Republika Türkiye na početku 2023. godine nalazi se na svojevrsnoj povijesnoj raskrsnici u geopolitičkom, ekonomskom, strateškom i ideološkom smislu. Nekoliko je ključnih, velikih i sudbonosnih događaja od čijeg će ishoda vjerovatno ovisiti njena politička, strategijska i ekonomska budućnost. Prvo, Türkiye će ove godine obilježiti sto godina svog republikanskog postojanja. Bliži se stogodišnjica od osnivanja Republike. Drugo, građani Republike Türkiye vjerovatno se nalaze pred jednim od najvažnijih i najneizvjesnijih parlamentarnih i predsjedničkih izbora u svojoj modernoj povijesti. Predstojeći parlamentarni i predsjednički izbori zakazani su za maj 2023, a po svemu sudeći, oni neće biti odgođeni zbog tragičnih zemljotresa koji su pogodili južne provincije ove muslimanske države. Tragedija koja je pogodila južne dijelove ove države i sjeverna područja susjedne Sirije odnijela je više od 42.000 ljudskih života, a sa zemlje su zbrisane desetine hiljada stambenih zgrada i domova čija se preliminarna šteta u materijalnoj vrijednosti procjenjuje na preko 90 milijardi dolara, iako je još uvijek prerano govoriti kolika će biti konačna šteta ove planetarne ljudske tragedije. Treće, izbori će, po svemu sudeći, biti održani u izrazito politički napetoj, kompleksnoj i polariziranoj atmosferi bez presedana u ovoj zemlji.

SVAKI PUČ BIO JE POD PATRONATOM TZV. DEMOKRATSKOG ZAPADA

Istini za volju, treba primijetiti da solidarnost turskih građana i podrška koja je došla iz cijelog svijeta ipak pokazuje da se u trenucima velikih ljudskih tragedija u ljudima ipak budi ono najhumanije i da tada padaju sve umjetne barijere i podjele. Ipak, ne treba smetnuti s uma realnu činjenicu da mnogi u Republici Türkiye, ali i u inostranstvu, posebno u turskom okruženju i u centrima političkog odlučivanja na Zapadu, predstojeće izbore posmatraju kao neku vrstu vododjelnice koja će odrediti budući politički kurs ove republike. Kritičare turske zvanične politike i posebno vladajućeg stila predsjednika Republike Recepa Tayyipa Erdoğana najviše brine pitanje da li će Ankara nastaviti s jačanjem svoje strateške nezavisnosti u domenu vanjske politike ili će se nakon izbora vratiti pod patronat zapadne, poglavito američke vanjske politike i interesa kao neka vrsta vazala i čuvara sigurnosti južnog krila NATO alijanse, što i jeste bila uloga i pozicija Turske prije njene temeljite demokratizacije koju je u Turskoj uspješno provela politika Partije pravde i razvoja (AK Partisi) kao najsnažnija demokratska politička snaga u ovoj zemlji.

Da li će pomenuta tri fenomena (obilježavanje stoljeća postojanja republike, psihološke i ekonomske posljedice tragedije izazvane zemljotresom i ishod predstojećih izbora) skrenuti Ankaru s dosadašnjeg zacrtanog kursa, autohtone i strateški neovisne iako u nekim momentima naizgled nepredvidive, pa čak i paradoksalne politike balansiranja delikatnih interesa između suprotstavljenih svjetskih, velikih sila (great powers), ili će Ankara i pored svih izazova, pritisaka, objektivnih poteškoća, legitimnog demokratskog političkog nadmetanja za vlast, ali i unutrašnjih i vanjskih neprijatelja koji već duže vrijeme svojim terorističkim djelovanjem nastoje podrivati stabilnost, mir i uspon Republike Türkiye, ostati posvećena i dosljedna vlastitim nacionalnim interesima kao neovisna sila ili će gore navedeni faktori biti iskorišteni kao poluge za vraćanje Republike Türkiye na kolosijek na kojem je bila prije dolaska na vlast demokratskih snaga pod vodstvom AK partije prije dvije decenije. Oni politički krugovi u svijetu koji na dosadašnji razvoj, demokratsku i ekonomsku transformaciju, te utjecaj i mjesto Republike Türkiye u regionalnim i globalnim političkim kretanjima ne gledaju blagonaklono nadaju se i priželjkuju, neki javno, a neki tajno, na tome da Republika Türkiye napusti svoj dosadašnji nezavisni kurs kao suverena i snažna regionalna sila s potencijalima da postane jedna od globalno najrelevantnijih država.

