Mrak se spustio mnogo brže nego što smo očekivali. Utonulo brdo u tminu i kao da nas je neko pokrio crnim pokrivačem. Opet smo bili prepušteni na milost i nemilost našim ušima, pošto od vida koristi nije bilo. Oko nas je bio potpuni mrak.

Omer se stisnuo kraj mene sa svojim karabinom. Pomislih da se dobro držimo za svoje godine. Izdržali smo sve ovo vrijeme bez kuknjave i zvocanja. Momci su sve ove nedaće hrabro podnijeli.

Deveti nam je dan na Krečanama. Nismo više znali ni koliko je napada bilo u ovo dana. Tri puta smo pomicali mi njih i oni nas.

Fikret je polahko dobahuljao do nas. Sjeo je, naslonio se na brijeg, skinuo šljem i othuknuo: “Momci, svaka vam čast, ovaj posljednji napad bio je najteži u ova tri dana. Vjerujte mi da sam mislio, i ja i još neki, da nećete izdržati. Ostali ste, za razliku od nekih junačina, onih koji su iskoristili prvu priliku da šmugnu s bojišta. Mahsuz sam vam došao čestitati. Ujutro vam ovdje dolazi pojačanje, mislimo da je sutra presudni dan da ih slomimo.” Ponudio nas je cigaretama, vratio šljem na glavu i nestao u mraku dolje prema šumici u kojoj su bila još dva naša voda.

Pomislih koliko će još dana ovo trajati i koliko će nas se uspjeti odavde vratiti. Dok sam o tome razmišljao, začuh potmule zvukove iz daljine koji su najavljivali kišu. Ali olovnu. Naši neprijatelji dobili su mig od svojih izviđača, koji su uspjeli snimiti situaciju, i kreću u napad. Minobacačima će malo očistiti teren, a onda navaliti s pješadijom. Milina za gledati, ali ne i za doživjeti.

Omer je repetirao karabin i namještao na njemu optiku. Četnici su bili nepunih tridesetak metara od nas. Spustih ruku na cijev karabina i tiho mu kažem da se smiri i pričeka da prođe granatiranje. Nabili smo šljemove na glave i šćućurili se u rovu.

Mine su počele padati po cijeloj livadi ispred nas. Neke od njih prelijetale su naš položaj i padale dolje u šumicu. Nekoliko ih se rasprsnulo u zraku udarajući u krošnje drveća; neke su prolazile kroz krošnje i padale na tvrdu zemlju eksplodirajući uz zaglušujuću buku. Geleri su fijukali na sve strane, zabijali se u drveće, balvane, dizali prašinu. Nasreću, nisu pogodili ni jedan rov jer su mine padale svuda samo ne ondje gdje su četnici željeli da padaju. Ili su bili loši rukovatelji minobacačima, ili su imali krive koordinate.

Kad je granatiranje stalo, pripremili smo oružje i čekali da se pojavi neprijatelj. S moje lijeve strane Suad je rasklopio nogare svog mitraljeza i namjestio se legavši ispred brdašca, koje mu je služilo kao idealan zaklon. Podigao je glavu i pokazao naprijed: “Je l’ stvarno misliš da će ove budaletine krenuti po ovakvom mraku u napad?” Omer ga pogleda: “I ja sam tako mislio preksinoć, a vidio si šta bi. Samo ti dobro otvori oči i oni će dobiti ono što zaslužuju.”

Ispred nas se protezala vijugava cesta koja je vodila negdje gore u naselje. Cio jučerašnji dan odozgo nas je tukao njihov tenk. Sada se ponovo u mraku odozgo začulo brujanje motora nekih vozila.

Oči su nam bile malo umorne od konstantnog buljenja u cestu i preko livade u šumarak. Iznad šume počeli su se ukazivati nebo i prvi znaci zore. Desno od nas, u daljini, odjeknuše dvije detonacije i čuše se rafali iz pješadijskog naoružanja. Dolazilo je i jutro, a s njim i neka strepnja, osjećaj da dolazi kraj našem iščekivanju. Znali smo dobro da su ovo ti minuti kada će sigurno uslijediti četnički napad na naše linije.

Fikret u nekoliko skokova dotrča do nas i baci se u zaklon: “Evo ih, četnici, dolaze šumarkom ispod ceste.”

S ceste se prvo začula paljba, pa su četnici izronili iz šume i počeli pretrčavati. Suadov mitraljez zaštektao je prvi, a za njim je zapucao i čitav drugi vod. U bljesku vatre iz oružja vidjelo se kako nekolicina četnika pada na cestu, jaučući i zapomagajući. Drugi su ih hvatali za ruke i s ceste odvlačili u mrak.

