Među mladim bošnjačkim i bosanskohercegovačkim pjesnicima istaknuto mjesto pripada Nerminu Šehiću. Ne po knjigama koje je objavio, niti po nagradama koje je osvojio, već po snazi njegova stila i slojevima intertekstualnih aluzija koje vješto upliće u ritam svojih stihova. Iz čitanja tek nekoliko njegovih pjesama jasno je da je riječ o pjesmama obremenjenim značenjima, za čiju je analizu potreban izuzetan intelektualni napor, po čemu je blizak Thomasu Stearnsu Eliotu. “Pjesnik ima pravo biti nerazumljiv za neuke”, rekao bi Eliot, a stoljeće kasnije potvrdio Nermin Šehić. Ova mlada nada naše književnosti rođena je 1993. godine u opkoljenom Goraždu, “dok je babo bio na liniji”. U rodnom gradu Nermin je završio osnovnu školu, kao učenik generacije, i već tada počeo pisati pjesme.

“Prve pjesme kojih se sjećam da sam napisao jesu iz četvrtog razreda osnovne škole. Bilo je to povodom nekog konkursa, a išao sam još i u literarnu sekciju. Učiteljicu koja je vodila tu sekciju zaintrigirala je moja pjesma 'Kad bi biljke imale noge'... Od petog do osmog uglavnom sam pisao prozu, priče, romane, bajke. Znam da sam svojim vršnjacima u školu donosio ispisane sveske fantastičnih romana (koje sam obećao sebi da ću jednog dana završiti) i oni su to čitali... A poezija se ipak sporadično pisala i u tom periodu, mahom za razne školske konkurse, ohrabrenjem nastavnika, svakako. U petom sam razredu tako bio treći na regionalnom konkursu dječije poezije 'Šta se pjesmom sanja – Sunce nad Drinom', a u osmom – prvi. Moje predano pisanje poezije počinje ipak u gimnaziji. Od tada počinje nakupljanje 'svesaka' pjesama”, kazuje Nermin.

U MOSTAR, KAO I SVI NAŠI VELIKI PISCI

Nakon dvije godine provedene u gimnaziji u Goraždu, dobio je stipendiju na United World Collegeu u Mostaru, projekt osmišljen kako bi učenici i studenti usvajali nova znanja u internacionalnom okruženju. “Taj je koledž dio svjetskog projekta pokrenutog šezdesetih godina prošlog stoljeća. Te dvije godine provedene pod Bijelim Brijegom ostale su mi u lijepom sjećanju. Na UWC-u u Mostaru sam svaka dva-tri mjeseca, kada bi se nakupilo tog stihoklepskog materijala, obilato koristeći školski printer štampao svoje 'zbirke' i bihuzurio svoje vršnjake – pogotovo vršnjakinje – nudeći im da čitaju iste. S nemalim ponosom se sjećam kako je jednu drugaricu neka moja pjesmetina tako ganula da je i suzu pustila. Razmazili su me moji drugari tepajući mi da sam 'Pjesnik'. Tako sam na kraju bio izabran i za studenta-govornika na maturi. Dajući oduška svim mojim tadašnjim pjesničkim moćima, uspio sam rasplakati sve vršnjake i njihove roditelje. Taj se govor našao i u jednoj engleskoj monografiji o koledžima Ujedinjenog svijeta, kao zgodan prikaz naših UWC ideala. I u srednjoškolskim danima kod mene je postojala svijest o vlastitom talentu koji mora da se razvije, potencijalu koji ne smije da istruhne”, ističe Nermin.



Obrazovanje na UWC-u otvorilo mu je vrata ka studiju u Sjedinjenim Američkim Državama, čemu se nadao i prije nego je došao u Mostar. Preko fondacije “Davis United World College Scholars”, američkog filantropa Shelbyja Davisa, dobio je punu stipendiju kako bi mogao nastaviti školovanje u Americi. Aplicirao je na nekoliko fakulteta i primljen na sve osim jednog. Na kraju se odlučio za Lake Forest College, na kojem je već bila jedna značajna grupa studenata iz Bosne i Hercegovine.

