Na zatvaranju programa ovogodišnje kulturne i vjerske manifestacije „Dani stolačkih džamija“ promovirana je u Stocu knjiga poezije Balkanski tango autora Muhameda Hame Elezovića.
U Haminom i mom gradu. Pod drvetom masline, pored drveta smokve. Osjećao sam se kao u devedeset i petoj kur’anskoj suri.
“Tako mi smokve i masline... i grada ovog sigurnog” (Kur’an, 95) – i ne sluteći da će kraj promocije imati direktne veze s nastavkom u kazivanju kur'anske sure Smokva. “Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik (u najniže nizine) vratiti. Samo ne one koji vjeruju i čine dobra djela, njima pripada nagrada neprekidna.” (Kur’an, 95)
Sve je završeno, još treba samo da govori Muhamed. Promocija je bila u avliji Careve džamije, između akšama i jacije, i do jacije je bilo ostalo tek nekoliko minuta te Hamo nije imao izbora već da govori kratko. Ali, u svom kratkom obraćanju odabrao je da ne govori o sebi, već da govori o svome ocu. Uz to, odabrao je ne da govori svoje, već da govori očeve pjesme.
Naime, dok je dovršavao rukopisnu zbirku Balkanski tango, Hamo je naknadno pronašao neke stare očeve rukopise i, ne dvoumeći se mnogo, odlučio da ih, uz napomenu, uvrsti u svoju zbirku.
Ima tu nečeg, rekao bih, da se naježiš – postmodernističkog. Ali, prozno postmodernističkog. Naprimjer, kao u Kiša i pronađenog rukopisa njegovog oca ili uostalom, kao ovog omiljenog fenomena postmodernista oličenog u pronalasku starih rukopisa ili u poetici ruševine. Kao u našeg Karahasana. No, oca je Hamo uveo u svoje stihove upravo i na drugim mjestima, baš kroz poetiku ruševine – ne sluteći da će mu se kroz to obznaniti očevi rukopisi.
Na str. 125, unutar rubrike “Ispovijest moga oca Mehmeda”, stoji zapisano:
Čardak u oblacima
Kad se udala moja majka, otac je sazidao čardak. Svaki zid
je bio sazidan od kamena. Načinio je lijepo ognjište u čardaku
i nabacao u njega puno gline. Iznad ognjišta su bile
verige i police sa kukama, bakarnim posuđem, velikim tavama
i žrvanj.
Poslije povratka iz izbjeglištva i podužeg izbivanja u
mislima vidjeh čardak mojih roditelja. Njegovi zidovi nisu
se odazivali suncu. Bili su porušeni do temelja. Ostao je
samo jedan zid i na njemu dimnjak koji sam dugo posmatrao.
Podsjećao me na modernu atraktivnu skulpturu koja
je bila nadnešena nad ruševinom kao nad bezdanom.
Da li ovo sanjam?
Čudna svjetlost obasja porušeni čardak. Iz te bjeline i
moćne svjetlosti pojaviše se nišani roditelja mojih. Bili su
sazidani onim istim kamenom kao čardak njihov.
Bože milostivi, kazah tiho u sebi.
Moji roditelju su ponovo pored mene. (istakao J. H.) Dotičem ih kao
otvorenu ranu. Oni su živi. Ovo je njihovo ponovno rođenje.
Devet ću ih stoljeća i jedno više da nosim u sebi.
Oni su sad u nebo zagledani.
Svojevrsno objašnjenje ili dopuna ovim motivima dato je na 130. stranici, kao posljednji naslov u knjizi, prije nego što je Muhamed Elezović dao jednu svoju bitnu napomenu, i to ponovo kroz motiv kuće zagledane u oblake.
Dimnjak u oblacima
Dimnjak (odžak) u našoj narodnoj tradiciji je simbol
života. Kada u ratu spale kuću, a na njenom zidu ostane
dimnjak, u narodu postoji vjerovanje da će se ljudi vratiti
na svoja ognjišta. To je tzv. reinkarnacija, oživljavanje
nečega što je nestalo.
Jednostavno, ovdje bi, osim direktnog uparivanja ovih dvaju naslova, svaki komentar u vidu dodatnog komentara, pojašnjenja, tumačenja i slično, imam osjećaj, samo pokvario cijelu stvar. Ili se ja barem, zagledan nad ovim naslovima, ne osjećam dovoljno snažnim da opišem sve ono što bi se podrazumijevalo da oni zaslužuju. Za sada mi je dovoljna fascinantna sličnost s poetikom postmoderne.
