Posjetom Emmanuela Macrona Alžiru pokušalo se zaliječiti još uvijek bolne rane 132 godine francuske kolonizacije, osam godina francusko-alžirskog rata i šezdeset godina nezavisnosti, obilježene neuspjehom nacionalne revolucije.
Nakon stoljeća kolonizacije, mnogi Alžirci, sekularni, muslimani i Jevreji, smatrali su se jednostavno Francuzima sredinom 20. stoljeća. Mnogi od njih pridružili su se francuskim vojskama kako bi branili francusku zastavu i naciju tokom dva velika evropska rata prošlog stoljeća. Francuska im je odala počast gradnjom džamija i bolnica. Mnogi od tih francuskih Alžiraca odlučili su se boriti protiv alžirskih pobunjenika koji su pokrenuli rat za nacionalno oslobođenje, između 1954. i 1962. Ovi Alžirci francuske nacionalnosti u historiji su poznati kao 'harkiji'. Oni, njihova djeca i unuci živjeli su i žive apsolutnu tragediju.
Gérarld Darmanin, Macronov ministar unutrašnjih poslova, bivši lični glasnogovornik Nicolasa Sarkozyja, unuk je 'harkija'; cijeli njegov intimni, porodični i politički život obilježen je alžirskom tragedijom i građanskim ratom. U Alžiru se 'harkije' još uvijek smatraju "izdajicama" domovine. U Francuskoj su još uvijek djeca ili unuci Alžiraca.
Alžirski oslobodilački rat, između 1954. i 1962. godine, vrlo brzo se pretvorio u francuski i alžirski građanski rat istovremeno. Djeca i unuci onih koji su sudjelovali u dva paralelna i preklapajuća građanska rata i dalje pate od te kolektivne tragedije. Francuzi, vojska i civili, pristaše francuskog Alžira, koji su se protivili nezavisnosti, pokušali su u desetak navrata ubiti generala de Gaullea.
De Gaulle je odgovorio stvaranjem bandi plaćenih ubica koje su ubile mnoge protivnike. Ekstremna desnica kakvi su porodice Le Pen i Éric Zemmour nastavljaju živjeti tu krvavu tragediju. Patrijarh Le Pen bio je lični prijatelj onih koji su pokušali ubiti De Gaullea. Zemmour je rođen u porodici siromašnih alžirskih Jevreja, osuđenih na progonstvo.
Alžir je proživio građanski rat, kojeg je kao niko drugi otjelovio Albert Camus, jedan od velikih francuskih intelektualaca druge polovice 20. stoljeća, rođen u Dréanu, Alžir, 1913., koji je poginuo u Villeblevinu (Burgundija), u saobraćajnoj nesreći 1960. godine. Camus se osjećao Francuzom, shvaćao je alžirske težnje za nezavisnošću, ali je terorističke obračune jednih i drugih u Alžiru proživio kao intimnu tragediju.
Slučaj Alberta Camusa najpoznatiji je međzu hiljadama drugih anonimnih slučajeva. Francuzi i Alžirci, Alžirci i Francuzi koji su smatrali mogućim i htjeli živjeti zajedno, u koliko-toliko zajedničkoj domovini. Djeca i unuci tih muškaraca i žena, neprijateljski raspoloženi prema terorizmu pristaša francuskog Alžira i terorizmu alžirskih boraca za nezavisnost, nastavljaju živjeti vrlo aktuelnu tragediju nerazumijevanja jednih i drugih.
De Gaulle i Macron su, mnogo kasnije, u određenoj mjeri smatrali da 'alžirska nacija' nije postojala prije francuske kolonizacije. Za njih je kolonizacija bila matrica krhke i vrlo raznolike 'nacionalne zajednice'. Alžirska revolucija nije uspjela na ovom i mnogim drugim područjima.
Berberska zajednica, berberski narod, imao je svoj jezik i kulturu, davno prije rimske i francuske kolonizacije. Nezavisnost i novi alžirski centralizam ostavili su ovo pitanje neriješenim, uvijek prisutnim u Alžiru u potrazi za identitetom.
Između 1991. i 2002. Alžir je doživio zastrašujući vjerski građanski rat, kada je vojska poništila legendarne izbore na kojima su pobijedili islamisti. Od tada do danas, vojska i islamisti su dvije sile koje i dalje ne daju odgovor na zahtjeve novih generacija za kruhom i slobodom.
