Teško da danas u Španiji postoji osoba koja ne zna gdje se nalaze sarkofazi s tijelima Cida i njegove supruge Jimene. Teško da u toj zemlji postoji osoba koja ne zna čija tijela leže u kapeli San Sisebuto u gradu Burgosu. Tu su pokopane i njihove kćeri, pa čak i Cidov konj i mač. Sve zahvaljujući pjesmi koja se nalazi uklesana u temelje španskog nacionalnog identiteta, pjesmi Cantar de Mio Cid (Pjesma o Cidu), koja je nastala oko 1200. godine.

Anonimni pjesnik ili nekoliko njih sklopili su stotine stihova pjesme koja je trebala zabaviti puk i podići patriotski zanos u borbi protiv muslimana. No, ma koliko bila važna, pjesma nema previše veze s činjenicama iz historije. Nepoznati autor stvorio je lik viteza, moralno besprijekornog ratnika koji ne odstupa pred nedaćama i koji ne gubi na bojnom polju. Pjesma ne opisuje stvarnog El Cida, koji je bio ipak puno kontradiktornija ličnost i puno zanimljivija.

Ozbiljno izučavanje El Cidove biografije problem je za historičare jer su Cida ubrzo nakon smrti uzdigli do statusa nacionalnog heroja, a brzo je nastala i herojska biografija te epska pjesma. Nekoliko stoljeća kasnije napisana je tragedija Le Cid francuskog autora Pierrea Corneillea koja je prvi put izvedena 1637. godine. Ozbiljni historičari podsjećaju da su čak i imena njegovih kćeri pokopanih u samostanu nepravilna, jer one nisu bile Elvira i Sol nego su se zvale María i Cristina. Nejasno je da li je postojao i njegov konj Babieca, koji je, prema legendi, nadživio svog čuvenog vlasnika. Kada je umro, Cidov sluga pokopao je konja i posadio dva brijesta. Danas od brijestova nema ni traga, nema traga ni kostima, o čemu svjedoči iskopavanje provedeno 1945. godine.

Kao i mnogi drugi mitovi, tako i priča o El Cidu nije znala za granice. Čak je bio zanimljiv i Hollywoodu pa je o njemu u Španiji 1961. godine snimljen film u režiji Anthonyja Manna. Charlton Heston glumio je Rodriga, a njegova zaručnica Doña Jimena bila je Sofia Loren. Ostat će upamćeno da se u nekim scenama vidi kako Cid nosi ručni sat, kako muslimanski ratnici hodaju u patikama ili da se na pijesku primijete tragovi automobilskih guma, ali sve je to postalo simpatičan dio priče o velikom ratniku.

El Cid, odnosno Rodrigo Díaz de Vivar, rođen je oko 1043. godine u gradu Vivar, blizu Burgosa. Njegovi su roditelji bili pripadnici plemstva, a odgojen je na dvoru kralja Ferdinanda I, u društvu najstarijeg kraljevog sina Sancha. Kada je Sancho naslijedio prijestolje (1065), imenovao je 22-godišnjeg Cida za komandanta kraljevskih trupa. Nakon toga, Cid prati Sancha u vojnoj akciji protiv važnog maorskog kraljevstva Zaragoze (Saragosa).

U vrijeme kada je El Cid stjecao svoju ratničku slavu Španija je bila razjedinjena. Maori su kontrolirali dvije trećine poluotoka. Pod kršćanskom su vlašću ostali sjeverni dijelovi kraljevstva León, Castilla, Navarra i Aragon. Do 1031. godine arapskim je dijelom Španije dominirao moćni halifat iz Cordobe. Nakon toga se raspao u taife, nekoliko slabih državica što su iskoristili kršćani na sjeveru i prisilili taife da im plaćaju reket. Kad je kralj Ferdinand I pod svojom vlašću uspio ujediniti kraljevine León, Castillu i Navarru, odlučio je napasti Maore. U jednom od tih napada učestvovao je tada još mladi Rodrigo, i to u pohodu na maorsku Zaragozu 1057. godine. Maori su poraženi te je njihov vladar Al Muqtadir morao priznati vlast kralja Sancha.

