O muslimanskoj demokratiji: Evolucija političkih i teoloških ideja Rašida Ganušija

Rašid Ganuši je bio jedan od najvećih lidera političkog islama koji se pomirio s demokratijom, ali je 2010-ih postupno prešao u drugu fazu, što analizira u svojoj najnovijoj knjizi "O muslimanskoj demokratiji".

Čak i u ranijoj fazi njegovog razmišljanja i aktivizma, umjerena misao islamizma tuniskog islamskog učenjaka bila je utjecajna u mnogim dijelovima svijeta. Šejh Ganuši, kako su ga obično zvali, osnivač je političke stranke u Tunisu zasnovanu na islamskim principima 1970-ih. Prvobitno nazvan Pokret islamskih tendencija, kasnije je postao Ennahda.

Protivljenje njegovih članova autoritarnosti režima Habiba Bourguibe i njihovo uspješno organiziranje u univerzitetskim kampusima doveli su do zatvaranja Ganušija i drugih vođa Ennahde 1981. Dvije duge zatvorske kazne tokom 80-tih omogućile su mu da napiše većinu onoga što je kasnije postalo njegov magnum opus, Javne slobode u islamskoj državi. Ganuši je potom prognan 1989. godine i većinu vremena proveo je u Velikoj Britaniji, postavši vođa unutar pluralističke struje političkog islama.

Ukratko, on je smatrao da je država utemeljena na islamskom zakonu, ali da se politika vrti oko slobodnih izbora, podjele vlasti i građana s jednakim pravima, bez obzira na njihovu vjersku pozadinu. Njegov politički sistem se također oslanja i na muslimanske građane koji ostaju budni u podržavanju islamskih vrijednosti i obreda, i na ustavni sud s islamskim pravnicima koji imaju ovlaštenje da ponište zakone koji su u suprotnosti s duhom i slovom svetih tekstova i utvrđenom islamskom jurisprudencijom (fikh).

Promjena misli

Ta prva faza Ghannouchijeve političke teorije i prakse već ga je odvojila od Muslimanskog bratstva i drugih politički islamskih pokreta po tome što je priznao sve političke stranke kao legitimne, bilo sekularne ili vjerske. Nadalje, Ghannouchi je vjerovao da kada mogu, sve strane trebaju raditi zajedno za veće dobro nacije.

Ipak, čak i prije revolucije u Tunisu u decembru 2010. godine, koja je zbacila diktatora Ben Alija i otvorila put za Ganušijev povratak u svoju domovinu na čelu Ennahde, njegovo razmišljanje je evoluiralo. I nastavio je to činiti u privlačenju Ennahdinog partnerstva s drugim strankama, što je dovelo do pisanja novog ustava koji je službeno pokrenut 2014. Znak da se Ennahda razvija je da je, uprkos tome što je vodeća politička stranka u Tunisu, potpisala novi ustav u kojem se šerijat ne pominje.

Ovo nas dovodi do sadašnjeg projekta, O muslimanskoj demokratiji. Hstorijski gledano, prekretnica je nastupila tokom Ennahdinog 10. kongresa 2016. godine, kada je Ganuši u svom uvodnom govoru izjavio da Tunisu više nije potreban politički islam.

Ono što je mislio je da je Tunisu, kao pretežno muslimanskoj naciji, potrebna muslimanska stranka koja bi mogla sarađivati ​​s drugim političkim formacijama kako bi odgovorila na ekonomske, socijalne i sigurnosne izazove nacije dok je svojim djelovanjem modelirala islamske vrijednosti i norme koje su smatrali neophodnim za širi politički projekat.

Ali to je također značilo da je Ennahda bila stranka kao i sve druge, a ne treća kolona koja se infiltrira u vjerski establišment kako bi transformisala naciju u islamsku republiku.

Da bi bio potpuno jasniji, Ganuši je u svom govoru izjavio da nijedan član stranke ne može imati službenu poziciju u džamiji. Religija i država su dvije različite stvari i ne treba ih miješati, tvrdi on. Ova knjiga, dakle, prikazuje tranziciju njegove političke teorije i prakse iz jedne faze u drugu.

To čini zahvaljujući bliskoj saradnji između politologa i islamologa Andrewa Marcha i Ganušija. March je dugo proučavao i pisao o modernoj islamskoj političkoj teoriji. Takođe je svoju pažnju usmjerio na Ganušijeve spise i posjetio ga nekoliko puta u Tunisu. Ova knjiga, lijepo artikulirana u tri dijela, stoga je neprocjenjiv izvor za razumijevanje naslijeđa jednog od najutjecajnijih muslimanskih političkih mislilaca našeg vremena.

