Još uvijek su zarobljeni u strahu, najradije bi o tome ne pričali, ali oni koji pričaju svoj horor čine to kako bi se borili protiv zaborava. Drugi još uvijek ne mogu. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo je između 25.000 i 50.000 silovanih žena, brojna su djeca rođena nakon tih silovanja.

Čuvena španska glumica Ariadna Gil jedna je od protagonistica komada „Ima nekog u šumi“, predstave sa stvarnim svjedočanstvima koja u režiji Joana Arquéa i dramaturgiji Ane Marije Ricart ove sedmice stiže u Madrid nakon premijere i turneja po Kataloniji, te tri izvedbe u Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani. Ariadna Gil daje glas Nevenki, jednoj od žrtava tog užasa.

„Za ove žene zaborav je najgori, zbog čega nastavljaju borbu za pamćenje. Čini se da je ratove lako započeti, ali jako teško završiti, posljedice dugo traju. U Bosni i dalje vladaju ogromne tenzije“, kazala je španskim medijima zvijezda filmova „Belle Époque“, „Libertarias“ ili „Soldados de Salamis“ koja je sada fokusirana na pozorište u kojem je našla "potpuni užitak".

„Govorili su oni koji su htjeli, jer još je puno onih koji nisu uspjeli. Nastojimo dati glas tim ženama i toj djeci, biti nositeljima njihovih riječi... To su stvarni ljudi. Pokušavamo uhvatiti nešto od te osobe s kojom smo proveli mnogo sati da joj budemo vjerni i da to stigne na najjednostavniji i najizravniji način. To je djelo s dramaturgijom, naravno, u kojoj govorimo i o sebi, gdje smo bili u tom trenutku, dok se rat vodio nekih 2000 kilometara daleko“, kazala je Gil objasnivši ko je Nevenka iz pozorišnog komada.

„Ona je jako ljubazna, susretljiva osoba, ponudila nas je kahvom, otvorila nam je svoju kuću. Puno priča o prirodi i životinjama. Ona je vrlo usamljena žena, koja živi izolirano na selu i bila je sretna što smo došli, sretna da vidi ljude. Napisala sam joj pismo u kojem sam joj zahvalila na hrabrosti i sposobnosti da ispriča o sebi i važnosti ovog čina denunciranja za nju i društvo. Izrazila sam joj i koliko mi je čast da njenom užasu dam vidljivost i dignitet, da želim ispričati njenu priču na najiskreniji način i da se nadam da će sve ono što nam je ispričala i prenijela biti pozitivno za nju. Znam koliko joj je bilo teško razgovarati, jer im se više ne da. Ako to i učine, učine zato što još uvijek tjeraju pravdu i čekaju neku vrstu naknade ili priznanja. One su vrlo hrabre žene, koje nemaju mira, koje žele nastaviti sa svojim životom.“

Gil je ispričala kako su silovanja u Bosni bila oružje rata i nastavila: „Od djevojčica od devet godina do žena od 80 godina. Mnoge su mjesecima bile zatvorene u hotelima i zgradama te su im davali brojeve da ih siluju. Bilo je to nešto namjerno, smišljeno, proračunato i režirano. Silovanje nosi tu stigmu, to poniženje. Riječ je o ruralnim područjima, gdje su se kasnije mnogih od tih žena odrekle vlastite porodice i njihovi muževi. Nasilnici, silovatelji to savršeno znaju. Ova praksa podrazumijeva potpuno uništenje žena, a ako zatrudne, još bolje. To je kao da unosite komad neprijatelja u njihov trbuh i potpuno uništavaju njihov identitet, zaprljavši protivnikovu krv. To je užasno, ali to je nešto što se dogodilo u svim ratovima kroz čovječanstvo.“