Kiša od sinoć sipa kao iz kabla. Ispred kuće u kojoj smo stacionirani sve je poplavljeno. Posavina je inače takva. Treba samo malo kiše da se sve pretvori u baru i kaljugu.

Dali su nam jednu sobu da se tu smjestimo. Potpuno pokisli, pokušali smo u nekom starom šporetu naložiti vatru. Nekako smo se umotali u deke i onako mokri kroz razgovor polahko zakunjali uz pucketanje drveta u peći.

Probudili su nas, nažalost, oko tri sata ujutro. Kažu da se nešto čudno događa. Vani je počelo granatiranje, a nije bilo uobičajeno da se granatira tako rano. Komandir čete reče da se naši na položaju kod kanala prema Jagodnjaku ne javljaju – ili je neko prekinuo žicu od telefona ili njih tamo više nema. Odlučeno je da moramo provjeriti situaciju, pa smo se nabrzinu odjenuli i krenuli. Vodio nas je jedan od njihovih komandira iz 108. brigade, domaći čovjek koji je znao svaku kuću i svaki kutak u okolici.

 U meni se pojavio neki iznenadni strah. Krenusmo ulicom kada je počelo fijukati i zviždati. Tada sam prvi put čuo fijuk nadolazeće granate. Čuješ po zvuku da leti prema tebi, a na tebi je da skočiš ispod nečega, bilo čega, samo da nisi nezaštićen, makar pokrio samo glavu, makar samo da sam sebe utješiš da si siguran. Strašne detonacije odjekuju oko nas. Iznenada protrča nekakva krava vukući za sobom komad daske. U ovoj tamnoj noći, na kiši, sve je izgledalo nestvarno.

Vozilo koje nam je dolazilo u susret sa zamračenim svjetlima umalo nas nije pogazilo na cesti. Vozač zakoči i otvori vrata: “Imate li, momci, ranjenih? Ako ima, ubacite ih u kombi, evo vozim dvojicu momaka do saniteta.”  Neko od naših viknu mu da nema ranjenih, on odmahnu rukom kao da žali za izgubljenim vremenom i zalupi vratima. Kombi i njegove prigušene štopke nestadoše u oblačnoj noći u krivini između kuća.

Granate ponovo počeše padati po kućama i dvorištima. Stapali su se bljeskovi i detonacije. Skakali smo i zalijegali na svaki fijuk granate.

Ubrzo smo se malo odmakli od naselja, pa su i fijuci postali rjeđi, jer su granate ciljano padale na naselje.

Već smo bili ostavili kuće iza sebe, a onda se nova kanonada granata svih kalibara sručila na naše položaje. Ovaj su put bljeskovi i detonacije bili tačno ispred nas, a sada se jasno čula i jaka pješadijska pucnjava. Nismo poznavali teren i u svakom smo momentu svi gledali da u mraku ne izgubimo našeg vodiča, koji je neustrašivo, nekad i ne saginjući se kad bi pala granata, išao ispred nas.

Dio momaka koji su nas jučer smijenili susrećemo tik iza naših položaja. Nose dvojicu teško ranjenih saboraca.

Nisam mogao vjerovati da su četnici iza ponoći, po kiši i mraku pokrenuli ovako žestok napad. U jednom trenutku uvjeravao sam samoga sebe da je sve ovo samo san, da ću se probuditi. Onda sam se počeo tješiti da je ovo normalna situacija, da je samo važno da si na oprezu, da se ne izlažeš, da nije baš toliko opasno. U takvim mislima primakli smo se samim rovovima, odnosno kanalima u kojim smo jučer držali svoj položaj i u kojima smo imali iskopane grudobrane.

Stajemo vrlo blizu tih rovova i osluškujemo ima li ikakve reakcije od naših koji bi trebali da su tu na položajima. Čekamo sekundu-dvije, minutu, možda sat, ne znam, to čekanje mi je izgledalo jako, jako dugo. Svi smo bili kao u nekom grču. Iščekujući neki znak, počela me hvatati lagana panika. Niko ništa ne govori, niko ne daje nikakve znakove, svi gledamo naprijed prema rovu udaljenom tridesetak metara.

