Ovo je slovo o Jusufu Čoloviću iz Batinaca kod Skoplja, Bošnjaku koji je prije 65 godina, kao beba od godinu dana, iz rodnog Dolova kod Tutina donesen u ovo pitomo makedonsko selo. Njegovi roditelji Sulejman i Bika učinili su hidžru s namjerom da u Makedoniji budu bliže Turskoj, u koju su se kanili odseliti. Međutim, tu su sagradili kuću i nastavili živjeti. Jusuf i njegova braća i sestre u Batincima i Skoplju započeli su svoje školovanje. Jusuf je poslije osnovne škole upisao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Pet godina školovanja u Sarajevu bile su jedine godine koje je proveo izvan Makedonije. Roditelji su mu i ukupani u mezarju batiničkom.
Jusuf ima epitet najpoznatijeg Bošnjaka u Makedoniji. Poslije Medrese, u Skoplju je diplomirao geografiju i čitav radni vijek proveo u tamošnjoj Islamskoj zajednici. Prvo je bio vjerskoprosvjetni referent u tadašnjem Odboru Islamske zajednice Prilep. Potom je obavljao dužnost sekretara Udruženja ilmijje (udruženja imama) u Makedoniji, pa sekretara Starješinstva IZ Makedonije, da bi 1992. zvanično prešao na radno mjesto profesora geografije u skopskoj Isa-begovoj medresi. Tokom rada u ovoj odgojno-obrazovnoj ustanovi uveo je predmet koji druge medrese nisu imale: geografsko učenje u Kur’anu i hidžretski kalendar. Bio je pripremio i udžbenik. Međutim, 2006. godine je penzioniran.
Uzeo je invalidsku penziju. Razlog odlaska u penziju bio je mobing koji je prema njemu ispoljavao tadašnji makedonski reisul-ulema. Oženio se 1980. godine. Sa suprugom Razom stekao je četvero djece. Svi su završili medresu i fakultet. Najstariji Omer živi u Tunisu. U Tunisu je završio islamski fakultet i oženio se. Tamo ima vlastiti biznis. Orhan i Merima završili su islamski fakultet u Beču, a Orhan još i ekonomiju, a najmlađi sin Tarik pravni fakultet. Ima i devetero unučadi. Najstarija unuka Ajša, koja živi u Tunisu, poliglota je. Govori arapski, bosanski i francuski, a trenutno uči engleski. Rekla mu je: “Dedo, moram naučiti i engleski jezik jer, kad mama i babo nešta hoće da sakriju od mene, govore engleski.”
Penzionerske dane uglavnom provodi u Batincima i u posjetama djeci i unučadi u Tunisu i Beču. O svojoj trećoj dobi kaže: “Kao penzioner, sada radim na uspostavljanju veza između bošnjačkih džemata Makedonije i Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Obnašam funkciju koordinatora bošnjačkih džemata u Sjevernoj Makedoniji. IZ BiH pomagala nam je literaturom i novčano kad su bile poplave. Rijaset plaća dvojicu imama Bošnjaka u Makedoniji. Nažalost, nemamo dovoljno imama Bošnjaka. Predsjednik sam Udruženja za kulturu i sociohumanitarne djelatnosti 'Nafaka', koje je osnovano s ciljem da pomogne ljudima koji su u stanju potrebe kako iz bošnjačkog, tako i iz drugih naroda u Makedoniji.
