Prije nego što je 13. aprila 2024. lansirao baraž bespilotnih letjelica i projektila na Izrael, Iran je navodno obavijestio Washington da će njegov odgovor na raniji napad na bazu njegove ambasade u Siriji nastojati izbjeći veliku eskalaciju. Poruka je prenijeta preko zaljevske arapske države Oman.

Trenutna kriza na Bliskom istoku je ona koju su zvaničnici u Omanu godinama pokušavali izbjeći. Smješten na Hormuškom moreuzu i sa bliskim odbrambenim i sigurnosnim vezama sa SAD-om i Velikom Britanijom, Oman je svjestan da napadi povećavaju rizik od šireg rata koji bi zahvatio zemlje i naoružane grupe širom region.

Puni rat bi mogao biti izazvan daljim eskalacijskim akcijama Teherana ili Tel Aviva. Ali do toga može doći i kroz pogrešnu procjenu ili nesporazum, posebno s obzirom na nedostatak zvaničnih bilateralnih kanala za dijalog i deeskalaciju.

I tu ulazi Oman. Godinama je zalivska država tiho gradila ugled u ublažavanju regionalnih tenzija putem diplomatije, posebno nakon napada Hamasa 7. oktobra. U mjesecima otkako je taj unapad i agresija Izraela na Gazi zapalila regiju, Oman je održao dijalog na visokom nivou s Iranom , ugostio britanskog ministra vanjskih poslova Davida Camerona na razgovorima o sigurnosti u Crvenom moru i pozvao na prekid vatre u Gazi.

To bi sada moglo igrati ključnu ulogu u održavanju kanala komunikacije otvorenim između SAD-a i Irana dok strane nastoje suzbiti tenzije.

Odvojiti se od regionalnih rivalstava

Zajedno sa susjednim Katarom i Kuvajtom – kao i Švicarskom, koja predstavlja interese SAD-a u Iranu u odsustvu američke ambasade – Oman je odigrao ključnu ulogu u diplomatiji u pozadini.

Ali pristup Omana se razlikuje od pristupa drugih nacija. Umjesto da učestvuje u direktnim razgovorima, oni grade prostor za dijalog, služeći kao fasilitator, a ne posrednik.

Višestruki razlozi objašnjavaju odluku Omana da djeluje kao fasilitator. Za razliku od nekoliko drugih zaljevskih država, kao što su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman nema historiju napetih odnosa s Iranom.

Umjesto toga, Oman podsjeća da je Iran pod šahom pružao podršku Omanu tokom 1970-ih kada se tada mladi novi sultan zaljevske države, Qaboos bin Said, borio protiv desetogodišnjeg ustanka u južnoj provinciji Dofar.

Čak i nakon što je šah svrgnut u Iranskoj revoluciji 1979. i zamijenjen vjerskim sistemom na čelu s ajatolahom Homeinijem, Oman se izdvajao od ostalih u regiji i odbio se uključiti u regionalna rivalstva i nadmetanje za geopolitički utjecaj koji su kvarili veze Irana s drugim državama Zaljeva.

Tajni zadnji kanali

Predstavljajući malu državu u nestabilnom regionu, omanski zvaničnici su stvorili diplomatske prostore koji im omogućavaju da se bave regionalnim pitanjima pod sopstvenim uslovima i na način koji im odgovara. Kao što je Sayyid Badr Albusaidi, karijerni diplomata koji je postao ministar vanjskih poslova Omana 2020., primijetio još 2003. godine “Pokušavamo iskoristiti naš posredni položaj između većih sila kako bismo smanjili potencijal za sukobe u našem neposrednom susjedstvu.”

Za razliku od Katara, koji je privukao pažnju širom svijeta svojom ulogom posrednika u pregovorima Hamasa i Izraela, Oman se manje bavi posredovanjem, a više olakšavanjem.

