvenog u izravnoj muškoj liniji, piše portal Povijest.
Mehmed je osobito poznat po osvajanju Carigrada 1453. (današnjeg Istanbula), što je bio jedan od najznačajnijih uspjeha u cjelokupnoj historiji Osmanskog Carstva. Inače, prije nego što je osvojen Carigrad, osmanska prijestolnica bio je grad Edirne, nama poznat i pod nazivima Drinopolje i Jedren ili Jedrene, a na latinskom kao Hadrianopolis.
Osmanski sultani pri stupanju na prijestolje nisu obavljali krunidbu, nego se svečanost sastojala od opasivanja tzv. Osmanovom sabljom. Taj je običaj po tradiciji poticao od prvog sultana – Osmana – po kojem je, uostalom, ime dobilo Osmansko Carstvo i vladajuća osmanska dinastija. Opasivanje sabljom simboliziralo je da je osnovna vladarska uloga ratnička.
Mehmed je imao nepunih 12 godina kada se, iscrpljen od političkih pritužbi i slomljen nakon smrti najstarijeg sina, Mehmedov otac Murat II odrekao prijestolja 1444. godine i postavio Mehmeda II za novog vođu carstva. Međutim, njegovoj prvoj vladavini kraj je došao samo dvije godine kasnije, kada su značajne političke i vojne ličnosti uticale na Murata II da se ipak vrati na prijesto. U osvojenim teritorijama, poebno evropskim, vladali su nemiri, a još uvijek je postojala i prijetnja od krstaša, pa je javnost bila skeptična prema odluci da dijete bude na prijestolju, stoji u članku magazina Nacionalna geografija.
Iako je tada četrnaestogodišnji Mehmed II dobrovoljno prepustio prijesto svom ocu, ipak se osjećao poniženo. Vratio u Manisu, oženio i nastavio da razvija vještine, i intelektualne i ratničke. Priliku da naučeno i pokaže dobio je u Kosovskoj bici iz 1448. godine, kada se na bojnom polju pridružio svom ocu. Kada je 1451. Murat II umro, Mehmed II je ponovo stupio na prijesto, ali ovaj put sa mnogo naučenih lekcija i iskustvom.
U nastojanju da se dokaže u očima osmanskih velikaša i javnosti, a sa željom da ostane zapamćen u historiji, bio je ustremljen ka osvajanju Konstantinopolja - neosvojive vizantijske prestonice. Odmah je započeo pripreme za bitku. Iako je Konstantinopolj već mnogo puta pre bio opkoljen, niko nije uspio da ga zauzme. Mehmed II je dobro znao da mu je za postizanje nemogućeg bila potrebna drugačija - do tada neviđena taktika. Sultan je okupio veliku vojsku (neki historičari tvrde da je bilo više od 200.000 vojnika, dok drugi kažu da ih je bilo duplo manje) i pun samopouzdanja stao je pred gradske zidine.
Opkolio je grad i sa mora i sa kopna, nakon čega je uslijedio neočekivani potez: gomilanje ratnih brodova oko gradske oblasti Galata - tada male đenovljanske trgovačke kolonije - na današnjoj evropskoj strani Istanbula. Vojna kampanja trajala je više od 50 dana, vođena masovnim napadima topovima koji su udarali po zidovima kako bi otvorili rupu kroz koju bi se vojnici probili u grad.
Dana 29. maja grad je konačno pao, posljednji vizantijski car Dragaš poginuo je u bitci a Mehmed II dobio je titulu OSVAJAČ. Osvajanje Carigrada/Konstantinopolja je najpoznatija pobjeda Mehmeda II, iako su poslije nje nastavio se značajnim osvajanjima. Osigurao je osmansku kontrolu nad Srbijom, Morejom, Trapezuntom, Bosnom i nekoliko drugih teritorija poput Peloponeza, Vlaške, Moldavije, Albanije, Istočne Anatolije, Mezopotamije i Krima te još nekih dijelova uz obale Crnog mora. Tokom više od dvadeset vojnih pohoda tokom svoje vladavine, uspio je da osvoji velike teritorije, povećavajući osmansku kontrolu na više od 2,2 miliona kvadratnih kilometara.
Dao je izgraditi više palača diljem Carstva, u Carigradu kompleks džamija i teoloških škola, a crkvu Svete Sofije pretvorio je u centralnu gradsku džamiju. Potaknuo je ponovno naseljivanje Carigrada muslimanskim, ali i kršćanskim podanicima Carstva. Teologe i pravnike stavio je pod snažnu kontrolu, čime je izazvao mnoga neprijateljstva.
Mehmed II je 1480. godine trijumfovao u Otrantu u Italiji, a zatim je planirao da se približi Rimu. Međutim, sudbina je imala druge planove i Fatih je preminuo trećeg maja 1481. godine ostavivši svome sinu i nasljedniku Bajazidu II. golemu državu čija će se teritorija u narednim stoljećima nastaviti širiti.
