Jutarnji su sati, snijeg je do koljena, a vjetar fijuče i nosi velike pahulje u oči. Na položajima smo na Krečanama već treći dan. Svako malo agresori tuku dalekometnom artiljerijom po užoj jezgri Gradačca. Tranšeje su od sinoć do pola zatrpane snijegom.
Još se nismo privikli na stalnu opasnost od iznenadnih minobacačkih napada, pa smo odlučili da samo po dva vojnika budu napolju u tranšejama. Zbog iznimno velike blizine između linija snajper je bio još jedna od opasnosti koje su vrebale. Disciplina je bila vrlo dobra, šaptali smo cijelo vrijeme boravka na položajima, a za smjene samo bi snijeg škripao pod čizmama. Uprkos tome četnici su nas često gađali minobacačima dok smo prilazili.
Atmosfera polupustog sela ispred nas bila je i po danu pomalo sablasna, a iz susjednog sela na lijevoj su strani svakodnevno odzvanjale detonacije i dizali se stupovi dima. Iako se već naveliko pričalo da će UN zabraniti letove avionima JNA, ništa od toga nije bilo. Naleti aviona postali su gotovo svakodnevni. Okretali su se visoko iznad nas ispuštajući sjajne vatrene kugle kao lažne mamce za eventualne rakete s toplinskim navođenjem. S nekoliko uzvišenja naši su ih protuavionski topovi bezuspješno pokušavali uhvatiti u “mrežu”.
Namjere neprijatelja još nam nisu bile potpuno poznate, a neizvjesnost daljnjeg prodora, nakon pada nekoliko rovova, i dalje je lebdjela u zraku.
Prethodna noć bila je baš vatrena. Počelo je pred ponoć, a u dvadesetak minuta neprijatelj je pokazao svu raskoš arsenala kojim je raspolagao ne štedeći municiju. Od direktnih su nas pogodaka štitile grane topola, koje su padale po nama sasječene minobacačkom i mitraljeskom vatrom. Iznad Gradačca zabljesnuo je grozd svjetlećih raketa, koje su padale usporene malim padobranom.
Paljba se smirila tek nakon što je naš top iz okolice Zeline (koji smo popularno zvali “Sultan”) ispalio nekoliko granata na njihove artiljerijske položaje. Jutro smo dočekali u stalnom iščekivanju njihovog napada jer su sve informacije koje su nam stizale govorile da će na ovom dijelu pokušati proširiti svoju liniju fronta.
Oko jedanaest sati počinje njihov minobacački napad. Ulazimo u rov i čekamo da prestane. Ali što je vrijeme odmicalo, napad je bio sve snažniji, a mine su padale sve učestalije. Dobar dio granata i raketa putuje preko nas i završava na kućama u selu. Za vezu koristimo radiouređaj s rezervnom baterijom.
U jednom trenutku čujemo paljenje i turiranje motora na oklopnim vozilima. Od tada sam bio siguran da će uslijediti ozbiljan napad i da neće biti jednostavno odbraniti položaj. Pored sebe smo od protuoklopnih sredstava imali dva “ambrusta”, nekoliko “osa” te jedan ručni bacač, a ostalo je bilo pješadijsko naoružanje.
Buka oklopnjaka bila je sve snažnija i bliža, a oni nikada ne idu sami. Zbog konfiguracije terena nismo ih mogli vidjeti dok se ne približe, a onda se u jednom trenutku začula muzika. Na ogroman su razglas pustili Marš na Drinu. Moram priznati da to nije bilo ugodno slušati, pogotovo kada bi nakon završetka svake pjesme pozivali: “Balije, predajte se, nemate izgleda!”
Tenkovi su već bili vidljivi i jasno smo čuli četničke oficire kako na megafon govore da “pešadija pusti tenkove u proboj”.
Nakon nekoliko trenutaka nevjerice brzo se organiziramo. Fikret, Smajo i ja odlazimo u rov, uzimamo snajpere i puškomitraljeze kako bismo odgovorili na napad. Ostali momci u bunkeru pune nam nove okvire. Uz sebe imam dva “ambrusta” (smrt za tenkove) te nekoliko “osa”. Radiouređajem prenosim Suvadu i Mirzi u isturenom komandnom mjestu (IKM) da je na nas krenuo kombinirani napad. Pokušava se organizirati barem minobacačka podrška, ali bezuspješno.
Čučnuli smo pored zemunice i čekali daljnje naredbe. Znao sam da tu muziku puštaju kako bi na nas psihološki utjecali, ali nije to bilo jednostavno slušati. Nisam imao rukavice i bilo mi je hladno po rukama, te sam ih svakih malo trljao jednu o drugu grijući ih toplim zrakom iz usta.
Smajo se okrenuo prema meni i pogledao me. “Je li te strah, dijete”, pitao me. Odmahnuo sam glavom. Udario me rukom po ramenu i pokaza niz tranšeju: “A da ideš ti dolje u IKM, ovdje će za nekoliko minuta biti pravi pakao.” Bio sam time pomalo povrijeđen. Tek poslije ću shvatiti zašto me pokušao zaštititi, ali tada mi je to teško padalo, poput uvrede.
Stisnuli smo se uz snijegom zatrpani bok tranšeje i čekali. Desno od nas započeo je napad. Pucnjava odjekuje i postaje sve glasnija. Ponekad bi odnekud iza naših leđa doletjela pokoja granata prema četnicima, a Smajo je svako malo motorolom pokušavao korigirati njihove putanje. Ali onda bi to prestalo, pa se ponavljalo nekoliko puta.
