U devedesetim godinama, kada je krenulo nacionalno buđenje, mogle su se uočiti mnoge razlike u odnosu prema nacionalnom. Mediji u Zagrebu i Beogradu iskazivali su mržnju, a sve je više promovirana prošlost u kojoj su četništvo i ustaštvo rehabilitirani u histeričnom revizionizmu. Tada su krenule javno izrečene lavine mržnje, koje nisu prestale do danas. S druge strane, na skupovima na kojima su se Bošnjaci nacionalno budili, gotovo isključivo su se pjevale sevdalinke ili one pjesme koje su u svojoj osnovi imale sevdalinku, odnosno koje su pisane i pjevane po uzoru na sevdalinku, uglavnom pjesme pune ljubavi za jedinu im domovinu: “Bosno moja poharana”, “Bosno moja divna mila”, “Bosna moja”, “Svuda se sunce rađa, lijepa svaka je zemlja, kao što je Bosna moja, na svijetu ljepše nema”...

Na velikom predratnom nacionalnom skupu u Foči, u organizaciji SDA, augusta 1990. godine, čula se davna, poznata pjesma: “Dvije su se vode zavadile”. Premda je ova pjesma imala osnovu u davnom historijskom potopu Foče, s vremenom je dobila novo značenje. Čula su se obećanja da se zločin nad Bošnjacima neće ponoviti, ali mržnja njihovih komšija opet je nadvladala.

...DOK JA DOĐEM MUTNA I KRVAVA

Ovu narodnu pjesmu pjevali su Fočaci, borci 82. brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine. Brigade koja je iznikla iz gotovo uništenog bošnjačkog naroda ovog grada. U krvavim borbama Fočaci su pokazivali herojstvo, pjevajući ovu pjesmu i njene stihove u kojima Ćehotina govori Drini: “Pričekaj me još sutra do podne / dok ja dođem mutna i krvava / odnijet ću Aladžanske dvore / i u dvoru lijepu djevojku.” Ništa nije ostalo od bošnjačke historije u Foči, sve je mržnja komšija odnijela bujicama zla. A širom svijeta novinari se i danas prisjećaju zvjerskih masovnih silovanja i masovnog ubijanja silovanih žena u ovom gradu.

Na sve se strane sevdalinka mogla čuti u rovovima i na linijama odbrane Bosne i Hercegovine. Nakon stravičnog ubijanja i etničkog čišćenja, i dalje se na ovoj strani nisu čuli glasovi mržnje. U gotovo svim gradovima koji su se branili brigade su pjevale sevdalinke, pjesme ljubavi.

Zapisano je da je pjesma “Mejra na tabutu” nastala u Gračanici. Umrla je mlada djevojka i nakon ikindije ukopana u mezarju pored puta, nedaleko od potoka koji protječe kroz čaršiju. Odmah poslije dženaze pala je velika kiša. Od kiše nastala poplava i Mejrin tabut izrovila. Tabut je završio u obližnjem potoku, koji ga je nosio prema obližnjoj rijeci Spreči. Taj je događaj odredio pjesmu.

SELAM ĆETE MOJOJ STAROJ MAJCI...

Naše komšije vole od mutnih dubina bosanskih rijeka praviti grobnice našim majkama, sestrama i našoj nejači. “Mi od rijeka nikada nismo pravili grobnice, jer mi našu borbu za opstanak vodimo viteški, poštujući pravila vjere kojoj pripadamo.”

U Gornjem Vakufu u rovovima je horski pjevano “Došla voda od brijega do brijega / pronijela Mejru na tabutu”. Bila je to himna boraca Gornjeg Vakufa: “Hajde Mejro, s nama večerati / Večerajte mene ne čekajte / Mene čeka gotova večera / U Džennetu među hurijama.”

“Tenkovi HVO-a su sve bliže Releju. Branioci šalju pojačanje. HVO i HV preuzimaju inicijativu na pojedinim mjestima. Ima dosta poginulih. Pada mrak, a borbe ne prestaju. ‘Ko je na Releju?’, pitaju u Gornjem Vakufu. Odgovor: ‘Možda nema niko.’ ‘Moramo se vratiti na Relej!’, govore branioci. ‘Moramo se vratiti, znate li šta to znači?’ Mrak je odavno već pao, a sa Releja se čuje pjesma: ‘Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana.’

Brani se druga važna kota, brdo Krč. Ali s toga brda, kad je najteže i najžešće bilo, čulo se opet ‘Došla voda od brijega do brijega, pronijela Mejru na tabutu’. Pjevali su je sve dok je i jedan bio živ, a izginula je cijela smjena’”, napisao je Avdo Huseinović u Preporodovom Journalu, 2010. godine.

O tragičnoj sudbini djevojke Mejre pjevali su u rovovima borci od Bužima do Goražda, od Mostara do Srebrenice, od Gradačca do Teočaka.