Činjenica je da su februarski potresi koji su razorili dijelove južne Turske znatno pojačali pritisak na turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji se već duže vrijeme suočava s brojnim unutarnjim i vanjskim izazovima, tako da neki u tome vide katalizator i šansu za njegov poraz i svrgavanje s kormila države demokratskim sredstvima na predstojećim izborima. Predsjednik Erdoğan predsjedava oslabljenom ekonomijom i zbog toga je postao meta negativnih medijskih kampanja. Pored toga, turski predsjednik suočava se s neobično odvažnim i riješenim frontom šest opozicionih stranaka koje žele vidjeti njegov politički kraj, iako ovaj opozicioni front nije toliko jedinstven i ideološki koherentan koliko se predstavlja u medijima. Također, Erdoğan je već duže vrijeme predmet kontinuiranih napada nekih centara moći na Zapadu (ali i na Istoku), koji i ne kriju da podržavaju tursku opoziciju. Uprkos ovim izazovima, Erdoğan kao iskusni državnik i politički vuk ničim ne pokazuje da će ustuknuti pred izazovima već će kao političar koji nije izgubio ni jedne političke izbore (kandidati njegove stranke jesu, ali on osobne nije) pokušati iskoristiti sve političke i demokratske mehanizme u svoju korist.

Važno je podsjetiti, posebno za mlađe generacije koje ne poznaju Republiku Türkiye iz ranijih vremena, da je u modernoj Republici jedan od uobičajenih načina smjene vlasti prije demokratije koju je donijela AK partija i Erdoğan kao njen osnivač i lider u iznimnim situacijama korišten vojni udar ili puč kao uobičajeni mehanizam u zapadnom arsenalu smjene režima. Svaki puč u Republici Türkiye bio je realiziran pod patronatom tzv. demokratskog zapada. Republika Türkiye doživjela je četiri takva vojna puča, od njenog osnivanja 1923. do 2000. Svim tim vojnim udarima prethodili su neki zajednički faktori, npr. pogoršanje ekonomskih prilika u državi, normalizacija, odnosno omekšavanje političkih odnosa s bivšim Sovjetskim Savezom ili pak s Islamskom Republikom Iran, i to posebno nakon Islamske revolucije 1979.

Kombinirani i kumulativni efekat i rezultat svih turskih vojnih pučeva imao je za cilj vraćanje Ankare pod komandu zapadne politike i potvrđivanje lojalnosti Republike Türkiye politici zapadne alijanse, odnosno ometanje i sprečavanje bilo kakvog ozbiljnog približavanja Ankare Moskvi ili pak Teheranu, čak i u situaciji kada se radilo o uobičajenoj i normalnoj diplomatskoj praksi međunarodne saradnje, posebno u slučajevima kada je Ankara težila produbljivanju saradnje sa zemljama islamskog svijeta. Prije dvije decenije, kada je Erdoğan prvi put izabran za premijera, zemljom se upravljalo po parlamentarnom sistemu. Referendumom koji je proveden 2017. turski građani su se opredijelili za predsjednički sistem, poput onog u Americi ili Francuskoj, gdje je vlast parlamenta i vlade reducirana u odnosu na vlast predsjednika Republike. Pored ekonomskog razvoja, emancipacije islama, regionalnog utjecaja i drugih dostignuća, ono što se može smatrati Erdoğanovim najvećim uspjehom jeste obuzdavanje političkog utjecaja vojske na civilnu vlast u Republici. Erdoğanova vlast smanjila je ovlasti turske vojske, uspostavivši punu demokratsku civilnu kontrolu nad oružanim snagama iz kojih su dolazili svi pučevi od proglašenja Republike do danas.