U istome času i grupa četnika s druge strane pokušavala se popeti na brdo. Čekali smo ih dok im se siluete nisu pojavile na nišanima. Tada smo i mi otvorili vatru ne prekidajući dok sve i jedna silueta nije nestala s nišana. U trenutku kada smo pomislili da je to kraj, jedan od lažnih rovova odletio je u zrak. Četnici su napadali s tri strane i probili se unutar naših rovova. U srednjem rovu bili su Ekrem i Sudo s lijeve strane, a Seljo s desne. Zaštektale su dvije naše osamdesetčetvorke istovremeno, koseći četnike koji su izašli na ravan probijajući se kroz lažne rovove i pucajući na lažne vojnike.

U jednom su momentu oni ispod ceste zastali jer nisu znali gdje se nalaze, ili su primijetili da su upali u “potkovicu”. Nismo im mogli vidjeti lica, ali smo mogli čuti psovke i deranje o prevari i zamci. Nekoliko hrabrijih ili pijanih među njima jurišalo je na rov u kojem su ih dočekivali Ekrem i Sudo, ali nisu daleko stigli. Popadaše kao snoplje. Neko je vikao da se povuku, ali još jedna njihova grupa nasrnula je na Ekremov rov. U tom trenutku Sudin mitraljez zašuti. Odmah pored njihovog rova odjeknuše dvije detonacije. Snop svjetlosti i plamena vinuo se u zrak.

Više nismo znali šta se dolje događa. Ili je Sudo ostao bez municije, ili je osamdesetčetvorka zaglavila, kao što je znala mnogo puta prije te noći.

Iznenada, Ekrem okrenu cijev svog mitraljeza ulijevo i poče rešetati četnike. Sada je u klečećem stavu šarao mitraljezom lijevo-desno. Zaglušujuća pucnjava bila je na sve strane. Ekrem zajauka jer ga pogodio metak i on pade. Suad je sada nasumice pucao dok su dva momka izvlačili Ekrema u zaklon. Četnici su već bili ušli u tranšeje desno od nas. U tom momentu naši momci zatvorili su ovaj dio i došli četnicima zdesna. Prikriveni sve vrijeme, iznenadili su četnike. Rafali su odjekivali.

Iza nas su Muharem i Himzo bacili nekoliko ručnih bombi. Odjeknule su detonacije i pomiješale se s pucnjavom. Nekoliko četnika iskočilo je iz tranšeje u pokušaju da izbjegnu ovu smrtonosnu stupicu. Gore, prema cesti, dočekali su ih rafali Suadovog mitraljeza. Pokošeni rafalima, četnici su pali na cesti. Neki su ranjeni pokušavali otpuzati do obližnjeg kanala.

Četnici se sad stadoše povlačiti. Više mina aktiviralo se u svom tom metežu pa su se krici miješali s njihovim gruhanjem. Staklo, šarafi i geleri iz improviziranih mina letjeli su na sve strane.

Nismo prestajali pucati. Prsti se nisu mogli odvojiti od okidača, sve dok nismo ispucali i posljednje metke iz okvira. Četnici su odvlačili ranjene, žustro, uz veliku buku. Šuma je mirisala na barut i krv. Tada je sve ponovno utihnulo. Dolazili su do nas još poneki sporadični pucnji ispaljivani s četničke strane.

Fikret je ponovo došao do nas i skočio u tranšeju: “Aferim vam, momci, svima, pošteno ste ih isprašili. Mislim da im više neće naumpasti da krenu u napad na ovom dijelu.” Upitasmo ga u kakvom je stanju Ekrem. “Ništa se ne brinite, jedan metak ga je pogodio u rame, a drugi u butinu, sve je sanirano i poslat je za Međeđu u ratnu bolnicu. Uglavnom, nije u životnoj opasnosti, junak je to, ništa njemu neće biti”, tvrdio je Fikret.

Utom nam poče pristizati pojačanje. Vojnici iz našeg voda raspoređivali su ih lijevo i desno. Čuvajući se od snajpera, naši su brzo s ceste izvlačili mrtve četnike. Izvukli su ih, mislim, jedanaest.

Mi smo polahko pokupili stvari i uputili se u obližnji šumarak. Sjeli smo da malo odmorimo. Uzeli smo neki narezak i hljeb, da šta pojedemo. Ruke su nam bile potpuno crne od baruta i dima. Dolje, u Gradačcu, počele su zavijati sirene za opću opasnost. Iz tog su se smjera ubrzo čule detonacije granata velikog kalibra. Uobičajeno – za gubitke na bojnom polju agresor se svetio granatirajući civilne ciljeve.

Suad je sjedio naslonjen na drvo. Gledao je dolje prema gradu puneći svoj okvir i tiho rekao: “I ovo će proći, sve će proći...”