Sancho je proglašen kraljem Castille 1065. godine, a jedna od njegovih prvih odluka bila je imenovanje Rodriga komandantom svoje vojske. Nakon toga vodi Sanchovu vojsku u bratoubilačkim ratovima protiv kraljeva Alfonsa (León), Garcíje (Galicija) i Urrace (Zamora). Nakon što Sancho gine u borbi na ulazu u Zamoru, Alfonso je okrunjen za kralja Castille i Leóna. Cid je gubitnik, ali Alfonso je bio itekako svjestan njegovih vojnih vještina. Predlaže mu brak s njegovom rođakom Jimenom. Vjenčanje je obavljeno u Burgosu 1074. godine. Cid se našao u neugodnoj situaciji kada je Sancho ubijen. Dopušteno mu je da ostane na dvoru, ali mu je položaj bio nesiguran.

Primirje nije dugo trajalo. Malo je prošlo prije no što je El Cid optužen za krađu parija, novca od poreza koji je maorski vladar Seville Mutámid morao plaćati svake godine. Kampanja protiv Cida uzima maha, a sve je kulminiralo nakon što je na svoju ruku napao maorsko kraljevstvo Toledo. Godine 1079. godine, dok je bio u misiji kod maorskog vladara Seville, sukobio se s Garcíjom Ordóñezom, koji je pomagao kralju Granade u invaziji na Sevillu. Cid je porazio nadmoćnu vojsku Granade, što je bio početak njegovog pada. Kada je 1081. godine sam krenuo na maorsko kraljevstvo Toledo, koje je bilo pod Alfonsovom zaštitom, kralj ga je protjerao iz svojih kraljevstava.

Zbog toga El Cid odlazi prema Barceloni, a zatim i prema Zaragozi, gdje ga raširenih ruku dočekuju Maori. U izgnanstvu, prisiljen je na savezništvo s neprijateljima kojima nudi svoje vojno znanje. U to doba nije bila rijetkost da kršćanski vitez služi muslimanskim prinčevima. Cid nudi svoje usluge muslimanskoj dinastiji koja je vladala Zaragozom i s kojom je prvi put uspostavio kontakt 1065. godine. Kralj Zaragoze na sjeveroistoku Španije Al Mu'tamin jedva je dočekao priliku da njegovo kraljevstvo brani tako prestižan kršćanski ratnik. Cid je gotovo desetljeće odano služio Al Mu'taminu i njegovom nasljedniku Al Musta'inu II. Od 1082. do 1089. bio je na čelu vojske kralja Zaragoze.

Rodrigo je predvodio etnički miješanu vojsku sastavljenu od kršćanskih vitezova Muladija (muslimana rođenih na Pirinejskom poluotoku), Berbera, Arapa i Malijaca. Ova mu je životna epizoda pomogla shvatiti složenost kršćansko-muslimanskih odnosa u Španiji te islamske zakone i običaje, što mu je kasnije bilo od koristi pri osvajanju Valencije.

Kako piše historičar Boris Blažina, Mauri su ga nazvali As-Sayyid, što je kasnije na španskom postalo El Cid, ali dodaje kako do danas nisu pronađeni dokumenti iz njegovog vremena koji bi to potvrdili. U arapskim ga se dokumentima naziva Rudriq, Ludriq al-Kanbiyatur ili al-Qanbiyatur. Ovi su nazivi izvedeni iz njegovog imena ili iz nadimka El Campeador. Ime Cid Campeador, prema kojem je danas poznat u Španiji, prvi se put pojavilo tek 1195. godine.

El Cid je, ratujući za Maore, gušio ustanke i borio se protiv katalonskih i aragonskih kršćana. U jednoj od tih akcija 1082. godine zarobio je i samog grofa Barcelone. Međutim, izbjegavao je suočavanje s Alfonsom. Kada je 1082. godine kastiljski kralj preživio pokušaj atentata, El Cid mu je ponudio svoju pomoć, ali je kralj odbio i uzvratio obnovom dekreta o izgnanstvu.

El Cid je, kao plaćenik muslimanskih vladara, uspješno branio njihovo kraljevstvo od stalnih napada. Jedan od poduhvata zbog kojih je, između ostalog, ušao u historiju bio je onaj iz 1084. godine kada je razbio vojsku Sancha Ramíreza od Aragóna, opljačkao protivnički tabor i zarobio 2.000 protivnika. Zbog toga ga je emir nagradio brojnim posjedima.