“Lake Forest je četrdesetak minuta vožnje od Chicaga. Na prvoj godini svi su mogli birati predmete koje žele, pa se kasnije opredijeliti za specijalizirane oblasti. Odabrao sam studij historije i engleske književnosti, što su de facto bila dva odvojena studija. Kada sam kasnije nostrificirao diplomu, dobio sam dvije odvojene diplome. Bio sam jedini stranac kojem engleski nije maternji jezik a koji je studirao na katedri za englesku književnost. Za prvu zadaću smo trebali izdvojiti riječi iz Ilijade koje nam nisu jasne. Jedna od riječi koju sam izdvojio bio je glagol 'šunjati se', što je opće mjesto svima kojima je engleski maternji. Kad je profesorica vidjela da sam to zabilježio, iz njenog pogleda sam pročitao pitanje: 'Da nisi zalutao na ovu katedru'”, prisjeća se Nermin. Odlučio je da ne koristi rječnik bosansko-engleskog jezika, te da sve nove riječi usvaja baš kao i njegove kolege koje su se prvi put susretale s nekim izrazima. “To je bio teži, ali prirodniji način učenja jezika. Zato mi se danas desi da neku riječ razumijem na engleskom, a ne znam je prevesti na bosanski. Ipak, taj je način učenja, uz posvećenost i predanost, dao rezultate. Kad smo završavali, proglašen sam studentom generacije na katedri za englesku književnost, a bio sam jedini kojem engleski nije bio maternji jezik”, ističe Nermin.

SUSRET S ELIOTOM I NASLIJEĐEM SVOG NARODA

Posvećenost engleskoj književnosti jedno je vrijeme odvojila Nermina od njegove matične književne tradicije. “Na trećoj godini studija sam shvatio da sam prilično zapostavio bošnjačku književnost, djela pisana na bosanskom jeziku. U nezgodno vrijeme ispita otišao sam u biblioteku i našao djela Skendera Kulenovića, Ibrišimovićevog Ugursuza, Avdu Karabegovića Hasanbegova... U Americi su biblioteke izvanredno uvezane, pa i ako biblioteka u kojoj ste član nema određenu knjigu, a neka druga ima, možete tu knjigu dobiti za nekoliko dana. Sav posao dobavljanja te knjige odrađuje biblioteka, a vaše je samo da naručite. Sjećam se da sam tada čak našao i Gundulićevog Osmana, pa i prvo izdanje knjige Matije Divkovića iz 17. stoljeća u biblioteci Newberry u Chicagu”, prisjeća se Nermin.

Ponovni susret s bošnjačkom književnošću došao je u trenutku kada je Šehić već otkrio T. S. Eliota, svog pjesničkog uzora, kojem mnogo duguje i za vlastitu poetiku i razumijevanje poezije. “Mi smo još u Mostaru na časovima engleskog od poezije čitali ponajviše Sylviju Plath. I naravno da mi se tad sve to svidjelo, ali u mom još nerazvijenom imaginariju visoko mjesto su zauzimale dvije poeme – Howl od Ginsberga i The Waste Land od Eliota. Znao sam ponešto o njihovom značaju i imena su me svakako privlačila, ali bilo ih je za moj tadašnji nivo engleskog i općenito intelektualni i duhovni nivo teško čitati. Znao sam da moram ipak sačekati malo dok ne budem spreman za njih. Nakon dolaska u Ameriku, desile su se, vjerujem, dvije bitne stvari. Moje znanje o književnosti naglo je raslo, a i ja sam sam, prirodno, sazrijevao, sporo šehićki, ali ipak sazrijevao. Neminovno mi se učinilo sve što sam dotad pisao patetično, glupo, dosadno, nedovoljno. Izazov je bio u tome da moje poznavanje tanahnosti stihova Marlowea, Marvella, Philipa Sidneya, Rochestera, Keatsa itd. sameljem i pretvorim u mastilo za moja pisanja. Pogledi su sve okomitije gledali na vrh Olimpa, a Panteon se širio – John Keats, William Blake, John Donne... Savladavši makar osnove teorije engleske književnosti, u poziciji da vidim njena unutarnja gibanja, rast i opadanja, sve te utjecaje, kako kulturne, tako i političke, mogao sam, napokon, promotriti pjesnika i njegovu poziciju unutar jednog društva, unutar onoga što zovemo civilizacija. Dakle, već sam pred sobom imao predočene ciljeve, makar i podsvjesno, ali nisam znao kako da djelujem, kako da počnem. I zato je došao Eliot u pravi čas, skoro spasonosno. The Waste Land sam čitao u jednom dahu. Jasno se sjećam da sam počevši zastao nakon samo četiri prva stiha i pomislio: 'Ovo je nešto!' Naravno da je jednom studentu na vrhuncu svojih pretenzija, u žudnji za razbijanjem ustaljenih normi i žarkoj želji da se uradi ono što u bošnjačkoj poeziji niko nije – govorim ponajprije o spoju čisto osjećajnog / čulnog i intelektualnog u stihu, ali bez narušavanja krhkosti lirike – ponajviše odgovarao taj student Harvarda, Sorbonne i Oxforda Thomas Stearns Eliot”, kazuje Nermin.