Tako osluškujući, prođe nepoznato mnogo ili malo vremena i vodič se odvaži krenuti prema rovu. Posljednjih je desetak metara puzao. Mi smo grčevito stiskali kundake  do krajnosti napetih živaca. Dolje, desno od nas, odjekivala je pucnjava, ali ovdje nismo primjećivali nikakve pokrete.

Odjednom se čuo jauk, neko je dozivao pomoć. Konstantno je ponavljao: “Ajjj, ranjen sam, ajj, ranjen sam!” Pokušali smo odgonetnuti odakle je dolazio zvuk. Trenutak poslije bili smo zasuti salvom metaka. Bacili smo se mahinalno u onu vodu i blato. Zapucalo je sada sa svih strana. Više nam ništa nije bilo nejasno: naši su bili izgubili dio linije i povukli se na rezervni položaj. Usljed neobaviještenosti mi smo sada na mjestu gdje se nalazio BOS (borbeno osiguranje) i sudarili smo se s četnicima koji su zaposjeli taj izgubljeni dio linije.

Otpočela je pucnjava s obje strane. Uzvraćali smo spram svoje situacije i položaja. Uspjeli smo svojih osamnaest ljudi rasporediti duž kanala i uzvratiti vatru ne dopuštajući da nam priđu s boka.

A onda blijesak, sve oko nas bilo je svijetlo, kao da je dan. Ispred sebe mogli smo vidjeti velike kapi kiše, koje su na ovoj svjetlosti bile bijele poput mlijeka. “Svijetleći fenjer”, koji su ispalili četnici, sve je obasjao. Jasno smo ih vidjeli udaljene ne više od dvadeset metara od nas. Ponovo je zatreštalo. Samirov mitraljez štektao je i nadjačavao svojim zvukom naše puške.

Desno smo uočili dolazak ostatka naše jedinice. Ulijetali su jedan po jedan u kanal koji nas je štitio. Za nekoliko minuta bilo nas je trostruko više nego u prvom momentu napada. Jedan za drugim prebacujemo se naprijed dok nas naša dva teška mitraljeza štite.

Samir viknu lijevoj strani da krenu. “Idemo, nemamo šta čekati, još se nisu ukopali, idemo ih otjerati!” Njegov mitraljez zatrešta i kao da nam dade neku dodatnu snagu. Siluete u mračnoj noći počeše polahko nestajati u visokoj travi ispred kanala. Pucnjava je sada bila još jača. Odjeknuše ručne granate i stopiše se s jezivim jaukom na četničkoj strani; samrtni jauk u kojem je ranjenik dozivao nekoga kroz pucnjavu.

Sada smo ih stisli, a naši momci su im s lijeve strane razbili bok. Upadamo u kanal i jasno vidimo da se povlače. Nekoliko metara ispred nas jedan četnik u skoku preko grudobrana biva uhvaćen u mrežu naših metaka. Zaustavljen u trenutku, kao da je udario u nevidljivi zid, a onda se raširenih ruku stropoštao nazad i pljusnuo u veliku baru.

Već smo bili u svojim starim rovovima. Pucnjava nije jenjavala dok smo pucali za četnicima koji su se povlačili i nestajali u tami noći.

Na horizontu su se ukazivali prvi zraci zore. Svitalo je. Pucnjava je gotovo utihnula. A onda me iznenada prenu neki zvuk: udaljen nekoliko metara desno od nas četnika je izdisao u samrtnom hropcu; drugi je ležao tačno pred nama. Okrenem se i vidim tijelo našeg vojnika. Poginuo je najvjerovatnije kad je pao ovaj dio linije.

Zovnuo sam Samira, podigli smo tijelo našeg borca preko tranšeje i iznijeli ga na zaravan. Uzeli smo šatorsko krilo i prekrili ga.

Dolje, kod velikih stabala, vidjeli smo siluete vojnika koji su ulazili u liniju. Mi smo bili potpuno mokri, od glave do pete. Negdje iz smjera Orašja odjekivale su detonacije i bljeskalo je po jutarnjem nebu. Pogledah iznad sebe i tek tad primijetih da je kiša prestala padati.