Srednjovjekovno doba se pokazalo kao bogat izvor materijala za filmske režisere, a Robert Bartlett u History Magazine prikazuje dugu holivudsku opsesiju srednjim vijekom; njegova posljednja knjiga, Srednji vijek i filmovi, objavljena je 2022. godine.

Filmska industrija je od svojih početaka kopala po historiji čovječanstva tražeći dobre priče. Nikada nije postojao žanr “srednjevjekovnog filma” na način na koji su postojali vestern ili ekranizacije antičkih likova kao što su Ben Hur ili Gladijator. Međutim, u proteklih 130 godina svjedočili smo poplavi filmova inspiriranih srednjim vijekom. Takvi filmovi su zasnovani na stvarnim osobama ili događajima, kao što su El Cid ili Ivana Orleanska; inspirisani srednjovjekovnim legendama (Kralj Artur i Robin Hud), ili postavljeni u imaginarne svjetove sa srednjovjekovnim karakteristikama, poput Gospodara prstenova.

Mnogi filmovi sa srednjovjekovnom temom obilježeni su glasnim i naglašenim nacionalizmom. U El Cidu (1961) istoimeni heroj se bori "za Španiju" (zemlju koja nije postojala u 11. stoljeću), dok je nacionalizam u Hrabrom srcu (1995) bio toliko žestok da je čak zaslužan za okretanje birača prema škotskoj Nacionalnoj stranci. Nacionalizam u ovim filmovima je defanzivni, kao odgovor na vanjsku prijetnju, koju je obično lakše romantizirati nego osvajačke ratove. Henri V Lorensa Olivijea je izuzetak od ovog pravila, možda zato što je nastao 1944. godine.

Aleksandar Nevski (1938) Sergeja Ajzenštajna je klasičan primjer odbrambenog nacionalističkog epa, jer stroga figura princa Aleksandra mobiliše ruski narod protiv zlokobnih i brutalnih Nijemaca koji ugrožavaju njihovu zemlju. Prinčeva borba kulminira Bitkom na ledu, koja traje nevjerovatnih 30 minuta filma, a sve uz uzbudljivu partiju Sergeja Prokofjeva.

Aleksandar Nevski takođe pruža klasičnu ilustraciju kako je historija kinematografije oblikovana politikom. Film je snimljen u trenutku kada je Sovjetski Savez bio zabrinut zbog rastuće prijetnje od nacističke Njemačke. Njegova poruka o pobjedničkom patriotskom otporu protiv napadačkih Nijemaca odgovorila je na potrebe propagande tog vremena i pomogla je Ajzenštajnu da dobije orden Lenjina.

Ali nakon što je potpisan pakt Molotov-Ribentropp, Aleksandar Nevski je povučen, a Ajzenštajn je prebačen da radi na Vagnerovoj operi. Međutim, manje od dvije godine kasnije, u junu 1941.  Njemačka je pokrenula svoju gigantsku invaziju na Sovjetski Savez. Ajzenštajnov ep je ubrzo vraćen, a nije prošlo mnogo prije nego što je ustanovljen Orden Aleksandra Nevskog za herojstvo na frontu. Vrlo malo trenutaka u historiji filma pokazuje tako definitivnu korespondenciju između političkih događaja i bogatstva filma.

Još jedna teška srednjovjekovna tema koju je oblikovala moderna politika – a koja nikada nije našla sretan tretman u filmu – su križarski ratovi. Srednjovjekovni hroničari su krstaške ratove prikazali kao samoodbrambenu akciju, kao oporavak Kristovog nasljedstva, pa čak (riječima krstaške pjesme) kao „turnir između raja i pakla“.

Filmski stvaraoci 20. i ranog 21. stoljeća odlučili su da ne idu ovim putem, budući da se militantno kršćanstvo nije dopalo mnogim filmskim stvaraocima. Filmovi čija se radnja dešavaju u Svetoj zemlji obično su naslonjeni na priču Waltera Scotta, koji je uspostavio historijski roman kao glavni žanr početkom 19. stoljeća. Scottov prikaz križarskih ratova u njegovom romanu Talisman iz 1825. usredsređen je na odnos između Ričarda Lavljeg Srca i Salahudina, dva vladara različitih vjera koji su se borili jedni protiv drugih, ali koji su povezani zajedničkim viteškim vrijednostima.

Tokom 20. stoljeća, kako je muslimanski svijet dekolonizovan, kako su jačali militantni muslimanski pokreti, i kako su muslimani migrirali na zapad u sve većem broju, filmski stvaraoci su shvatili da će prikazivanje krstaških ratova biti još teže prikazati sa jasnom perspektivom. Možda ovo objašnjava narativnu maglu koja okružuje Kraljevstvo nebesko (2005.) Ridleyja Scotta. Ovdje nije jasno ko su loši momci, šta čini dobre momke dobrima, pa čak ni šta se dešava. Jasno je da su kršćanski ekstremisti loši i da je Salahudin mudar i oštrouman.

Jedna filmska tema kojom apsolutno dominira žena je priča o Ivani Orleanskoj. Počevši od kasnih 1890-ih, bilo je mnogo filmova o Ivani. To je dijelom zato što je njena priča zaista izvanredna – seljanke koja je inspirisala otpor engleskim osvajačima Francuske i koja je 30. maja 1431. godine osuđena na smrt na lomači. To je dijelom i zato što su zapisi sa njenog suđenja izuzetno bogati, čitavi filmovi su snimljeni isključivo na osnovu ovih dokumenata.

Pitanje koje se postavlja kada je u pitanju većina historijskih filmova je: koliko je njihova fabula tačna? Srednjovekovne historičare ponekad iritiraju očigledni apsurdi, kao to da francuske vitezove u Agincourtu dizalice dižu na konje, kao što je prikazano u Olivijeovom Henriku V, ili bitka kod Stirlingovog mosta u Braveheartu koja se odvija bez mosta. Međutim, s obzirom na to da srednjovjekovni istoričari čine samo mali dio filmske publike, još jedan mogući odgovor na ovo pitanje tačnosti je: da li je to važno?

Tvrdio bih da je, u jednom važnom pogledu, to zaista važno – jer odstupanja od činjenične tačnosti mogu baciti svjetlo na pristup filmskog stvaraoca temi. Savršen primjer je romansa u Braveheartu između škotskog nacionalnog heroja Williama Wallacea, koji je pogubljen 1305. godine, i francuske princeze Isabelle, koja je imala devet godina u vrijeme njegovog pogubljenja. Ova nemoguća afera nije bila rezultat jednostavnog neznanja filmskih stvaratelja, već se uklapa u širu temu filma: da se borba između Engleza i Škota proširila na sukob oko ženskih tijela.

Nevolje počinju kada engleski kralj Edvard I dozvoli engleskim lordovima u Škotskoj da spavaju sa nevestama tokom njihove bračne noći. I sam Wallace je podstaknut na akciju nakon što su engleski vojnici pokušali silovati njegovu ženu.

Ovaj prikaz borbe u seksualnom smislu proteže se i na glavne političke igrače. Princ Edvard, sin Edvarda I, ne može zadovoljiti svoju ženu (njegova notorna homofobična karakterizacija izazvala je široke proteste), ali William Wallace može, i oplodi je, skrećući tako krvnu lozu engleske monarhije. Ovo je potpuno apsurdno. Ali to nije besmislen apsurd. To ima smisla u svijetu filma.