U jutarnjim satima smo stigli u Srebrenik. Još nismo tačno znali koje nam je odredište, ali komandiri su rekli da najvjerovatnije idemo za Gradačac.

Dan je prolazio, a komande za polazak nije bilo. Tek je navečer došao autobus. Ukrcali smo se i krenuli.

Uskoro se formirala kolona od nekoliko autobusa. Bilo nam je rečeno da ćemo prije iskrcavanja dobiti suhu hranu.

Mrak je već bio dobro pao. Udaljili smo se od grada ostavljajući svjetlo iza nas. Put, naravno, nisam poznavao. Ubrzo smo ušli u šumu. Svjetla su se u autobusu ugasila. Vozili smo se polahko. Ja sam bio u stražnjem dijelu autobusa, na stepenicama za srednji izlaz, u slučaju bilo kakvog napada spreman za iskakanje. Vrata su bila otvorena.

Kad smo stali bila je već kasna noć. Svi smo se iskrcali na šumskom proplanku. Tada su nam podijelili suhu američku hranu. Bio je takav mrak da nismo mogli vidjeti jedni druge.

Neko je zatim formirao kolonu pa smo krenuli u šumu. Kako nismo vidjeli kuda hodamo, gazili smo sve pred sobom. Poneko bi u tom kretanju kroz mrkli mrak nehotice ispalio i pokoji metak iz puške. I da smo htjeli iznenaditi neprijatelja, sad je to bilo nemoguće.

Meni je već pomalo bilo i smiješno to što se dešava. Hodali smo tako da je svako od nas držao vojnika ispred sebe za remen. Mrak je bio takav da su mnogi vojnici dobijali udarce granama koje nisu mogli uočiti. A da ne govorim koliko se njih spotaklo o grane ili travu povlačeći pritom po nekoliko drugih sa sobom na zemlju!

Hodali smo tako čitavu noć. Rekli su nam, dok smo se odmarali na jednom mjestu, pred nekom isturenom komandom, da idemo na liniju Sibovac. Navodno je cijeli dan bila na udaru četnika pa je jedan dio linije pomjeren unatrag. Zbog pokidanih veza nisu znali gdje je tačno nova linija jer se to desilo pred mrak.

Ujutro smo bili skroz iscrpljeni. Na jednom smo mjestu stali da bismo prije bitke nešto jeli. Hranu smo nabrzinu pojeli, ali vode, onoga što nam je tada najviše trebalo, nismo imali. Bili smo strašno žedni. Ja sam u tim paketima našao nekog šećera pa sam ga pojeo da bih imao kakve-takve snage. Zikrija je imao neki pekmez koji je nosio u pivskoj boci. Brzo smo ga razdijelili i potrošili mažući već stvrdli hljeb.

Naišli smo na nekoliko devastiranih kuća i, s obzirom na to da je bilo počelo svitati, narediše nam da se sklonimo između kuća i u podrume, a izviđače poslaše naprijed.

Izviđači su se brzo vratili i rekli da je linija nekih stotinjak metara naprijed, da nije pala, kako su nama bili javili, nego da je momci iz Gradačca još drže. Mnogi su uz negodovanje dočekali ovu vijest, jer smo, dakle, bespotrebno cijelu noć išli metar po metar, a mogli smo doći vozilima. Međutim, nije bilo nikakve veze kojom bi nam se to javilo, jer su granate u posljednjem napadu pred večer pokidale telefonsku liniju.

Iako se desni bok malo povukao prema ovim kućama, cijela linija i dalje je bila stabilna.

Sklonili smo se u podrum. U njemu su bili vojnici koji su čuvali prve položaje na lijevoj strani ceste.

Salih i ja izišli smo van i otišli nekoliko kuća naprijed da probamo vidjeti neprijateljski raspored snaga. Ispred nas se nalazila mala šikara. Lijevo od nje polahko se uzvisivalo brdo. Ispod brda, prema našoj strani, nalazilo se rijetko žbunje. Na tom brdu ukopao se tenk koji je djelovao po našim položajima zauzetim lijevo od nas u šumi.