Hamo uzima riječ. Prepričava svoju napomenu datu na kraju poetske zbirke Balkanski tango, kako mu je otac, dok je bolovao od karcinoma kostiju, u bolničkom krevetu napisao neke stihove kao posljednji vapaj, poruku i pouku: “U svojim pjesmama on izražava žarku želju da bude sahranjen pored svoje majke. Bio je njen najmlađi sin, njen mezimac i mnogo joj privržen. Otišao je u harem i obilježio mjesto pored nje. Međutim, na njegovo mjesto sahranjena je druga osoba. Njemu je to teško palo i on u svojoj pjesmi Majko ostavlja meni u amanet da njegovu Majku, kad on umre, prenesem pored njega.”
(...)
Otišao sam na mezar njegove majke, a moje nene. Htio
sam ispuniti njegovu želju, ali na njenom mezaru neko je
drugi podigao spomenik. Njegovu želju nisam mogao ispuniti,
ali ona trajno živi u meni. Rekao sam sebi da ću objaviti
njegove pjesme i da će one biti njegovi spomenici.
Muhamed Elezović dalje pojašnjava kako je zbirku bio davno pripremio, ali kako se odlučio da ipak uz svoje stihove na kraju knjige doda dvije očeve pjesme o majci, i da onako u sebi, kao da tako poruči (očevoj) majci: “Vala, ove dvije pjesme, bit će ti veći spomenik već ijedan spomenik napravljen u Poplašićima” (na lokalnom stolačkom mezarju, op. a.).
“I tako sam i uradio, objavio sam te dvije pjesme. To isto je uradio jedan poznati ruski pjesnik Aleksandar Puškin, koji kaže da će podignut sebi spomenik, ogroman, koji neće biti napravljen ljudskom rukom, niti će moći do njega doći ljudska stopa. Bit će veći od aleksandrijskih stubova u Egiptu. Međutim, on je (Puškin) to uradio radi svoje slave, jer je bio poznat pjesnik, slavan, a moj otac nije bio slavan, ali je bio fizički i psihički ugrožen, bio je tužan, i toliko mu je, ...čak je u nekim trenucima i bolest zaboravljao, koliko mu je to teško bilo.”
Hamo je zatim tražio dozvolu od publike da li ima smisla da pročita toliko tužnu i tešku očevu pjesmu, na šta se iz publike gromoglasno začulo: ČITAJ!
I onda, baš onako kako govori (ali i čita) sam Abdulah Sidran (na kojeg me je Hamo uvijek nekako bićem podsjećao), krenuše stihovi, s nešto većim pauzama (jer se u pjesnikovom glasu osjetilo podrhtavanje koje je zadržavalo val suza i emocija).
Na prvi mah, čitajući zbirku Balkanski tango, moglo se pomisliti da inicijali M. E. jesu smišljeno dodani, kao dodatni naročit poetski manevar, s obzirom na to da su inicijali Mehmeda Elezovića i Muhameda Elezovića isti. Međutim, u rukopisu Munamedova oca lijepo se na kraju vidi to ME.
Puškinov spomenik, koji nije rukotvoran, reinkarnirao je s Muhamedom Elezovićem, s jednom posebnom dodatnom činjenicom. S Puškinom se u stvarnosti desilo ono što je Muhamedov otac bio naumio – da ga sahrane kod majke. Poznato je da je 1836. godine Puškin doveo tijelo pokojne majke u samostan Svyatogorsky, a zatim je za sebe kupio mjesto blizu groba. Nakon Puškinove smrti, donijeli su ga i sahranili na njegovo željeno mjesto. Ali, godinu poslije čak je postavljen i konkretan spomenik. Prema istraživačima, istodobno je podignuta kripta u kojoj su zauvijek zakopani ostaci Aleksandra Sergejevića i njegove majke. Kasnije je tu pokopan i pjesnikov otac.
Otac Muhameda Elezovića nije mogao ispuniti on što se ispunilo Puškinu. Muhamed Elezović nije mogao ispuniti ono što mu je da pokuša ispuniti oporučio otac. Puškin je sebi za života stihovima podigao spomenik nerukotvoran. Muhamed Elezović je svojim i očevim stihovima ispunio očev emanet, zadovoljivši očevu oporuku da im skupa podigne spomenik, čime će i za sebe i za oca dodatno priskrbiti ono o čemu je pjevao Puškin, podižući spomen nerukotvoran:
Podigoh spomenik što nije rukom tvoren,
neće mu prilaze zaboraviti puk.
(...)
Ne, smrti nisam plijen; moj duh sa lirom svetom
van sudbe sveg što mre, nadživjet će mi prah.
Slavan ću ostati dok traje sa planetom
bar jednog pjesnika dah.
Muhamed Elezović
Rodio se u Stocu 1940. godine. Višu pedagošku školu završio je u Sarajevu, a studirao je i južnoslavenske jezike u Novom Sadu. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Objavio je sedam zbirki poezije. Živi u Stocu.