Donald Trump napustio je ove godine mjesto američkog predsjednika, najmoćniju poziciju u svijetu unazad najmanje 50 godina. Iako je njegov odlazak bio obilježen skandalom nepriznavanja rezultata američkih izbora i pobjede Joea Bidena, kao Trumpovo naslijeđe ostaje politički fenomen koji se već sada naziva “trumpizmom” i označava zaseban retorički stil koji pleše po rubu političke korektnosti i često ga prelazi. U doba društvenih mreža, tačnije onih najdominantnijih, Facebooka i Twittera, Trump je “uveseljavao” svoje pristaše sočnim statusima u kojima je napadao sve redom. Trumpova najčešća meta bili su mediji koje je krivio za urotu i neistinito prenošenje vijesti, ali i pripadnici raznih manjina. Konkretnog sadržaja u njegovim istupima nije bilo, kao ni konstruktivnih inicijativa i poteza po kojima bismo ga pamtili, sve se svodilo na ekskluzivu i PR.
Da će Hrvatska dobiti svog Trumpa, malo je ko vjerovao nakon što je na predsjedničkim izborima pobijedio Zoran Milanović, a na parlamentarnim Andrej Plenković. Dvojica obrazovanih diplomata i iskusnih političara izgledali su kao prototip klasičnog političara, a onda je Milanović pokrenuo do sada neviđeni politički šou u Hrvatskoj. Od septembra prošle godine Milanović se obračunava sa svima redom. Prvi obračuni zabilježeni su prilikom davanja izjava medijima, kada bi Milanović upotrijebio koju rečenicu previše pa opozicijske zastupnice nazivao “narikačama”, Plenkovića “plamenim jazavcem”, prozivao političke analitičare za udbašku prošlost itd. Međutim, Milanović je u posljednje vrijeme toliko pojačao svoju artiljeriju po svima u hrvatskom društvu da naprosto mediji ne stignu uzimati njegove izjave već prenose njegove statuse na Facebooku, baš kao nekad Trumpove tvitove.
Da situacija neodoljivo podsjeća na Trumpa, pokazuje činjenica kako Milanović očito sam piše statuse, dok ostale društvene mreže uređuju profesionalni administratori. S druge strane, ankete koje se provode na portalima govore kako građani RH podržavaju Milanovićev stil i njegove napade, pa se postavlja pitanje radi li sve to Milanović smišljeno ili pak ne može odoljeti da svakome kaže ono što ga ide. Ne treba zaboraviti niti riječi Milanovićevog PR stratega Borisa Maleševića, koji je u jednom od intervjua nakon izbora izjavio sljedeće: “Najprije smo morali privući pažnju. Pažnja je najvrednija roba. Nema vrednije robe od nje.”
Ako je riječ o bilo kakvoj strategiji, ona se može isključivo vezati s populizmom jer Milanović ne nudi apsolutno nikakav sadržaj, već isključivo kritiku onoga što smatra lošim, nažalost, često ne nudeći argumente i dokaze svojoj kritici. Zbog donošenja zaključka o čemu se radi, važno je promotriti koga je to sve Milanović napadao u zadnje vrijeme, kako i zbog čega.
Apsolutna meta broj jedan Milanovićevih napada jeste hrvatski premijer Andrej Plenković. Do neke je granice to i razumljivo, s obzirom na to da je riječ o najmoćnijem političaru, ali i, još važnije, čovjeku koji je porazio Zorana Milanovića na parlamentarnim izborima 2016. godine. Razlozi napada su razni, od onih konkretnih i sadržajnih treba izdvojiti napad zbog rada Stožera za civilnu zaštitu tokom pandemije virusa korona, za kojeg Milanović opravdano tvrdi da je protuustavan jer si je priskrbio prevelike ovlasti. Međutim, unatoč opravdanoj kritici, ona se izgubi u bujici Milanovićevih neprimjerenih riječi. Izdvojimo neke od njih:
“Ajde Plenkoviću, budi jednom u životu hrabar, prestani muljati i počni raditi. Kreni u prikupljanje vjernih žetona, odriješi kesu, nazovi kumove i pokreni opoziv.”
“On je narikatelj, paž i plameni jazavac. Prijetnje? Ako nisi u stanju živjeti s tim pritiskom, idi mami!”