Ali, kako kaže, nije ga dojmila samo Eliotova poetika, njegovo komuniciranje sa svim vremenima podjednako, posuđivanje i ubacivanje referenci koje se nužno ne moraju shvatiti da bi se stvorio željeni efekt, izuzetna erudicija, nezajažljivo bogatstvo znanja i svemu drugom što Eliota čini Eliotom. “Nije samo klica u tome da je njegova poetika potaknula moju već i u tome što sam ja u Pustoj zemlji vidio ovu našu zemljicu Bosnu. Razrušeni svijet poslije Prvog svjetskog rata, pokušaji da se iznađe značenje u beznačajnom svijetu trivijalnog (onda kada je i smrt postala takvom) – eh, tu sam ja vidio Bosnu i moje postratno goraždansko djetinjstvo nad Drinom. Želio sam da uradim s bošnjačkom poezijom ono što je Eliot učinio s engleskom. Da na zamišljenoj ploči mojih nerođenih pjesama istu težinu (makar zamišljenu, nužno zamišljenu) imaju dijak Semorad, Derviš-paša Bajezidagić, Alaudin Sabit, Musa Ćazim, Skender i Mak. I ne samo oni; daj mi Homera, daj mi Vergilija, daj Miltona i Shakespearea, W. H. Audena, ma koga god – samo ako je to dobra poezija, to je i moja poezija. Ali su ovi prvi bliži i oni su našeg – mog duha. Zadatak je, dakle, jednostavan. Iskazati duh mog naroda njegovim jezikom u ovom vremenu, za sva vremena, i možda, ako sam dostojan toga, pokazati prema Istini”, objašnjava Šehić.

MOŽDA POSTOJE NAZNAKE POETIKE APOKALIPSE

Uprkos naporu koji ulaže, Nermin ističe da mu je naša savremena književnost uglavnom nepoznanica. “Uvrijedim se svaki put kad pročitam nešto loše što oblikom, namjerom i donekle stilom pretendira da bude književnost. Ali nije samo elitizam i tankoćudna prefinjenost tu posrijedi. Ja sam u godinama kada sam još uvijek otvoren za presudne utjecaje i imam izraženu sklonost (manu ili sposobnost) da pišem onako kako čitam, odnosno ono što čitam, htio ja ili ne htio, mijenja i formira ono što pišem. Pa zamisli kad bih ja sad trošio vrijeme čitajući portalske splačine nadobudnih maminih sinova i tatinih kćeri i da mi se potkrade neki njihov uštogljeni manir. Teško bi mi to palo. Cilj je očuvati originalnost, ali isto tako, ja još nisam svoje klasike iscrpio i ne znam hoću li ikad. Imam još mnogo od njih da naučim. Jedini od naših živih pjesnika od kojeg sam ja nešto naučio jeste Abdulah Sidran. Napisao je neke od najboljih stihova u našem jeziku ('doći će i uzeti sve, uzevši kost i meso' – to je čitava lekcija u pisanju poezije). Još nisam stigao da se zadubim u Huseina Haskovića. Pomalo mi je njegova pjesnička sudbina tužna. Zašto više ljudi ne zna za njega? Ljupke su mi stvari Adnana Žetice. Draga mi je ta 'hercegovačka škola'. Marko Vešović. Šta god novo da napiše, čitat ću. I neka me neko zovne na kafu s njim. Sjest ću u ćošak i slušati sve što priča, ma šta god pričao”, poručuje Šehić.