Erdoğan je zahvaljujući demokratskoj podršci građana eliminirao sposobnost vojske da ruši civilnu vlast kad god to poželi neki general ili kad god to narede politički centri na Zapadu po modelu daljinskog upravljača. Naravno, takvom politikom vraćena je stvarna uloga oružanim snagama i obnovljen ponos i ugled vojske kao važne poluge odbrane države i naroda od stvarnih, a ne izmišljenih neprijatelja.

EKONOMSKI PRITISCI KAO STRATEGIJA RUŠENJA ERDOĞANA

Erdoğan je, posebno u prvoj deceniji vladavine, pokrenuo snažne reformske procese u Republici Türkiye, donoseći nacionalne zakone koji su bili usklađeniji s evropskim standardima, uključujući poštovanje demokratskih sloboda. Ovim reformama izmijenjen je niz zakona kojim su ograničene ovlasti vojnog pravosuđa. Vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP), današnja predvodnica koalicione vlade u Ankari, nastavila je raditi na ograničavanju uloge turskih oružanih snaga, a nakon dugog i mukotrpnog procesa normalizacije civilno-vojnih odnosa, Erdoğan je ostvario potpunu civilnu kontrolu nad turskom vojskom, posebno nakon neuspjelog pokušaja državnog udara 2016. godine. Ovaj posljednji trijumf Erdoğanove demokratske vlasti potpuno je eliminirao tradicionalni status i ulogu turske vojske kao svojevrsnog čuvara Republike. Nakon ovog nevjerovatnog Erdoğanovog državničkog političkog uspjeha, koji danas mnogi demokrati i liberali na Zapadu sramno prikrivaju dok podržavaju najveće diktatore svijeta samo jer su im poslušni, za protivnike nezavisnog strateškog pravca Republike Türkiye u domenu vanjske politike gotovo da nije ostalo efikasnih instrumenata i poluga u instrumentariju za promjenu političkog režima u Ankari.

Stoga se danas obično kao sankcije Ankari za njenu stratešku neposlušnost Washingtonu koriste ekonomski pritisci i trgovinska politika. Međutim, ne treba potcijeniti ni značaj instrumenta glasačke kutije, posebno nakon poznate euforije o navodnom miješanju Moskve u izbor američkog predsjednika Donalda Trumpa. Iako će turski građani ipak na kraju odlučiti o tome ko će ih voditi u narednom periodu i kojim pravcem oni žele da njihova država ide, treba biti svjestan činjenice da je, uslijed svih propalih pokušaja vraćanja Ankare pod komandu političkog kolektivnog Zapada, glasačka kutija ostala kao jedina nada i sredstvo za svrgavanje s vlasti turskog predsjednika, jer se za to više ne može koristiti vojska, koja je ranije bila sredstvo za reorijentaciju Türkiye, kad god je njena vlast smogla hrabrosti i umijeća da skrene s unaprijed trasirane prozapadne orijentacije, sada podređena političkoj volji civilne vlasti u Ankari, odnosno volji turskih građana.