Osiguravanje saveza

Marchov uvodni esej postavlja scenu za deset članaka koje je prvi put preveo na engleski, a zatim i za devedeset stranica dijaloga između Ganušija i njega. Kao neko ko blisko poznaje Ganušijeve javne slobode u Islamskoj državi, ipak sam mnogo naučio iz Marchovog uobličavanja problema u njegovom eseju i kasnije u pitanjima koja je postavio Ganušiju.

Politička teorija i politička teologija su složene i višeslojne, a Marchovo ispitivanje Ganušijeve misli iz različitih uglova nudi nam potpuniju sliku onoga što „muslimanska politika“ predstavlja u Ganušijevom umu. Ovi dijalozi su se odvijali 2021. i 2022. godine.

Pored skice Ganušijeve političke putanje (dijalozi idu u mnogo više detalja), March nudi opsežnu analizu politike Tunisa između 2011. i 2021. i pomaže u rasvjetljavanju dva paradoksa. Prvi je da, iako je Ennahda ostala najpopularnija i najefikasnija tuniska politička stranka tokom ovog perioda, bila je i najomraženija i kojoj je veliki dio stanovništva najviše vjerovao.

I to uprkos tome što se Ennahda naginjala unazad kako bi se prilagodila sekularnijim strankama po nekoliko pitanja, i uprkos Ganušijevom bliskom radnom odnosu (2014-2019) s predsjednikom i osnivačem najveće sekularne stranke, Beji Caidom Essebsijem. Istina, ekstremnoj polarizaciji tuniške politike svakako nije pomoglo to što su sekularisti na svakom koraku cinkali Ennahdu kao vjerske radikale koji bi se lako okrenuli nasilju ako bi okolnosti dozvoljavale.

Drugi paradoks ima veze sa centralnom ulogom „aktivnog, angažovanog i deliberativnog naroda“ u Ganušijevoj političkoj teoriji.

Čvrsto muslimansko građanstvo je u njegovom umu bilo u srcu dobro funkcionirajuće muslimanske demokratije. Ipak, u praksi, kako bi spriječio da se duboko podijeljena nacija ne raspadne, on je uvijek iznova ulagao velike napore kako bi posredovao među političkim elitama. Izgradnja koalicije postala je još važnija nakon što je novoizabrani predsjednik Kais Saied raspustio parlament u julu 2021.

Ovaj državni udar nikada ne bi mogao uspjeti da nije bilo polarizirane i neučinkovite politike koja je lošu ekonomsku situaciju pogoršala. Ali s vremenom je opće stanovništvo počelo podržavati rastući pokret protiv državnog udara, zahvaljujući Ganušiju koji je došao do nekoliko drugih manjih stranaka.

Islamska demokratija i muslimanska demokratija

Sam Ganuši je u početku bio pošteđen jer je broj političkih zatvorenika rastao, ali je u aprilu 2023. i on zatvoren.

Marchov esej je vrijedan u objašnjavanju teorije „javnih sloboda“. Njegov argument u odjeljku “Perfekcionizam” našao sam kao originalnu i uvjerljivu analizu. Riječ je o Ganušijevoj filozofskoj (ili teološkoj) antropologiji, koja počinje Božjim osnaživanjem čovječanstva kao njegovih „halifa“, namjesnika, kako kolektivno tako i pojedinačno.

Ali u sljedećem dijelu, on naglašava inherentnu napetost između islamske demokratije, u kojoj narod ima delegirani suverenitet, i islamske demokratije, u kojoj vlast delegira biračko tijelo da provodi šerijatske norme i na taj način promovira dobrobit naroda. Ova tema “napetosti između idealne teorije islamske demokratije i teorije pluralističke, liberalne demokratije” provlači se kroz cijelu knjigu, ali posebno u dijelu dijaloga.

Većina od deset prevedenih članaka napisana je prije Jasminove revolucije, ali, tvrdi March, već su upućivali na koncept “muslimanske demokratije”. Neki elementi prethodnog naglaska na moralnom perfekcionizmu ostaju, poput ideje o slobodi koja se odnosi na „savladavanje sobom i moralni perfekcionizam“. Ključni dodatak je da sama sloboda zauzima prvo mjesto u njegovoj političkoj teoriji; sloboda pojedinca od uplitanja vlasti i sloboda unutar civilnog društva da se suprotstave autoritarnom vladaru. Također u ovim spisima, a posebno u postrevolucionarnim, “Medinski ustav”, postaje glavni argument za istinski pluralističku politiku. Pod Poslanikovim vodstvom, Jevreji, pagani, muslimani i plemena, u određenoj mjeri, svi su živjeli kao slobodni građani pod jednim vladarom. Raznolikost je bila dobra i sloboda je bila njegov zaštitni znak.