Ono što uviđa kao veliki problem na našoj književnoj sceni jeste odsustvo ozbiljne književne kritike. “Piše šta ko i gdje stigne, pa ko ga objavi. Tu su i ti čudni naši konkursi, čudnih kriterija. Zatim preplavljenost našeg tržišta susjednim izdanjima. Zašto naše izdavačke kuće i dalje plaćaju glupi porez? Gdje su naši časopisi? Možda se to nekome čini kao relikvija prošlosti, ali centralni književni časopisi i dalje postoje u ozbiljnim književnostima, i u printanim i online izdanjima. Ono što još primjećujem je i odsustvo bilo kakvog pravca, ideje o bilo kakvom pravcu. Rasulo i rasutost. Samozatajnost, autoreferencijalnost. Loša konfesionalna pjesmarenja. Možda postoje naznake nečega što bi se moglo nazvati poetika apokalipse, nešto što donekle postoji u mojoj poeziji, a i u pjesmama nekih mojih vršnjaka. Nadam se da to unatoč svemu ima potencijala za veliki bum, možda i posljednji bum poezije na našem jeziku. Na kraju mi smeta i jedan fenomen koji mi stvara veliku nelagodu – vidim kroz povremena prepucavanja naših 'kulturnih radnika' da se svaka kritika ovdje shvata kao uvreda. Zašto je to tako? Gospon Pero Pisančiću, loša pjesma je loša pjesma, to ne znači da mrzim Vas i Vašu širu rodbinu, i to pogotovo ne znači da mislim da Vas treba staviti na giljotinu”, kaže Nermin.

Kako nastaje pjesma?

Pjesnicima nijednog doba nije strano da manje ili više mistificiraju proces nastajanja pjesme, i to je znano. Pitanje je o kakvim pjesmama govorimo. Dobra pjesma rezultat je rada i znanja, umijeća pjesnikovog da osjećanje / ideju pretoči u stih. Za najbolje pjesme, one koje zrače duhom čitave epohe, a opet jasno prevazilaze zapreke stoljeća, potrebno je, čini se, nešto više. U punom naboju osjećanja visokog reda, pod spretnom i vještom rukom prirodno nadarenog pjesnika, u trenucima tihog titranja struna duha i potpune, privremene odsutnosti za sve ono materijalno što nije pjesma nastaju najbolji stihovi. To su one pjesme koje se iznova i iznova mogu čitati, čija se snaga i ljepota ne troši iščitavanjem i koje u onima koji nisu potpuno oglušili za stvari tananije od tlapnji zemaljskog života znaju zatreperiti nitima duha – duha koji čovjeka čovjekom, sinom Ademovim, čini.

Poezija je prva i najuzvišenija umjetnost. Sve ostale umjetnosti su (makar u svojim nastojanjima, ako ne i nastajanjima) derivati poezije. Milostivi nije Adema, a. s., učio ni slikati ni svirati: “I poduči On Adema nazivima svih stvari... ”; “I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga... ” A ja ne znam je li prva pjesma nastala kao izraz tuge za Džennetom, ili kao oda zemaljskoj ljepoti (ženskoj?).

Svaki jezik ima svoju poetiku. U ritmu njegovih riječi je sadržana sva mogućnost njegove poezije. Nisu sve poetike / poezije... jednako dobre, kao što ni sva poezija jednog jezika / društva nije jednako dobra u svakom vremenu. One najbolje pjesme i najbolji pjesnici nastaju u prelomnim vremenima, pod uslovom da je jezik tih društava prevazišao čisto praktičnu i/ili ritualnu svrhu. Pritom ne znam je li predislamska arapska poezija izuzetak ili pravilo. Čisto estetička poezija je presuha i prehladna. Suviše životna / prosta teško da je poezija uopće. Potreban je ekvilibrij i visok nivo svijesti o mogućnostima poezije.

Helem, ja poeziju pišem na laptopu. Obično nakon čitanja, noću. Nekad mi se javi jedna riječ ili rečenica, rjeđe osjećaj, zatreperi u meni i osjetim potrebu da to zapišem. Zapravo, ne potrebu, već želju, želim da to zapišem, naučivši da prepoznam ono što može polučiti dobru pjesmu.

Pjesnik ima pravo biti nerazumljiv za neuke

Da smo u plemenskoj zajednici, ne bih imao to pravo. Ali i obratno bi bilo tačno. Neuki ne bi mogli priuštiti da ne mogu sudjelovati u performansu poezije (druidi, šamani, trg na Ukazu, slavenski guslari) jer bi time gubili dragocjeni kulturni kapital. Nezahvalno ga je čak i nazvati kapitalom jer u tim društvima, kao što znaš, poezija ima i ulogu prenosnika, (kapsule) događaja, osoba, ideala i svega ostaloga bitnog za, uslovno rečeno, primitivnu (ali time slobodniju) zajednicu. To što mi nazivamo usmena poezija je bila živa sve donedavno, makar u našem društvu. Sada su njeno mjesto zauzeli loši tekstovi pjesama s muzikom (ali je i poezija izgubila nešto od svoje ritmičnosti, no to je tema za sebe).