Današnja demokratska ili, uvjetno rečeno, Erdoğanova paradigma Republike Türkiye u zapadnim centrima strateškog promišljanja i planiranja više ne smatra turskim modelom. Ovaj, inače orijentalistički zapadni konstrukt, kojim se nažalost do danas uopće nisu posvetili muslimanski politički filozofi i politolozi, pa ni oni u našem okruženju, jer je i njima ova orijentalistička paradigma, čini se, savršeno odgovarala. Paradigma turskog modela koja je dakako konstruirana u trustovima mozgova i centrima moći na Zapadu, koji je ranije bio sistematski diseminiran i hvaljen kao paradigma demokratskog, islamski-orijentiranog političkog vodstvo u jednoj sekularnoj, a opet prozapadnoj zemlji kakvom se smatrala Republika Türkiye, posredstvom globalnih medija bio je strateški populariziran jer je to odgovaralo strateškim ciljevima zapadne politike prema islamskom svijetu. Drugim riječima, početkom dvadeset prvog stoljeća Türkiye je promatrana i predstavljana kao primjer respektabilne muslimanske sile koja je, unatoč islamskoj kulturi i vrijednostima, simbolizirala saveznika judeo-kršćanskog ili u drugoj, sekularnoj dimenziji liberalno-demokratskog Zapada. Njen izrazito pozitivan odnos prema SAD-u poslužio je kao zgodan argument Washingtonu da njegovi neoimperijalni ratovi u Afganistanu i Iraku, koji su eufemistički nazvani ratom protiv terora, uopće, niti u bilo kojoj dimenziji, nisu koncipirani kao ratovi protiv muslimana ili muslimanskih naroda i država, da ne kažemo protiv islama, jer rata protiv islama i ne može biti. Dakle, pomenuti povlašteni imaginarni položaj koji je Republika Türkiye kao muslimanska država imala u strateškom promišljanju na Zapadu više ne postoji. Dokaz za to jeste da se danas u Washingtonu i Bruxellesu i nekim drugim centrima na Zapadu na turskog predsjednika Erdoğana ne gleda kao na muslimanskog demokratu, kao što je svojevremeno palestinski naučnik i aktivist Azzam Tamimi za lidera proislamske tunižanske partije Al Nahda kazao da je demokrat među islamistima. Kao dokaz za ovu tvrdnju, može poslužiti činjenica da Ankara nije bila pozvana da prisustvuje Samitu demokratija, koji je u Washingtonu održao predsjednika SAD-a Joseph Biden u decembru 2021, navodno pod izlikom da zemlje poput Türkiye „godinama potkopavaju svoje demokratske sisteme“. U izvještaju koji je Evropska komisija objavila 19. oktobra 2021. također se kritizira rad turskih institucija.

U ovom izvještaju stoji kako, navodno, „postoje ozbiljni nedostaci u funkcioniranju turskih demokratskih institucija i centraliziranja ovlasti na nivou Predsjedništva bez obezbjeđivanja efektivne podjele vlasti između izvršne, zakonodavne i sudske vlasti“. Naravno, zapadne demokratske zemlje uopće ne obraćaju pažnju za flagrantna kršenja ljudskih prava 200 miliona muslimana, ali i kršćana i drugih manjina u Indiji. Prema Indiji američka i evropska politika koriste potpuno drugačije aršine jer Washington na Indiju računa kao na budućeg nezamjenjivog saveznika u geopolitičkom nadmetanju s Kinom u Indopacifiku, u kojem će se voditi glavna bitka za globalnu dominaciju u ovom stoljeću. Prema Indiji i njenom ultranacionalističkom režimu BJP partije koju predvodi Narendra Modi, a koji muslimane Indije želi učiniti građanima trećeg reda, koji je dokinuo ustavom garantiranu autonomiju muslimana Kašmira, na što sramno šute i vodeće islamske zemlje, Washington primjenjuje politiku strateškog strpljenja, čak i unatoč činjenici da Indija danas važi kao vodeća sila koja najviše trguje s režimom u Moskvi i koja je dobrim dijelom o Moskvi ovisna u domenu vojnog arsenala. Ugnjetavanje muslimana i drugih manjina i prkošenje Americi kada je u pitanju saradnja New Delhija s Moskvom nije proizvela gnjev Washingtona prema Indiji na način kako se Amerikanci odnose prema Ankari.

REGIONALNA SILA S INTERESIMA I NA ISTOKU I NA ZAPADU

Opsjednutost zapadne politike Erdoğanom primarno je potaknuta težnjom turskog predsjednika da vodi autonomnu vanjsku politiku koja se sukobljava sa sebičnim zapadnim interesima. Ranija Erdoğanova politika prema Libiji i Egiptu, kao i njegova podrška nezavisnosti kiparskih Turaka, nepopuštanje prema politici koju provodi Grčka, ali ponajviše korektni odnosi Ankare s Rusijom i Iranom, kao i Erdoğanovo odbijanje da popusti pod pritiscima Zapada koji se tiču širenja NATO pakta (primanje Švedske i Finske u ovu alijansu), doprinijeli su rastućem nezadovoljstvu Zapada Erdoğanom i politici koji vodi njegova država. Stoga se ne treba čuditi da zbog navedenih okolnosti na Zapadu postoji snažna medijska i diplomatska podrška fragmentiranoj turskoj političkoj opoziciji.