Godine 1086. pojavila se nova prijetnja. Kralj Alfons VI, smatrajući se predodređenim za ulogu osloboditelja Španije, počeo je muslimanima nametati sve veća davanja i oduzimati im teritorij. Usko je sarađivao s Crkvom i, kako piše Božina, njegovao veze s poznatom benediktinskom opatijom u Clunyju. Muslimani su se obratili za pomoć Jusufu ibn Tašufinu, velikom almoravidskom (berberskom) vođi u Sjevernoj Africi. Jusuf je bio ekscentrični i harizmatični vladar afričkog carstva koje se protezalo od rijeke Niger u zapadnoj Africi do Gibraltara. U početku je ignorirao pozive španskih muslimana da im pomogne, smatrajući ih nemarnim i lažnim vjernicima. Međutim, nakon što je 1085. Alfons VI osvojio Toledo, najveći grad muslimanske Španije, intervenciju je smatrao vjerskom dužnošću kako bi zaštitio muslimanski narod i vjeru.

Poveo je sa sobom oko 4.000 vojnika, pokrenuo je invaziju preko Gibraltara i pozvao španske muslimane da mu se pridruže, okupivši tako još oko 1.000 konjanika. Kralj Alfons VI je okupio svega 2.500 vojnika iz Leóna i Castille i mali broj križara iz Italije i Francuske. Vojske su se sukobile kod Sagrajasa. Bitka je bila duga i krvava, ali su kršćani temeljito poraženi. Alfons VI je ranjen, a uspjelo se spasiti svega 500 njegovih vojnika. Mrtvim su kršćanima odrubljene glave i poslane diljem Španije kako bi svi znali za pobjedu Almoravida. Alfonsova je vlast bila poljuljana, a vladari mnogih taifa ušli su u savez s Jusufom. Ipak, neki su bili protiv Almoravida, što je potaklo Alfonsa VI da isproba novu strategiju.

Alfonso je opozvao iz progonstva najboljeg kršćanskog ratnika. Dokumentirana je prisutnost Cida na Alfonsovom dvoru u julu 1087. godine. No, nedugo nakon toga vratio se u Zaragozu i nije bio sudionik kasnijih borbi protiv Almoravida. Cid je, umjesto toga, krenuo u dugotrajno i neizmjerno komplikovano političko manevriranje jer je želio samo jedno: postati gospodarom bogatog maorskog kraljevstva Valencije.

Alfons VI mu je ponudio sedam dvoraca i okolnu zemlju ali se čini da je pomirenje bilo vrlo kratkotrajno, nakon svega nekoliko mjeseci Alfons VI je naredio oduzimanje Cidove imovine, zatočio mu je porodicu i ponovno ga prognao. Veliki je ratnik, međutim, imao vlastite planove koje je sada odlučio sprovesti u djelo. Čuvši da su Maori istjerali kršćane iz Valencije, odlučio je zauzeti grad i nametnuti se kao nezavisni vladar. Idućih je godina postepeno stjecao vlast nad gradovima u okolici Valencije. Almoravidi su 1092. potakli pobunu u gradu, što je Cid iskoristio kako bi stavio grad pod opsadu. Almoravidi su pokušali razbiti opsadu, ali su katastrofalno poraženi.

U maju 1094. Cid je uspio osvojiti grad i uspostaviti moćni protektorat na sredozemnoj obali Španije te ga se počelo nazivati knezom. Vladao je pluralističkim društvom te uživao potporu i kršćana i muslimana. Pripadnici obje vjere imali su pravo službovati kao oficiri u vojsci i državnoj administraciji. Glavna džamija preuređena je u katedralu te je u grad pozvan francuski biskup iz Clunyja, ali je muslimanima dozvoljeno da nastave prakticirati vjeru.

Almoravidi se nisu pomirili s gubitkom Valencije. U to je doba njihova vojska bila najjača u Španiji. Njihovi vojnici su bili fanatični vjernici i često su se borili do smrti, znajući kako ih na onom svijetu čeka nagrada. Bili su naučeni boriti se zajedno bez obzira na to što su porijeklom bili iz različitih plemena i etničkih skupina – Maori iz Magreba na lahkim konjima, Tuarezi iz Sahare lica skrivenih iza mahrama i tamnoputi ratnici iz Senegala. Evropske vojske su, naprotiv, imale labavu i improviziranu organizaciju.

