Protekle su nedjelje u Hrvatskoj održani lokalni izbori na kojima su birani župani, županijska vijeća, gradonačelnici, načelnici, gradska i općinska vijeća kao i zamjenici župana, gradonačelnika i načelnika iz reda nacionalnih manjina u sredinama gdje živi veći broj pripadnika određene nacionalne manjine.
Svaki lokalni izbori sa sobom donose određena iznenađenja, na neki način postalo je praksa da se u lokalnim sredinama kažnjava stranka koja je na vlasti na nacionalnoj razini. Međutim, održani izbori u Hrvatskoj mogli bi biti naznaka novih trendova i poremećaja na nacionalnoj razini. Prije svega, nadmoćna pobjeda političke platforme “Možemo” u Zagrebu najveća je vijest ovih izbora. Njihov kandidat za gradonačelnika Zagreba Tomislav Tomašević pomeo je sve ostale protukandidate osvojivši 45,15 posto glasova, odnosno 147.631 glas, što je jedan od najdominantnijih rezultata u povijesti Zagreba. Usporedbe radi, niti Milan Bandić u svojim najboljim danima nije uspio dosegnuti ovakav broj glasova.
U drugi krug s Tomaševićem u Zagrebu ulazi Miroslav Škoro, predsjednik Domovinskog pokreta, koji je u žestokoj konkurenciji na desnici osvojio 12,16 posto glasova (39.787 glasova), što je samo malo više od 1 posto ispred Jelene Pavičić Vukičević, nasljednice Milana Bandića, koja je zapela na 11,10 posto (36.309 glasova). Najnezadovoljniji rezultatom mogu biti velike stranke HDZ i SDP.
Zagreb je neosvojiv za HDZ
HDZ je nakon pobjede na parlamentarnim izborima na kojima je bio prva stranka po broju glasova u Gradu Zagrebu najavljivao osvajanje glavnog grada prvi put u 21. stoljeću, a premijer Plenković ispaljivao je izjave da “šalje najjači tim na Zagreb”. Dugo se vremena špekuliralo kako će kandidati za gradonačelnika Zagreba iz HDZ-a biti popularni ministri Vili Beroš ili Zdravko Marić. Onda je HDZ dobio košaricu od svog najjačeg aduta Damira Vanđelića. Naposljetku, moraju se zadovoljiti s rezultatom svog kandidata Davora Filipovića, koji je zauzeo 4. mjesto s 32.151 osvojenim glasom (9,83 posto). Da stvar bude lošija po HDZ, ponovno se pokazalo kako njihovi članovi, simpatizeri i glasači ne vjeruju u svog kandidata pa je tako HDZ dobio više glasova za Gradsku skupštinu (36.232) negoli u utrci za gradonačelnika.
Posebna je priča nekoć velika stranka SDP, koja je doživjela raspad na lokalnim izborima u Zagrebu. Njezin kandidat za gradonačelnika Joško Klisović osvojio je tek 25.601 glas (7,82 posto), a osvojili su i samo 3 mandata u Gradskoj skupštini. Jasno je kako je platforma “Možemo” preuzela ogromnu većinu SDP-ovih glasača, ali i animirala velik broj tzv. protestnih glasača. Da stvar bude gora po SDP, njihov kandidat Klisović potrošio je uvjerljivo najveću svotu novca za kampanju, vrtoglavih 579.861,02 kuna, od maksimalno mogućih 800.000,00 kuna, koliko dopušta Zakon o financiranju kampanje u Hrvatskoj.
Nakon izbora, HDZ je u situaciji da će biti opozicija u Gradu Zagrebu, ali za njih je još gore što se sada moraju opredijeliti hoće li pozvati svoje birače da podrže Tomaševića ili Škoru u drugom krugu. Ideološki, nema dileme da je HDZ bliži Škori, međutim, s obzirom na historiju odnosa i činjenicu da je Škoro nanio ogromnu štetu HDZ-u oduzevši mu mnogo članova, istaknutih dužnosnika te na određeni način pomogao svojom kandidaturom za predsjednika RH Zoranu Milanoviću da dođe na Pantovčak, razumljiva je Plenkovićeva suzdržanost i poziv glasačima HDZ-a da “glasaju po savjesti”.
SDP je već u izbornoj noći pozvao svoje birače da podrže Tomaševića, kao da ih dvije trećine već to nije napravilo u prvom krugu, pa će se sada svi mobilizirati na rečenice Joška Klisovića, koji ih je kroz suze izgovarao očito svjestan da je zdrmao skoro 600 tisuća kuna, a donio 9 posto glasova i svega 3 mandata u Skupštini. “Možemo” treba samo još jedan mandat da bi imali većinu u Skupštini grada Zagreba jer su na izborima samostalno osvojili 23 mandata. SDP je u situaciji da će biti u vladajućoj koaliciji, ali će svaki dan te koalicije korak po korak donositi njihov nestanak s političke scene. U Skupštini grada Zagreba HDZ dobiva 6 mandata, Domovinski pokret 5 mandata, BM365 također 5 mandata te Most 3 mandata. Koliko je dominantna Tomaševićeva pobjeda, pokazuje podatak da je, od 17 gradskih četvrti, “Možemo” pobijedilo u njih 16, a u čak njih 12 može samostalno vladati. Tomašević je dobio priliku od građana Zagreba kakvu niko prije njega nije imao, ostaje za vidjeti hoće li je kapitalizirati, ako uspije, na idućim parlamentarnim izborima “Možemo” moglo bi igrati značajnu ulogu.