To uopće ne treba da znači da je sve u ovoj zemlji savršeno i da turska opozicija također nema legitimno pravo da se bori da u Republici Türkiye bude bolje. Naravno da ima, i naravno da to radi i da joj to demokratski sistem dopušta. To pak ne znači da zapadna politika daje vjetar u leđa opoziciji vršeći ekonomski, politički i medijski pritisak na AKP, koji, ako bi bio uspješan, može pomoći opozicionoj koaliciji turske šestorke u trci da demokratskim izborima pobijedi Erdoğana i tursku politiku možda vrati na raniji kolosijek kako bi ona bila makar i donekle usklađena s interesima američke i evropske politike. Nakon ruske invazije Ukrajine i konsolidacije Zapada oko otpora Rusiji, čemu je Putin doprinio učinivši najveću uslugu Zapadu svojom agresijom na ovu suverenu evropsku državu, do prije godinu dana fragmentirana i nekoherentna američko-evropska politika počinje se ponovno ujedinjavati. Kako rat u Ukrajini ulazi u novu fazu, bez izgleda da bi uskoro moglo doći do pregovora o miru, nezavisna politika Ankare sve se više smatra neprihvatljivom, sa stanovišta zapadnog tabora. Sve su učestaliji zahtjevi Erdoğanu sa Zapada da se Republika Türkiye treba repozicionirati unutar zapadne osovine, uprkos činjenici da se svijet već pomjerio prema multipolarnom poretku balansa moći. Erdoğanova vizija o položaju Republike Türkiye u novom, još uvijek nedefiniranom i nepoznatom, ali izvjesnom novom svjetskom poretku, razlikuje se od vizije Washingtona.

Predsjednik Erdoğan i njegova administracija nastoje pozicionirati Türkiye kao regionalnu silu s interesima i na Istoku i na Zapadu, dok SAD želi ograničiti regionalni utjecaj Republike Türkiye i subordinirati tursku politiku zapadnim interesima. To konkretno znači da Washington želi od Ankare da se otvoreno antagonistički pozicionira protiv Rusije i Irana, glavnih neprijatelja Zapada. Da bi zadovoljila interese Zapada koje diktira Washington, od Türkiye se očekuje da se vrati na poziciju prozapadne države kakva je nekad bila, sekularna ili ne, za Zapad je to najmanje važno. Stoga, politički Zapad priželjkuje Erdoğanov poraz na sljedećim izborima. Bez svrgavanja Erdoğana s vlasti, šanse da će se Ankara vrati pod okrilje Zapada kao pouzdani saveznik relativno su male ili gotovo nikakve.

OPOZICIJA JE RIJEŠENA ODREĆI SE AUTONOMIJE

Razorni zemljotresi u Republici Türkiye imali su i svoje političke i ekonomske posljedice. Erdoğanovi protivnici ga optužuju da njegova administracija nije adekvatno reagirala i da nije bila pripremljena za ovu katastrofu. Mediji, kako domaći, tako i međunarodni, pokušali su ovu planetarnu tragediju zloupotrijebiti kao platformu za širenje kampanje protiv Erdoğana. Ova katastrofa, kako neki analitičari navode, dočekana je kao neočekivani poklon Erdoğanovim političkim protivnicima koji su turskog predsjednika optužili za nehat. Kemal Kilicdaroglu, lider opozicione Republikanske narodne partije (CHP), oportunistički je izjavio da, „ako je neko odgovoran, to je Erdoğan, čija vladajuća stranka 20 godina nije pripremala zemlju za zemljotres“. Erdoğan je postupio promptno i konkretno, obećavši da će obnoviti sve oštećene zgrade u roku od godinu dana i pokriti kiriju ugroženim stanovnicima sve vrijeme dok rekonstrukcija njihovih domova bude u toku. Međutim, saniranje štete činit će oko 10 posto turskog bruto nacionalnog dohotka, BDP-a Turske i imat će ozbiljne posljedice po tursku ekonomiju.