Poezija, ona pisana, oduvijek je bila luksuz i privilegija malog dijela društva, pojedinaca čak. Treba znati da je glavni način čitanja bio čitanje naglas (sve do 19. stoljeća), tako da broj pismenih, koji je sve do Gutenberga (a i poslije) bio nizak, ne treba dovoditi u direktno proporcionalnu vezu sa zastupljenošću i popularnošću pisane poezije. Najzad, grčke ode čitale su se naglas na olimpijadama i takvih primjera u drugim društvima je mnogo.

Ako bismo odnekle izvukli registar najboljih klasičnih pjesama na našem jeziku i predočili ih pred prosječnim gledačem Farme (dakle, neukim, ne znam je l' može neukije od toga), mislim da bi on apsolutnu većinu njih razumio. Kako i koliko duboko je druga stvar, ali bi razumio barem koja je njihova intencija i u kojem su tonu. Ta sretna sredina između razumljivosti i istančanosti je zlato koje mnogima izmiče iz ruke. Pa presahnuo je više Makov Zapis o zemlji i otekli su bošnjački jezici od lomljenja na riječima kto, rekti... No, da skratim.

Pjesnik našeg doba možda ima pravo biti nerazumljiv za one koji poeziju ne čitaju, ali ima i obavezu približiti je njima. Ali ako je život sveden na čistu formu prolaznog bitisanja, ako su presahli sokovi metafizike djela i riječi, ako je to društvo ogrezlo u bjesomučnoj potrošačkoj tjeskobi kasnog kapitalizma, pitam se koliko nisko bi takva poezija morala da ide da bi bila bliska niskima. Američka poezija, ili generalno pak engleska poezija, prolazi kroz jednu takvu zanimljivu krizu. Postoji proliferacija čitavog niza osrednjih ili loših pjesnika koji ubiru veliki broj pratilaca na Instagramu i slično, čak imaju i New York Times bestselere, dok s druge strane “visoka” poezija tavori u lancima identitarne poetike jednog raslojenog društva (postalo je opet bitno ko piše, ne šta piše – i to KO po svojoj etničkoj, rodnoj, seksualnoj, imigrantskoj itd. pripadnosti, ne imenu). Najzad, pjesnik ima pravo biti nerazumljiv za neuke, jer sve i da nije, pa ko će ga stići čitati od silnih trivijalnosti digitalnog doba?! Njegovo je da piše kao da piše za sva vremena i da se nada najboljem. Kao što kaže Laurence Sterne: “Počnem tako što zapišem prvu rečenicu i uzdam se u Boga Svemogućeg za drugu.”

PATAREN ILI RANJENIK

Jedan od mojih dvoraca kuća je ćerpičara

Podignuta na zimzelenom dlanu svih

Mojih emaneta, izgrađena mojim djedom

I mojom nenom, ostavljena da orone,

Napola urušena, vremenu poklonjena.


Na četiri njena ćoška slijevaju se vode

Surog neba koje od djetinjstva tone

I čiju površinu zamreška nekad

Bijela ruka protjeranog patarena

Koji nosi moje lice, smiješeći se zaludu,

Rastući mahovinu umjesto brade,

Naslonjen na oblak.


Ili je to mudrac na mrkom dromedaru

Pod teškim turbanom teškog zemana


Slijedeći crvenu zvijezdu nestajanja

Došao da prenese poklon prije poklona

Sivih konjanika umotanih u krzna polusudbe

(one koja se jednom naslućena obistini

samo onda kada se zaboravi)?

 

Ali duhovi ovdje igraju kolo, tu gdje trava

Nije pogažena. Vidiš li one resaste vlati

Ispod reda jagoda? To je trava ranjenik.

Ako se kad posječeš i ako te zaboli,

Zgnječi travu u rukama i protrljaj po rani,

Možda ti bude lakše. Tako su govorili stari.

 

A ako se nađeš sam na svijetu i pomisliš

Da nemaš nikoga, ako se prepadneš

Potonuća horizonta i poplave divlje trave

Tamo gdje su gole stope nekad ljubile zemlju,

Kroz pukotine u zidovima ugledaš

Ljubomorno oko neba i osjetiš kako

Pod zemljom u temeljima dvorac drhti

Kao na zubu pakosnog siječnja gola ptica –

Baci krunu i nasmij se –

Strah je urokljiva usidjelica.