Agresorska artiljerija iz dubine je bjesomučno tukla. Granate velikog kalibra uz huku i salvu detonacija padale su i po selu. Krovovi, kuće i drugi objekti nestajali su u plamenu.
Prema nama kreće pješadijski napad. Četnici, zaštićeni transporterom, približavali su se uz rafalnu pucnjavu seoskim putem. Zatreštalo je s naših položaja. Prvi od njih, oni koji su se bili odvojili i otišli malo više udesno, padoše u snijeg. Teški mitraljez s transportera davao im je podršku dižući svojim zrnima komade smrznute zemlje s grudobrana.
Ponovo je proključalo. Transporter se zaustavio i krenuo nazad. Safetov mitraljez dugim je rafalima šarao svuda po cesti. Četnici su se počeli povlačiti za transporterom. Kao dvije smeđe vreće, dva tijela agresorskih vojnika ostala su u snijegu na samoj cesti. Bilo nam je drago što smo osujetili ovaj napad. A u ovoj situaciji imali smo samo jedan cilj: izdržati do mraka.
Tražimo nemoguće, da nam neko dođe upomoć i to s municijom. Razgovaramo preko motorole, kojoj je baterija gotovo iscurila. Sajo traži od IKM-a da nam dostave municiju i nešto hrane, a i cigara ako ima koja nije naodmet. Zlaja nam potvrđuje da ekipa kreće prema nama.
U tu samoubilačku avanturu polaze Nihad, Fuad Spahić, Kenga, Bili i Tarzo. Na putu prema nama teško je ranjen Tarzo, a prilikom odlaska po pomoć i Bili biva teško povrijeđen, ali mu život spašava pancirka.
U rovu u kojem se nalazimo odvija se prava drama. Četnički tenk M-84 (najmoderniji u svojoj klasi u svijetu u to doba) izlazi iza nasipa i staje nasuprot nama. Svakih malo pomakne se i ispali projektil.
Crnomanjasti visoki momak iz Gradačca uzima jedan od dvaju “ambrusta” čekajući priliku koja je ubrzo stigla. U trenu je nanišanio i opalio. Čekali smo eksploziju, ali ništa, raketa je ostala u ležištu. Ostao je još samo jedan pokušaj, možda jedina šansa.
Rekao sam tom momku da proba s “osom”. Ispalio ju je u momentu kad je tenk krenuo naprijed. Pogodio mu je prednji dio, a veliki crveni oblak dima i prašine izvio se u snježnu bjelinu. Načuli smo da ovaj tenk automatski gađa mjesto ispaljenja projektila na njega, pa smo se zabili u ugao tranšeje. Nekoliko trenutaka rukama stisnutih šljemova bili smo jedan uz drugog, međutim, granata nije došla.
Lijevo od nas trajao je napad, mogli smo vidjeti četnike kako kroz snijeg pužu prema našim položajima. I Safet i drugi mitraljezac tukli su dolje po njima, tačnije po njihovom desnom napadačkom boku.
Veća agresorska grupa spremala se krenuti u napad pod zaštitom tenka i transportera. Vrijeme je izuzetno sporo prolazilo. Otvorio sam drugi “ambrust” i gurnuo ga prema onom momku. Mirza je ispucao rafal preko grudobrana i viknuo: “Daj, skinite ga više, u vraga.”
Nije trebao dugo čekati. Momak je zgrabio oružje, nabrzinu izletio pored zemunice, čučnuo, naciljao i opalio. Vidjeli smo raketu kako izlazi, a onda je odjeknula snažna eksplozija. Tenk M-84 konačno je bio pogođen. U onoj pucnjavi čula se graja a onda je odjeknula još jača pucnjava s naše strane. Četnici su iz tenka iskočili na kupolu i svalili se preko zadnje strane u snijeg. Jednom od njih gorjela su leđa, ali se kretao. Oni koji su bili iza transportera pomagali su ovima koji su bili ranjeni pored tenka i ispod ceste.
Nastupio je skoro pa tajac. Sitno se puškaralo, ali nije više bilo muzike niti poziva na predaju.
Zubato zimsko sunce bližilo se zalasku. Dolazio je dugo čekani mrak. Metaka više nismo imali osim onog posljednjeg, sačuvanog za sebe. Predaje nema, žive nas neće uhvatiti i zarobiti.
A onda olakšanje i radost. Velika grupa momaka u plavim uniformama dolaze kroz tranšeje. Natovareni su municijom i hranom. Radosni, smrznutih ruku tapšemo ih po ramenima. Kao pojačanje stigli su nam policajci iz Gračanice, nama poznati, hrabri i povjerljivi momci. Vidi se veselje na licima naših momaka. Dobili smo vijest i da su Tarzo i Bili dobro, da su zbrinuti u ratnoj bolnici. Bili je teže ranjen ali je stabilan i prebačen je za Tuzlu.
Čujemo da su momci iz Gradačca imali pet mrtvih drugova u dva napada. Predvečer su ih jednog po jednog iznijeli prema IKM-u. Tužna kolona kao da polahko klizi kroz snijeg i nestaje dolje prema prvim kućama kraj kojih se nalazio IKM. Mi smo stajali i pratili ih dok se nisu izgubili u spoju sumraka i snježne bjeline.
Sutra nas je čekao još jedan dan. Iako su bili zimski, za nas su to bili dugi, dugi dani.