Zadnjih je dana Milanović napao i Milorada Pupovca, predstavnika srpske nacionalne manjine koji je svojedobno podržavao i Milanovićevu Vladu. Polemika je nastala nakon što je Pupovac izjavio kako ipak neće podržati Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koju Milanović predlaže iako se gospođa Đurđević uopće nije prijavila na konkurs za spomenutu poziciju. Nakon toga, Pupovac je sazvao pres-konferenciju i pokazao javnosti poruke na WhatsAppu u kojima ga Milanović brutalno vrijeđa nazivajući ga bijednikom i optužujući ga da se “nakrkao” dnevnica kao promatrač u EU parlamentu te da je nezakonito stekao imovinu u Preradovićevoj misleći na prostorije srpske “Prosvete” koje im je upravo on ustupio dok je bio premijer.
Pupovac je kasnije Milanovićeve izjave povezao s ranijim izjavama o Bosni i Hercegovini, tačnije njegovom krilaticom “prvo sapun, onda parfem”, nazvavši takve izjave kulturnim rasizmom. Upravo tu tezu iznio je i profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejan Jović, inače istaknuti član srpske zajednice u Hrvatskoj i bivši kandidat SDSS-a za zastupnika u Evropskom parlamentu. Jović je na Twitteru na engleskom jeziku naveo Milanovićeve izjave i stavio ih u kontekst kulturnog rasizma, nakon čega je Zoran Milanović na Facebooku uz screenshot Jovićevog tvita napisao: “O ovome sam pisao maloprije. To je legitimno, tako se brani domovina. Da cijeli svijet razumije.” Milanović je sa sarkazmom i posprdno etiketirao Jovića, ali i poigrao se s uzrečicom Pričaj, bre, srpski, da te celi svet razume.
Postavlja se pitanje zašto predsjednik države, čovjek s najvećim izbornim legitimitetom, od preko milion glasova ulazi u polemike sa sveučilišnim profesorom? Kao u ranijim slučajevima i s predstavnicima udruga, manjinskim zastupnicima, novinarima, političkim analitičarima? Promatrajući izrečeno od strane Zorana Milanovića, ali i poznavajući ga od ranije, teško je povjerovati da je riječ o nekoj smišljenoj strategiji. Milanović naprosto uživa u svom trenutnom poslu gdje ne mora raditi ništa, a ono što napravi pod pažnjom je medija s obzirom na njegovu funkciju. Zbog toga, Milanović vrijeme provodi obračunavajući se sa svima redom, ponekad i opravdano, ali to nema težinu uslijed navale njegovog osebujnog stila.
Doista je dug spisak onih koje je Milanović iz nekih, često samo njemu poznatih razloga napadao. Gotovo da ih je nemoguće sve i nabrojati. Štaviše, Milanović je stvorio hrvatsku inačicu “trumpizmu”, tzv. “zoranizam”, politički stil svađanja bez konkretnih učinaka. Treba uzeti u obzir da se svaka usporedba s Trumpom završava na divljanju putem društvenih mreža, jer ipak Donald Trump bio je predsjednik najmoćnije države svijeta, dok je Milanović predsjednik bez ikakvih konkretnih ovlasti jedne od najmanjih država Evropske unije. S druge strane, Milanović je čak i više od svoje prethodnice Kolinde Grabar Kitarović trivijalizirao ulogu predsjednika RH.
Gledajući s vanjskopolitičkog aspekta, Milanović je Hrvatsku posvađao s najbližim i najvažnijim partnerima i susjedima: Bosnom i Hercegovinom i Srbijom. Ne postoji trenutno niti jedan važan ili spomena vrijedan potez Zorana Milanovića u polju vanjske politike tokom njegovog obavljanja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske. S obzirom na to, postavlja se pitanje kako bi to Zoran Milanović sudjelovao i sukreirao “Dayton 2”. Kako bi to Zoran Milanović približio odnose Hrvata i Bošnjaka, ili Hrvata i Srba kada Bosnu i Hercegovinu i Srbiju naziva “čaršijom”, a predstavnike tih država “čaršijskim ološima”? Po svemu sudeći, Milanovića je sustiglo ono čime je nekoć etiketirao Bosnu i Hercegovinu izjavama kako se “tamo nema s kime razgovarati”. Danas se čini kako se na Pantovčaku nema s kim razgovarati, ponajmanje o važnim stvarima. Moguće je tek Facebook komentiranje i prepucavanje, nešto čime se ozbiljni državnici, ali i ljudi koji drže do sebe ipak ne bave.
