“Spalite svoje brodove”, rekao je Tariq bin Ziyad obraćajući se svojoj maloj vojsci nakon ulaska u Španiju preko mora 711. godine. Njegove su snage odmah slijedile naredbu unatoč ogromnoj vojsci protivnika spremnih da ih napadnu. “Draga moja braćo, ovdje smo da širimo Allahovu poruku. Sada je neprijatelj ispred vas, a more iza. Borite se za Njegovu stvar. Ili ćeš biti pobjednik ili ćeš biti mučenik. Trećeg izbora nema. Sva sredstva za bijeg su uništena”, grmio je obraćajući se svojim snagama prije početka bitke.

Tariq bin Ziyad je primio islam, rođen je u plemenu Berbera u Alžiru. Za njega se govorilo da je oslobođen rob.

Islam je davao visok status čak i robovima. Salman Farsi, Bilal ibn Rabah i Zaid ibn Harithah su bili robovi prije nego što su bili oslobođeni za vrijeme Poslanika Muhammeda a.s. I u kasnijim vremenima su Mamalik (robovi) vladali Egiptom, a Qutubuddin Aibak je uspostavio svoju dinastiju u Indiji i vladao stoljećima.

Vjeruje se da Tariq bin Ziyad pripadao plemenu Ash-Shadaf Berber iz Sjeverne Afrike. Vjerojatno je rođen 50. godine po Hidžri. Historičar Ibn Idhari, međutim, navodi da je bio iz plemena Ulhasa. Ibn Khaldun je napisao da je pleme Ulhasa živjelo s obje strane rijeke Tafne u Tlemcenu u Alžiru.

Tariq bin Ziyad se smatra jednim od najvažnijih vojnih zapovjednika u iberijskoj historiji. Priča se da je u snu vidio Poslanika a.s. koji mu je rekao: “Hrabri se, o Tariku! I ostvarite ono što vam je suđeno.” Zatim je ugledao Allahovog Poslanika, a.s., i njegove drugove kako ulaze u Andalus.” Tarik se probudio sa smiješkom i od tog trenutka više nije sumnjao u svoju pobjedu. Predvodio je malu vojsku koja je krenula iz Maroka 711. godine i iskrcao se na visoku stijenu koja se u Španiji zove Jabal-Al-Tariq (Gibraltar) prema njegovom imenu.

Tarikova vojska, koja se sastojala od 300 Arapa i 10.000 berberskih preobraćenika iskrcala se u Gibraltaru. Španski kralj okupio je snage od 100.000 boraca protiv muslimana. Tarik je pozvao pojačanje i primio dodatni kontingent od 7000 konjanika pod zapovjedništvom Tarifa bin Malika Naqija (po kojem je nazvana Tarifa u Španiji).

Kada je Tariq bin Ziyad vidio da su muslimanski redovi pomalo nervozni pred velikim neprijateljem ispred njih, naredio je da se spale brodovi, a zatim je održao historijski govor. Dvije vojske susrele su se na bojnom polju kod Guadaletea gdje je kralj Rodrigo (Roderik) poražen i ubijen 19. jula 711. godine, odnosno, 28. Ramazana 92. godine po Hidžri.

Poražena španska vojska povukla se prema Toledu. Tariq bin Ziyad je podijelio svoje trupe u četiri jedinice i poslao ih u potjeru. Jedna je jedinica napredovala prema Cordobi i pokorila je. Druga je zauzela Murciju, a treća je napredovala prema Saragosi. Sam Tariq je brzo krenuo prema Toledu. Grad se predao bez otpora. Vladavina kralja Rodriga je okončana u Španiji.

Nakon što je čuo za veliku pobjedu, zapovjednik Musa bin Nusair odjurio je u Španiju sa još 18.000 ljudi. Dvojica zapovjednika zauzela su više od dvije trećine Pirenejskog poluotoka. Saragosa, Barcelona i Portugal padali su brzo jedan za drugim. Kasnije su prešli Pireneje i zauzeli Lyon u Francuskoj.

Španija je ostala pod muslimanskom vlašću više od 750 godina, od 711. do 1492. Po svojoj brzini izvršenja i uspjehu, Tariqova ekspedicija na Španiju zauzima jedinstveno mjesto u srednjovjekovnim vojnim analima svijeta.

Muslimanska vladavina bila je velika blagodat za lokalno stanovništvo. Nikakva imovina ili imanja nisu zaplijenjeni. Umjesto toga, muslimani su uveli inteligentni sistem oporezivanja, koji je ubrzo donio prosperitet poluotoku i učinio ga uzornom zemljom na Zapadu. Kršćani su imali svoje sudije koji su rješavali svoje sporove. Sve zajednice imale su jednake mogućnosti za ulazak u javne službe.

Jevreji i seljaci u Španiji primili su muslimansku vojsku raširenih ruku. Ukinuto je kmetstvo koje je prevladavalo i uvedene pravedne plaće. Porezi su smanjeni na petinu proizvoda. Svako ko je prihvatio islam bio je oslobođen svog ropstva. Veliki broj Španaca prihvatio je islam a vjerske manjine, Jevreji i kršćani, dobile su zaštitu države i dopušteno im je sudjelovanje na najvišim nivoima vlasti.

Kao rezultat muslimanske vladavine, Španija je postala svjetionik umjetnosti, nauke  i kulture za Evropu. Izgrađene su džamije, palače, bašte, bolnice i biblioteke. Popravljani su kanali i kopani su novi. Stigli su novi usjevi uneseni iz drugih dijelova muslimanskog carstva i poljoprivredna proizvodnja se povećala. Andalus, kako su Španiju zvali muslimani, postao je žitnica Zapada. Poticala se proizvodnja, a svila i brokat poluotoka postali su poznati u trgovačkim središtima svijeta. Gradovi su se povećavali i napredovali.

Cordoba, glavni grad, postala je glavni grad Evrope i do 10. stoljeća imala je više od milion stanovnika. Kršćanski historičar piše: „Mauri (Muslimani) su organizirali to divno kraljevstvo Kordovu, koje je bilo čudo srednjeg vijeka, i koje je, kada je cijela Evropa bila potopljena u barbarsko neznanje i svađe, samo držalo baklju učenja i civilizacije i sjalo pred zapadnim svijetom."

Halif Velid bin Abdul Malik pozvao je Musu bin Nusaira i Tariqa bin Ziyada u Damask. Ali kada su stigli do glavnog grada, halif je bio na samrti. On ih je raskošno počastio, ali je ubrzo preminuo. Halifa Sulejman ga je naslijedio u februaru 715. i on se okrenuo protiv dvojice zapovjednika i lišio ih svih pogodnosti. Tariq je umro u Damasku 720. godine u anonimnosti. Halifa Sulejman bio je osvetoljubiv vladar.

Misterija oko mjesta boravka Tarika Ibn Zijada nakon njegovog povratka u Damask možda nikada neće biti riješena, ali njegovo će ime živjeti vječno jer se Tariqa ne poštuje samo zbog njegove vojne spretnosti. Također je zapamćen po svojoj poniznosti, suosjećanju i suzdržanosti. Bio je omiljeni izdanak plemena Berbera i divili su mu se arapski savremenici. Hiljadu godina kasnije on je i dalje transcendentna i trijumfalna figura u muslimanskoj historiji a stijena koja je nekoć bila njegova planina ponosno stoji u južnoj Španiji noseći njegovo ime.