U najmanje dva njegova eseja ljudska prava zauzimaju središnje mjesto. I ovdje vidimo promjenu u njegovom prethodnom islamističkom razmišljanju. Na kraju krajeva, postojale su dvije međunarodne “islamske” deklaracije o ljudskim pravima 1980-ih i 1990-ih.

Sada teologija ljudskog halifata potvrđuje svoju primjenjivost na sva ljudska bića, a ne samo na muslimane, i on vidi savremenu koncepciju univerzalnih ljudskih prava koja potvrđuje “negativnu” slobodu svakog muslimana. To uključuje i odabir ispunjavanja obaveza svoje vjere kroz deklaraciju šahada i poštovanje drugih rituala.

Marchov završava svoj esej ocjenom muslimanske demokratije. On poziva svoje čitaoce da se sami odluče čitajući ovu knjigu: da li je okretanje muslimanskoj demokratiji “antiideologija političke nužnosti”? Ili je to bolje posmatrati kao preispitivanje islama u svjetlu modernih koncepata demokratije i ljudskih prava?

Treća opcija, koja se smatra najpovoljnijom, sugerira mješavinu ideološke i vjerske raznolikosti. Podržava saradnju sa strankama koje imaju različite svjetonazore, ali priznaje da, s vremenom, političke razlike mogu dovesti do toga da stranka s većinskim gledištem, poput muslimanske stranke u većinski muslimanskoj naciji, dobije utjecaj i provodi svoju politiku kroz demokratske procese.

Ipak, ta posljednja opcija je daleko od uspostavljanja “islamske republike”. Kako se Ghannouchi osjeća o tome?

Imajući to pitanje na umu, posljednji dio (“Dijalozi”) je fascinantan. Kao prvo, dobijate detaljan pogled na Ganušija i Ennahdino stvarno političko iskustvo tokom četiri decenije. Ali još važnije za ovu knjigu je kako March motivira Ganušija da razjasni svoje razmišljanje.

U odjeljku “Demokratija, suverenitet i moral” March želi da Ganuši objasni svoje glavne primjedbe na zapadnjačku koncepciju demokratije i ulogu islama u njegovom vlastitom viđenju demokratije. Uz pitanja koja dolaze iz više uglova, Ganuši, koji je sklon optimisti u pogledu vrlinskog potencijala muslimanskog građanstva, na kraju kaže: “Ne postoji savršen sistem i svijet u kojem živimo nije prebivalište za uspostavljanje idealnog društva.”

Treba nastaviti težiti ka jačanju duhovnog i moralnog vlakna naroda kroz obrazovnu i kulturnu reformu uz podsjećanje da „čovječanstvo posjeduje mnoga zla“.

Drugo područje napetosti koje me je pogodilo u Ganušijevoj političkoj teoriji je između vjerovjesničke tradicije (hadisa) koja kaže da se muslimani nikada neće složiti oko nedjela (ili “greške”) i činjenice da muslimani mogu tumačiti svete tekstove sasvim drugačije, ili izabrati da ih ignoriše.

Ovo se, posebno u slučaju Tunisa, relativno homogene nacije, odnosi na ideju pluralizma i vjerske slobode.

Ganuši je u svojim spisima razotkrio tradicionalni islamski pogled na smrtnu kaznu za otpadništvo. Ovdje on govori o olakšavanju ljudima da prakticiraju svoju vjeru, ali dodaje da bi “put ka od islama trebao biti moguć, ali ne i lahak”.

Dakle, muslimani mogu slobodno izabrati da napuste islam, ali bi u tom slučaju trebali naići na neke prepreke. Kako bi to moglo izgledati u praksi, on ne kaže. Ali čitaocu ne može promaći napetost.

Rašid Ganuši je briljantan politički mislilac i teolog i Andrew March mu je pružio priliku da pokaže tu briljantnost na stranicama knjige.

A sada je pravo vrijeme da pročitate ovu knjigu jer je zločin što je autor u svojoj 82. godini ponovo u zatvoru jer govorio za pravdu i slobodu, piše David L Johnston na portalu Middle East Eye.