Godinama unazad Elmedin Konaković, tada SDA-ovac, a kasnije i kao predsjednik svoje stranke, pompezno je najavljivao zakon o porijeklu imovine nosilaca javnih funkcija, za šta je dobio podršku šire javnosti. U vrijeme kada je bio premijer Kantona Sarajevo imenovano je više komisija koje su trebale izraditi tekst zakona, ali bez nekog znatnijeg uspjeha.
Nakon prvog imenovanja Fortine Vlade, jedna od rijetkih inovacija koje je ta Vlada predložila, a Skupština kasnije usvojila bio je navedeni zakon.
Međutim, nakon upozorenja opozicije i pravnih eksperata da Kanton nema potrebne nadležnosti, zakon o porijeklu imovine nosilaca javnih funkcija evoluirao je u Zakon o prijavljivanju i postupku provjere podataka o imovini nosioca javnih funkcija u Kantonu Sarajevo. Iako i dalje zvučnog naziva, usvojeni Zakon zapravo nema ništa sa zakonima o porijeklu imovine kakvi su poznati u pojedinim razvijenim državama Zapadne Evrope. Zašto? Zato što kanton kao nivo vlasti nema ni nadležnosti ni mehanizme da utvrđuje stvarno porijeklo imovine.
Uprkos tome, svako dobronamjeran ne bi trebao imati problem ni s ovako usvojenim Zakonom, naravno, kada bi on imao ikakvu suštinsku svrhu, da može polučiti ikakvim konkretnim rezultatima u borbi protiv korupcije. Da stvari budu do kraja apsurdne, poslovi predviđeni usvojenim Zakonom dodijeljeni su Uredu za upravljanje kvalitetom – a kojem su u nazivu dodali i borbu protiv korupcije. Ni to ne bi bilo sporno da navedeni Ured nije zapravo obični Ured Vlade Kantona Sarajevo, koji je kao takav u potpunosti ovisan o samoj Vladi koja mu je neposredno nadređena.
Kada čujete naziv Ured za borbu protiv korupcije, vjerovatno zamislite da u njemu sjede stručnjaci za korupciju, specijano educirani i obrazovani policijski službenici, bivše sudije i tužioci, a koji danas imaju poseban status. Na čelu takve ustanove trebao bi, u teoriji, biti čovjek s velikim iskustvom u predmetnoj tematici, podrazumijeva se pravnik visokih moralnih, naučnih i stručnih kvaliteta, s dugogodišnjim iskustvom.
Istina je daleko od toga. Zaposlenici navedenog Ureda, uz dužno poštovanje, zapravo su ni manje ni više nego obični državni službenici, različitih kvalifikacija, ali bez ikakvog naprijed navedenog iskustva i kvalifikacija. Njihov radni odnos, pa samim tim i ovlaštenja za “otvaranje i provođenje istraga” – kako pompezno nerijetko informiraju javnost – nisu ništa drugačija ili veća nego kod uposlenika bilo koje općine, ministarstva ili bilo kojeg drugog organa državne službe.
Na čelu Ureda za borbu protiv korupcije nalazi se Erduan Kafedžić, a koji bi osim navedenih karakteristika trebao biti i primjer transparentnosti svim javnim službenicima. Međutim, krenete li istraživati koji je fakultet šef tako važnog ureda završio, nećete pronaći nikakve informacije. Toliko o transparentnosti. Detaljnijim istraživanjem došli smo do podatka da je šef Ureda (kakvog li iznenađenje) završio isti studij kao i Konaković – Fakultet sporta i tjelesnog odgoja.
Nego, da se vratimo na sam tekst Zakona. Tekst predviđa obavezu prijavljivanja imovine nosilaca javnih funkcija u Kantonu Sarajevo, članova njihovih porodica i trećih lica, ma šta to tačno značilo, prilikom preuzimanja javne funkcije, prilikom prestanka javne funkcije i svake godine dok traje funkcija na početku godine. To je sve. Neprijavljivanje imovine, iako se u javnim istupima ponašaju kao da je drugačije, nije krivično djelo, nego samo prekršaj za koji se plaća novčana kazna. Da bi bilo koje djelo bilo inkriminirano, to jest da bi bilo koja radnja i propuštanje radnje bilo krivično djelo, ono mora biti eksplicitno propisano Krivičnim zakonom. To znaju studenti prve godine Pravnog fakulteta.
Sve navedeno nije spriječilo Ured, politike koje stoje iza njega, ali ni same medije, da najavljuju pompezne akcije, istrage, pa čak i sama hapšenja. Međutim, od toga, naravno – možemo dodati: nažalost – nema ništa.
Nije viška spomenuti ni Mišljenje Ustavnog suda Federacije iz juna 2019. godine. U njemu jasno i nedvosmisleno piše da predložena rješenja u navedenom Zakonu, a posebno kada je riječ o osobama u bilo kojem odnosu s nosiocem javne funkcije, nisu ustavna, jer nisu dovoljno razrađena. Također, konsenzus struke jeste da je javno objavljivanje imovine članova porodice i osoba u bilo kojem odnosu s nosiocem javne funkcije neustavno. U praksi, postoje članovi porodice koji čak međusobno ne komuniciraju, pa ko će natjerati nekoga da zbog činjenice što je njegov član porodice, naprimjer općinski vijećnik, s kojim nije u dobrim odnosima, da prijavi svoju ličnu imovinu? Posebno uzmemo li u obzir to da će ta imovina, a koja je recimo stečena nevezano za bilo kakvo obnašanje javnih funkcija, biti javno objavljena cijelom svijetu? Pravo na privatnost? Pravo na imovinu? Zabrana od diskriminacije? Sve su to ljudska prava propisana međunarodnim konvencijama, deklaracijama, pa u konačnici i Ustavom Bosne i Hercegovine. Znaju to i oni koji su donijeli ovakav Zakon, jer da ne znaju, iz Ureda bi kažnjavali za neprijavljenu imovinu srodnika, što do sada nije slučaj, a neće ni biti jer bi takve kazne bile oborene pred svakim sudom. Dakle, normirali su nešto iako su znali da je to neprovodivo, propisali su sankciju iako i sami znaju da tu sankciju ne mogu izreći? Kako to drugačije nazvati nego amaterizam i populizam?