Kada je riječ o ostatku Hrvatske, nastavlja se pad velikih stranaka. U SDP-ovoj utvrdi Rijeci njihov kandidat Marko Filipović ušao je u drugi krug s 30,25 posto glasova, protukandidat bit će mu nezavisni Davor Štimac, koji je uspio osvojiti 16,10 posto glasova. Po svemu sudeći, Filipović će odnijeti pobjedu, ali ona bi mogla biti Pirova s obzirom na to da će imati velike probleme u sastavljanju većine u Gradskom vijeću. Na razini Primorsko-goranske županije SDP-ov Zlatko Komadina ide u drugi krug s HDZ-ovim Garijem Cappelijem, međutim, to predstavlja svojevrsni neuspjeh za Komadinu, koji je do sada u većini slučajeva izbore rješavao u prvom krugu.
HDZ se jedino može pohvaliti rezultatom u Osijeku, gdje je njihov mladi kandidat Ivan Radić osvojio 38,69 posto glasova te će vjerovatno biti izabran ispred Berislava Mlinarevića iz Domovinskog pokreta. Međutim, zanimljiva je situacija u Slavoniji, čini se kako tamošnji HDZ postaje najjača unutarstranačka opozicija Plenkoviću. Naime, netom prije izbora potpredsjednik HDZ-a Ivan Anušić, koji je ostvario jedan od najdominatnijih rezultata u utrci za župana Osječko-baranjske županije pobijedivši u prvom krugu sa 61,83 posto glasova, izjavio je kako ga žalosti što je HDZ u koaliciji sa SDSS-om. Na to je Plenković reagirao izjavom kako Anušićeva izjava nije dobra i da se on duboko s time ne slaže. Nakon rezultata izbora, pokazuje se da je Anušić HDZ-u donio uvjerljivo najbolje rezultate jer je u usporedbi s rezultatima lokalnih izbora iz 2017. godine HDZ u Osječko-baranjskoj županiji dobio 10.592 glasa više, i to je pored Sisačko-moslavačke jedina županija u kojoj je broj HDZ-ovih glasova rastao, dok u svim ostalim županijama bilježi pad. Ukupno, HDZ je dobio 52.867 glasova manje u odnosu na 2017.
Ni Split nije naklonjen HDZ-u
Zanimljiva je i utrka u Splitu, gdje u drugi krug ulaze Ivica Puljak, naučnik iz stranke Centar, te HDZ-ov Vice Mihanović. Po svemu sudeći, HDZ će izgubiti i Split jer Puljak ulazi s prve pozicije u drugi krug, a ima i veći potencijal novih birača. Od ostalih sredina vrijedi spomenuti Istarsku županiju, u kojoj IDS i dalje ostaje broj jedan, ali sa značajno smanjenom podrškom. Njihovo prvo ime Boris Miletić mora u drugi krug u utrci za župana, a izgubili su važne utvrde poput Buzeta i Vodnjana.
Analizom rezultata prethodnih lokalnih izbora u Hrvatskoj moglo bi se zaključiti kako se najveće promjene događaju na ljevici. SDP polahko nestaje s političke scene, a njihovo mjesto popunjava “Možemo”, koje je premoćno osvojilo Grad Zagreb i sada hvata zalet za svjetla nacionalne pozornice. HDZ je osvojio očekivano najveći broj župana, načelnika i gradonačelnika, kao i vijećničkih mjesta, međutim, niti je to osvajanje bilo dominantno niti zadovoljavajuće za vrh stranke. Više se čini da se HDZ sačuvao potencijalnih turbulencija unutar stranke te da je ovo svojevrsni alibi rezultat.
Međutim, zanimljivo je kompariranje analiza s onom iz Bosne i Hercegovine nakon lokalnih izbora prošle godine. SDA je tada, baš kao i HDZ u Hrvatskoj sada, osvojila najveći broj gradonačelnika, načelnika i vijećničkih mjesta, međutim, opozicija je euforično najavila da je ovo SDA-ov kraj te da su oni pobjednici jer su osvojili većinu u Sarajevu. U Hrvatskoj nikome nije palo napamet proglasiti kraj HDZ-a ili ustvrditi kako je ovo njihov potop. Odmah nakon izbora u Hrvatskoj javio se i Konaković “objasnivši” kako rezultati u Hrvatskoj govore da je narod zasićen starim nacionalnim strankama i da traže nova rješenja, očigledno nastojeći povezati “Trojku” s uspjehom “Možemo” u Zagrebu. Konaković mora znati da “Možemo” nije osvojilo tek nekoliko gradskih četvrti kao što je to učinila njegova “Trojka” u Sarajevu, već je dominantno pobijedila u njih 16 od 17. Pored toga, “Možemo” je odbilo predizbornu koaliciju sa SDP-om i samostalno na izborima nastupalo ne samo u Zagrebu već i u svim ostalim velikim gradovima.
Razlika u rezultatu jeste ogromna, ali još je veća razlika u kadrovima jer “Možemo” predvode mlađi ljudi, visokoobrazovani na inozemnim sveučilištima koji se do sada nisu aktivnije bavili politikom. U “Možemo” nema nekoga kao što je okoštali predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić ili kao što su otpaci iz najveće nacionalne stranke Konaković, Muzur, Čampara i njima slični. Odnosno, kada podbacuješ u vlastitim rezultatima i uspjesima, onda pokušavaš čopkati nešto tuđeg uspjeha, pa makar to bilo i od političke platforme u susjednoj državi s mnogo drugačijim političkim sistemom, s kojom se nema apsolutno nikakve veze niti zajedničkih tačaka.