Spustili smo se na cestu i vidjeli da se na zavoju iza one šikare veoma dobro vidio još jedan tenk, koji tada nije djelovao.

Neprijatelj je i dalje žestoko tukao po našim položajima, ali s više preciznosti po kućama i dijelu linije koji su držali momci iz Gradačca. Mi smo nastojali uvezati lijevu i desnu stranu prema šikari i nastojali utvrditi kakva je situacija preko ceste.

Naš bestrzajni top ispalio je dva projektila prema tenku pozicioniranom na samoj ivici šikare. Tenkovska posada uočila je iz kojeg se smjera i zaklona djeluje po njima i ispalila projektil u zaklon od naslaganih vreća napunjenih pijeskom i željezničkih šina iza kojih se nalazio Kemal.

Kemo nije imao vremena maknuti se pa se samo sagnuo u jarak. Mi smo se bacili preko iskopane zemlje pravo u kanal. Oprostili smo se od njega. Mislili smo da nema šanse preživjeti takav direktni pogodak tenkovske granate. Ni sam ne znam kako, ali nakon nekoliko sekundi, Kemo se dignuo, uzeo zolju koja se nalazila s druge strane grudobrana, naciljao i okinuo.

Pogodio je tenk, koji je na trenutak zastao. Svi smo se poveselili, ali se tenk počeo ponovno kretati naprijed i tući po nama. Istovremeno se i njihova pješadija počela približavati. Do tada nismo znali kako će izgledati neprijateljski napad.

Otvorili smo paljbu. Počela je bjesomučna pucnjava sa svih strana. Teški mitraljez s tenka i još jedan na samom obodu šumice štitio je njihovu pješadiju ne dopuštajući da podignemo glavu iznad grudobrana.

Strašna detonacija protresla je zemlju, a onda se začula još jedna, bliža. Pogodili su naš grudobran ručnim bacačem.

Zatim je ponovo proključalo. Desno od nas Ibro, Safet i Zenga držali su ih na odstojanju jakom vatrom. Naš mitraljez, kojim je tukao Zenga, pribio ih je na ledinu i nisu mogli dalje.

Do nas su donijeli jednog teško ranjenog momka, a onda su ga brzo prebacili do druge zemunice.

Agresori su ponovo krenuli u napad. Onaj maloprije pogođeni tenk pošao je preko ceste. Ovaj put uz jaku pješadijsku vatru uspio ju je preći i krenuti prema kućama.

Vidjeli smo kad je Kemal iskočio iz zemunice i pretrčao do stare razvaljene jednospratnice. U ruci je nosio još jednu zolju. Tenk mu je dolazio s desne strane. Blijesak i detonacija, škripa gvožđa i onda još jedna eksplozija. Zapaljen tenk, sav u plamenu, inercijom je udario u kuću.

Ponovo je sasulo sa svih strana s naše linije. Drugi tenk, koji je krenuo ivicom šikare, zaustavio se, zatim dao gas krenuvši unatrag. Ubrzo se izgubio u šumici.

Naši momci zauzeli su dio preko ceste i spojili se s nama. Nekoliko agresorskih vojnika, koji su pošli pretrčati cestu, bili su sasječeni mitraljeskim rafalom.

Pucnjava je jenjavala dok su naši momci ulazili u dio linije prema šikari. Gore, pored ceste, ležalo je nekoliko mrtvih agresorskih vojnika. Na livadi, odmah preko kanala, bila su još dva tijela u sivomaslinastim uniformama. Pored jednog od njih ležala je u travi okrvavljena kapa s velikom kokardom na njoj.

Čuo se još pokoji pucanj dolje prema šikari i na uspostavljenom dijelu linije. Počela je padati sitna kiša.

Osvajanje Gradačca još jednom im je ostala iluzija, naročito za one koji su ležali po travi ispred naših zemunica. Znali smo da to oni neće nikad razumjeti i da će ponovo doći, ali smo znali i to da ćemo ih opet dočekati.