U pravilu, ako zaista postoji potreba za evidencijom imovine nosilaca javne funkcije, pa i trećih lica koja su s njim u rodbinskom ili drugom odnosu, to bi moglo poslužiti nadležnim institucijama da na osnovu tih podataka, ako se utvrdi neki nesklad, načine prijavu nadležnim policijskim i tužilačkim organima. Njima bi to bio samo osnov za provođenje istrage kojom bi se utvrdilo je li ta neprijavljena imovina rezultat nekog krivičnog djela. Nažalost, u praksi je proces obrnut, sva prijavljena imovina, kako samih nosilaca javnih funkcija, tako i njihovih članova porodice, objavljuje se javno. Čak idu toliko daleko da pozivaju javnost, to jest građane, da prijave Uredu ako znaju da neko nije prijavio nešto što posjeduje. To nije ništa drugo do vraćanje u najtamnije periode naše historije, kada su UDBA i Partija ohrabrivale građane da prijavljuju svoje članove porodice, komšije i prijatelje za verbalni ili bilo koji drugi delikt, pa čak i za onaj za koji nije bio propisan krivičnim zakonom, ali jeste partijskim.
Osim poslova predviđenih navedenim Zakonom, Ured za borbu protiv korupcije provodi “istrage” i za druge slučajeve koji njima djeluju koruptivno, ili koje im neko lično ili čak anonimno prijavi. Međutim, u krivično-pravnom smislu zna se šta je istraga, zna se ko je provodi i u konačnici zna se šta su istražne radnje i šta su posebne istražne radnje, koje mogu provoditi samo policijski službenici s posebnim provjerama, ovlaštenjima i posebnim zakonom koji regulira njihov rad, a i to nekada iziskuje tužilačku odluku ili odobrenje suda, u zavisnosti od toga koje se radnje provode.
Sve navedeno nije spriječilo državne službenike iz Ureda da pompezno otvaraju nekakave “istrage” – ma šta to značilo, a onda i medije da pompezno najavljuju hapšenja. U stvarnosti, jedino što Ured može uraditi jeste skupiti određene dokaze koji ne zahtijevaju neke posebne istražne radnje i napisati krivičnu prijavu nadležnim organima. Također, prilikom sakupljanja dokaza kojima bi potvrdili svoje navode moraju paziti da ne prikupljaju one dokaze za koje je neophodno da ih se prikuplja isključivo od ovlaštenih osoba, na način predviđen zakonima, jer bi takvi dokazi bili kompromitirani, to jeste nezakoniti, te kao takvi ne bi mogli biti iskorišteni kao dokaz u bilo kakvom pravno-krivičnom procesu.
Ono što zaista jeste opasno jeste činjenica da su zbog medijske podrške i pompe koja se pravi oko tog Ureda građani počeli prijavljivati njima razne neregularnosti i sumnjive radnje, umjesto da to prijave tužilaštvu ili policijskim organima. Ko garantira da određeni službenici tog Ureda određene prijave neće dostaviti onima koji su prijavljeni ili jednostavno ih ne proslijediti nadležnim organima, a postoji mogućnost da otvore svoju (državnoslužbeničku i nezakonitu, op. a.) istragu i svjesno je odvedu u krivom smjeru? Zašto ova pitanja ne budu postavljena s političkih relevantnih mjesta? Odgovor je jednostavan, stvorena je takva javna klima da, ako dovedeš u pitanje “čistoću” i “bezgrešnost” Ureda za borbu protiv korupcije, onda mora da si i sam korumpiran. Veoma efikasna psihološka zamka, a koja ostavlja otvorena vrata za mnoge zloupotrebe samog Ureda i samog pojma borbe protiv korupcije. Posebno ako svrha borbe postane medijska inkriminacija i javni linč, a ne jedino adekvatno odgovaranje pred pravosudnim organima.
U svakom slučaju, svi navedeni problemi govore o tome s kakvom se količinom populizma susrećemo u Kantonu Sarajevo, a koji može biti opasan iz razloga što je za samu državu opasno praviti parainstitucije i urede koji nemaju pravu nadležnost, a u javnosti ih drugačije predstavljati. Zbog te opasnosti, ali i zbog realne potrebe za borbom protiv korupcije, prijavljivanjem i čak utvrđivanjem porijekla imovine, ne samo javnih funkcionera, nego svih građana koji bi trebali biti u mogućnosti dokazati legalnost svoje imovine, nadati se da će viši nivoi vlasti, barem federalni, ustanoviti posebnu policijsku agenciju koja bi se bavila takvim stvarima, a kako bi spriječili ovdje opisane udare na sistem države, ali i kako bi se protiv korupcije, kao jedne od najgorih i najučestalijih pojava u našem društvu, konačno počeli adekvatno sistemski boriti.