Kad se prisjeća svog prvog izlaska iz Makedonije i dolaska u Sarajevo, reći će: “Bio je septembar 1970. godine kada sam s rahmetli babom Sulejmanom krenuo put Sarajeva kako bih se upisao u prvi razred Medrese. Iz Skoplja smo krenuli vozom do tadašnjeg Titovog Užica. U Užicu smo morali presjedati u drugi voz. Velika je promjena bila jer smo se ukrcali u drugi tip voza. Bio je to voz na uskom kolosijeku ili, kako su ga popularno tada nazivali, ćiro. U Ustripači u naš kupe ušao je jedan čovjek s mladićem mojih godina. Rahmetli babo je otpočeo muhabet s njim i saznali smo da i oni putuju u Sarajevo i da je i on krenuo da upiše sina u medresu. To je bio rahmetli Mefail Osmanović, rodom od Ustikoline, s kojim sam bio u istom razredu pet godina. Sve su to bila nova poznanstva i novi doživljaji. Ostalo mi je u sjećanju da smo s bistričke, ćirine stanice sišli do Katedrale, a onda pored tadašnjeg doma JNA preko Drvenije stigli do Dobrovoljačke 50. Smjestili su nas u internat. Primio nas je tadašnji vaspitač rahmetli Muhamed ef. Radončić. Tako je otpočelo moje školovanje u Medresi. Interesantno mi je bilo da mi u početku niko nije vjerovao da sam Bošnjak. Jednostavno, sve do 1972. godine, kada su me za vrijeme štrajka u Medresi u Batincima posjetili ahbabi iz razreda, nisu vjerovali da u Makedoniji ima Bošnjaka. Tada su se uvjerili da sam Bošnjak. Allahovom voljom, moja prva ramazanska praksa bila je u planinskom selu Mirjanovići kod Ustikoline. Tada sam imao 15 godina, dovoljno da ponesem lijepe uspomene o mojim sunarodnicima iz Bosne.”
Jusuf Čolović referentna je osoba i kad je u pitanju poznavanje sadašnjih prilika u Makedoniji.
“Prema posljednjem popisu, u Makedoniji je bilo 17.800 Bošnjaka, ali to nije realna cifra. Crnogorska ambasada je kod Bošnjaka koji su porijeklom iz crnogorskog dijela Sandžaka agitovala da se pišu kao – Crnogorci. Veliki broj je poslušao te sugestije i pisao se – Crnogorcima. Učinili su to zbog nekih privilegija, jer su im davali državljanstva. Međutim, oni su etnički – Bošnjaci. Smatram da nas ima preko 35.000. Vjerujem da Bošnjaci Makedonije imaju najbolji status od svih Bošnjaka koji žive van Bosne i Hercegovine. Ustavotvorni su narod. Spomenuti su u preambuli Ustava Makedonije. Na bosanskom jeziku imamo dvije škole, u Ljubinu kod Skoplja i Orizarima kod Velesa. Uradili smo udžbenik bosanskog jezika. I ja sam jedan od koautora. Glavni nosilac na tome je Izeta Babačić. Bošnjaci se u Makedoniji individualno dobro snalaze i uspijevaju. Na političkom i društvenom planu smo slabi. Nemamo niti jednu jaku političku partiju. Imamo i svoje pisce. Imamo i akademika Ferida Muhića. Ima nas u svim segmentima društva: ministarstvima, diplomatiji, kulturi, sportu. Imamo i dobrih biznismena.”
Jusuf je svojevrsni hroničar dešavanja u bošnjačkom narodu u Makedoniji. Decenijama je pisao za medije u Bosni i Hercegovini i dokumentirao svekolika dešavanja. Njegova kuća u Batincima otvorena je za musafire iz Bosne. Posjećivali su ga zvaničnici Islamske i društvene zajednice, imami i mnogi drugi. Svaki susret s ljudima iz Bosne činio ga je sretnim.
Uvriježeno je mišljenje da iza svakog uspješnog muškarca stoji i također uspješna supruga. U Jusufovom slučaju je tako. Njegova supruga Raza uvijek je bila uz njega. Evo šta nam je rekla: “Rođena sam u Ljubinu kod Skoplja. Moja porodica Babačić potječe iz Tucanja kod Petnjice u Crnoj Gori. Moji su doselili 1952. godine s namjerom da se sele za Tursku. Među prvima sam se iz moje generacije upisala u srednju školu. Poslije završene srednje škole zaposlila sam se na blagajničkim poslovima u osnovnoj školi u Saraju. Radila sam u više firmi. Godine 1980. udala sam se za profesora Jusufa Čolovića. Od 1992. imali smo svoju firmu u kojoj sam bila rukovodilac i vodila knjigovodstvo, jer sam po profesiji knjigovođa. Imamo tri sina, kćerku i devetero unučadi. Da usput napomenem da sam na insistiranje rahmetli svekra Sulejmana naučila čitati Kur'an, na čemu sam mu posebno zahvalna i molim dragog Allaha da ga nagradi Džennetom. Sada mogu svojim roditeljima proučiti hatmu u znaku zahvalnosti za sve što su uradili za mene.”