El Cid je počeo organizirati odbranu grada. Bio je pismen te je proučavao antičke izvore o taktici i tehnikama opsade, ponekad ih čitajući naglas svojim vitezovima. Prema konvencionalnim taktikama, Cid se zbog brojčane inferiornosti trebao boriti defanzivno, ali on je vjerovao da protivničku vojsku može otjerati jedino iznenadnim napadom izvan gradskih zidina. Cid se nije koristio samo vojnim znanjem nego i obmanama i špijunima. Poslao je neke muslimane izvan grada kako bi tobože dočekali Almoravide kao osloboditelje i usmjerili ih gdje da postave tabor. Špijuni su ga obavijestili da će Almoravidi u Valenciju stići tokom svetog mjeseca ramazana. Stoga je planirao napad za posljednji dan ramazana, 14. oktobra. Iako su mu davani mali izgledi, pobijedio je, a taj se uspjeh slavio na dvorovima diljem Evrope.

Kad je Cid umro 1099. godine, Almoravidi su, čuvši to, odmah pokrenuli još jednu ofanzivu. Cidova udovica Jimena je 1102. prisiljena predati grad Almoravidima jer više nije mogla računati na podršku drugih Španaca. Kralj Alfons VI je, naime, shvatio da ne može istovremeno braniti Valenciju i spriječiti Almoravide da prodru u središte Španije. Valencija je ostala u muslimanskim rukama do 1238. godine. Prilikom odlaska iz Valencije Jimena je prenijela suprugovo tijelo u Burgos.

El Cid je bez ikakve sumnje bio velik ratnik i vladar, ali danas svoju slavu uveliko duguje junačkim intoniranim biografijama i pjesmama koje su stvorene upravo da daju moral kršćanima u borbi protiv muslimana. Cid, iako je prikazan kao veliki zaštitnik kršćanstva, zapravo je proveo većinu života boreći se za onoga ko mu je bolje plaćao, a kasnije mu je glavni cilj postao osnovati vlastitu državu. Iako se muslimansko osvajanje velikog dijela Španije prikazivalo kao okupacija, područje pod muslimanskom vlašću bilo je iznimno razvijeno na polju kulture i nauke. Uveli su, između ostalog, napredne tehnike poljoprivrede i doprinijeli ponovnom oživljenju grčkih i rimskih klasika u Evropi.

Cidom se stoljećima bavi književnost i historiografija. Neki su autori, poput katalonskog isusovca Madeua iz 18. stoljeća, sumnjali da je uopće postojao, ali danas među historičarima postoji konsenzus o tome da je bio stvarna ličnost, ali da je iznimno teška stvar razlikovati istinu od mitova u njegovoj biografiji. Arapska historiografija opisuje ga kao razbojnika bez zemlje i zakona, dok ga kršćanska historiografija opisuje kao heroja s natprirodnim moćima. Po njima je Cid oličenje viteza i neporaženog ratnika, vjernog i odanog vazala nezahvalnog kralja i gospodara, kako kaže čuvena pjesma o njemu.

Ono što danas znamo o njemu jeste da je bio sjajan i neustrašiv ratnik. Savršeno je poznavao vojnu strategiju tog vremena, koristio je najbolje taktike iz maorskog načina ratovanja, kombinirao zasjede i frontalne napade, koristio konjanike za brze napade kao što su to radili Arapi. Njegova vojna genijalnost nije bila iznenađenje jer je koristio ono što je naučio boreći se s Maorima iz Zaragoze i Seville. Dok je odmarao, čitao je priče o velikim arapskim ratnicima i upijao njihovo znanje.

Cid je bio daleko od križara koji je oslobodio Španiju od muslimanske okupacije, Cid je u stvarnosti dobar dio popularnosti i učinkovitosti dugovao upravo svojoj tolerantnoj naravi i mudrom vodstvu. Njegov je život nadahnuo najvažniju pjesmu u španskoj književnosti: El Cantar de Mio Cid. Nažalost, nakon Cidove smrti slijedilo je razdoblje rastuće netolerancije prema pripadnicima različitih vjera, koje je kulminiralo krajem 15. i početkom 16. stoljeća, kad su Jevreji i muslimani bili prisiljeni preći na kršćanstvo ili napustiti zemlju.

Na vrhuncu svoje moći, desetog jula 1099. godine El Cid Campeador je umro prirodnom smrću. Testament koji je napisao ostavljao je sve što je posjedovao u rukama njegove udovice, ali samo dvije godine kasnije Almoravidi su se pripremili za osvajanje Valencije, zbog čega je kralj Alfonso VI 1102. godine naredio evakuaciju grada i na koncu ga spalio. S godinama je El Cid postao lik u kojem se miješaju stvarnost i legenda. Junak i zlikovac istovremeno. Možda je to razlog zašto njegova biografija i dalje izaziva fascinaciju.