Ako opoziciona alijansa šestorice osvoji vlast, to bi moglo dovesti do reorijentirane Türkiye prema Zapadu jer je opozicija riješena odreći se autonomije u domenu vanjske politike. Manifest opozicione koalicije sadržan je u dokumentu od 240 stranica, koji, navodno, ima čak 2.300 tačaka. Opozicija naglašava važnost vraćanja međusobnog povjerenja između Ankare i Washingtona, planira reafirmirati put Türkiye ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji, a tražit će i ponovno uključivanje Türkiye u program koji bi Ankari omogućio nabavku modernih F-35 borbenih aviona iz Amerike. Ankara je iz ovog programa isključena nakon što je kupila rakete S-400 ruske proizvodnje nakon neuspjelog pokušaja državnog udara 2016. koji Turci smatraju u najmanju ruku potaknutim od elemenata Američke vlade. Erdoğan je svjestan izazova koje donose predstojeći izbori.

Erdoğan je svjestan da nije miljenik Zapada. Eventualni koraci približavanja Washingtonu teško da bi mogli proizvesti dovoljno dobre volje u redovima Bidenove administracije koji ga žele poslati u političku mirovinu. Možda je i to jedan od razloga zašto se primjećuje jačanje ekonomskih i političkih odnosa Ankare i Moskve. Pored toga, Erdoğan također želi normalizirati odnose s Damaskom kako bi se konačno stavila tačka na tragični oružani sukob u Siriji koji nikako da dobije svoj konačni epilog iako je praktično završen. Poboljšanje odnosa s Iranom također bi osigurao povoljniji položaj i izborne šanse za turskog predsjednika jer bi to pomoglo rješavanju ozbiljnog pitanja sigurnosti turskih granica od napada terorističkih kurdskih grupa iz Sirije i Iraka. Erdoğan je prekaljeni politički vuk koji zna da neće biti favorizovani kandidat Zapada na predstojećim izborima. Možemo njegovu diplomatiju smatrati nekoherentnom, čak paradoksalnom, ali je činjenica da je turski predsjednik svoju vanjsku strategiju programirao kao lider koji zagovara stabilnost i saradnju s okruženjem. Ranije je, usuđujem se to otvoreno kazati, Zapad Türkiye pokušao instrumentalizirati za svoje vlastite ratove. Erdoğan je takvu politiku na vrijeme osujetio i odlučno rekao ne takvim manipulacijama. Tokom 2022. turski predsjednik je posjetio UAE, kasnije i Saudiju, a pokrenuo je i inicijativu za poboljšanje odnosa s Izraelom, Egiptom i Sirijom. Erdoğan također ima korektne odnose s predsjednikom Ruske Federacije Vladimirom Putinom, iako ni u jednom trenutku nije odustao od principijelnog stava da je Ukrajina suverena država i da Krim pripada Ukrajini. Turska je osigurala protok žita iz Ukrajine i Rusije, čime je stekao ugled u svijetu, posebno u Africi, čiji se narodi ne bi mogli prehraniti bez dotoka pšenice preko Crnog mora.  Erdoğana je više puta pokazao svoju sposobnost da svaki izazov pretvori u šansu. To se smatra uspješnom politikom jer je uvijek primarno štitio interes turske države i naroda. Zbog podrške muslimanima, postao je omiljen u masama većine muslimanskih zemalja, čak i kada su vlasti tih zemalja radile o glavi i njemu i Republici Türkiye. Ono u čemu je Erdoğan posebno vješt jeste njegova sposobnost da kapitalizira na slabosti i nekoherentnosti turske političke opozicije. Od ishoda ovih izbora ovisi budućnost ove vodeće muslimanske republike.