Ovo je važna razlika koju je Oman zadržao u vezi sa angažmanom sa američkim i iranskim zvaničnicima, kao i sa predstavnicima Saudijske Arabije i Husa tokom decenijskog građanskog rata u Jemenu.

Omanska facilitacija ima različite oblike. Može se sastojati od prosljeđivanja poruka i održavanja indirektnih kanala komunikacije između protivnika ili dogovaranja povratnih kanala i održavanja diskretnih sastanaka.

Malo je publiciteta vidljivo u katarskim posredničkim inicijativama, kao što su razgovori s talibanima koji su proizveli Sporazum iz Dohe 2020. za povlačenje američkih snaga iz Afganistana.

Ali pristup Omana ipak može dati rezultate. U svojim memoarima, “The Back Channel”, napisanim nakon njegovog povlačenja iz State Departmenta i prije nego što je imenovan za direktora CIA-e predsjednika Joea Bidena, William Burns je pružio detaljan prikaz uloge Omana u omogućavanju povratnog kanala između SAD-a i Irana.  

Taj povratni kanal počeo je nakon što su iranski zvaničnici 2012. prenijeli poruku SAD-u preko Omana u kojoj se predlaže sastanak u Muscatu, glavnom gradu Omana.

Berns se prisjetio da je šef omanske obavještajne službe “pozdravio obje delegacije dok smo ušli u salu za sastanke” i “ponudio nekoliko kratkih riječi dobrodošlice i potom otišao”.

Zadnji kanal je ostao tajan tokom osam rundi općenito konstruktivnog dijaloga koji je označio najduži i najtrajniji angažman između iranskih i američkih zvaničnika od 1979. godine.

Iako otapanje između SAD-a i Irana nije potrajalo, omanski back kanal je istakao nekoliko faktora ključnih za uspjeh svakog pokušaja da se smanje tenzije između naizgled neumoljivih protivnika.

Povjerenje koje su obje strane imale u omanske zvaničnike bilo je kritično, a pozitivan ishod sastanaka izgradio je povjerenje u korištenje omanskih kanala za obje strane.

Uloga Omana kao posrednika u indirektnom angažmanu između SAD-a i Irana dobila je dodatnu važnost s odlukom predsjednika Donalda Trumpa da povuče SAD iz iranskog nuklearnog sporazuma 2018. i neuspjehom Bidenove administracije da ponovo uđe u sporazum.

Naizgled jedini put kada Oman nije bio voljan da služi ovoj ulozi – kada su tenzije porasle nakon američkog ubistva iranskog generala Kasima Sulejmanija u januaru 2020. – bio je zato što je sultan Kabus bio teško bolestan. U odsustvu Omana, Švajcarci su vodili zadnji kanal.

Smanjivanje tenzija

Tokom pojačanih tenzija od napada 7. oktobra u Izraelu, Oman je prenio poruke između iranskih i američkih zvaničnika. U januaru 2024., zvaničnici Omana ugostili su delegacije visokih pregovarača iz obje zemlje.

Čak i kada se širi regionalni sukob nazirao na Bliskom istoku nakon što je Izrael bombardovao kompleks iranske ambasade u Damasku 1. aprila, Oman je bio pri ruci da pokuša da smanji tenzije.

Dana 7. aprila, iranski ministar vanjskih poslova, Hossein Amirabdollahian, posjetio je Oman – pružajući priliku omanskim zvaničnicima da izvijeste SAD i druge zapadne zvaničnike o iranskom razmišljanju dok je Teheran planirao svoj odgovor na napad u Damasku.

I dok je trenutna kriza na Bliskom istoku veličine koju Oman sam ne može riješiti, sposobnost pouzdanih posrednika kao što su Oman – zajedno s Katarom i Švicarskom – da zadrže otvorene kanale komunikacije ključna je za minimiziranje mogućnosti bilo kakve slučajne eskalacije na iranskoj strani, i na dopunu američkog i evropskog dijaloga s izraelskim liderima u potrazi za mirnim rješenjem zastoja.