Kapetan Rašid Žižić, veliki brčanski ratnik bio je komandant strašnog Prvog bataljona slavne 108. brigade. U jednoj od velikih bitaka, kakvih je u Brčkom bilo prečesto, položaji su zasipani salvama granata, pa je veliki broj ranjenih diktirao povlačenje. Trebao je ostati jedan borac koji će ostalim štititi odstupnicu. Kapetan se sjećao te noći: “Za mitraljezom je kao dobrovoljac ostao na položaju Zijad Kandić i pjevao pjesmu o djevojci Mejri. Dok su se povlačili s ranjenicima, borci su iza sebe čuli: ‘Selam ćete mojoj staroj majci...’”

U toj dubokoj noći, uz štektanje mitraljeza, prolamao se Zijadov glas.

I u susjednom Teočaku pjevali su ovu pjesmu, a i pjesme o legendarnom Kapetanu – Hajrudinu Hajri Mešiću. Bilo je tu i pjesama o ljubavi Kapetana i njegove supruge Rade. Ova hrabra žena s djecom je bila u zbjegovima sa svojim voljenim Hajrom, za kojim je masovno pristajao narod gornjeg Podrinja spašavajući gole živote.

Jedna od najpopularniji ratnih pjesama na slobodnoj teritoriji Bosne i Hercegovina bila je baš pjesma o Kapetanu Hajri. Napravili su je Maid Porobić i Zlatan Bektić iz umjetničke čete Drugog korpusa: “Sa prkosne Majevice, legenda se Bosnom širi / Teočanska prva gazi, na slobodu zemlja miri / Sa Majevice, širom Bosne, vjetrovi mu ime zbore / Gdje njegova noga kroči, slobodarske sviću zore. / To Kapetan Hajro ide, sa brigadom div-junaka / Srca velika kao Bosna, Lavovi iz Teočaka...”

 

ČUDNA JADA OD MOSTARA GRADA...

Danas neće proći niti jedan 1. mart, Dan nezavisnosti, da se masovno ne odsluša “Mojoj dragoj BiH”. Njen kompozitor je Ismet Kurtović, dugogodišnji frontmen nekadašnje rok grupe “Drugi način”, dok je tekst napisao njegov brat Fikret: “Da te volim, duša zna / Draga moja BiH / Ispod behar gradova / Huče Bosna i Neretva / Una Drinu doziva / Preko vječnih planina / Tu su naša ognjišta / Stoput krvlju plaćena / Bosno i Hercegovino / Naša domovino / Digni se iz pepela / Kao stoput do sada / Sad s mirisom ljiljana / Ljubavi moja...”

U borbama za Travnik pjevala se sevdalinka “Ah, što mi se Travnik zamaglio / ili gori, il’ ga kuga mori? / Niti gori, nit’ ga kuga mori, / djevojka ga okom zapalila / čarnim okom kroz srčali pendžer!”

Bend “Olovni vojnici” pjevao je u svom Olovu popularnu pjesmu “Kad me opet zovne Bosna moja”.

Sa svih su se strana, uz sevdalinke, mogle čuti pjesme koje je rađala borba Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Tamo na jugu, u Mostaru borila se herojski Hercegovina. Dino Merlin pjevao je “Mostarsku”: “Ja ću biti sijed, ja ću biti star, a zauvijek je mlad moj Mostar.”

Tamburaški ansambl “Behar”, pod rukovodstvom Zlatka Rezagića, ostavio je tokom 1992. i početkom 1993. godine snažan pečat na mostarskoj muzičkoj sceni.

Spasoje Berak-Spaso, kompozitor, muzički producent na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine, i njegova supruga Ljubica Berak napravili su pjesmu “Hej Neretvo”: “Što si tužna, hej Neretvo / mostove ti dušman porušio. / Što si tužan, moj voljeni grade / bit ćeš ljepši nego što si bio...”

Ismet Ćumurija, koji je svoje pisanje posvetio historiji Mostara, zabilježio je: “U ratnim danima je, pri Ratnom radiju Mostar, formiran Vokalno instrumentalni sastav ‘Bulbuli’. U početku su ga sačinjavali samo Ilijaz Delić, solista, Elmedin Balalić, Seno Trnovac. Kasnije im se pridružuju Mustafa Šantić, Enisa Muran, Edin Pandur. Ovaj ansambl je u tim teškim ratnim danima odlazio na prve vatrene linije i svojim nastupima podizao moral borcima. Odlazili su i u bolnice ranjenicima...”

Ansambl je u ratnim vremenima izveo približno 130 veoma uspješnih nastupa pred stanovništvom te u bolnicama i na borbenim linijama. U ratnim danima snimili su i izdali audio kasetu pod nazivom “Biseri sevdaha”, na kojoj se nalazi dvanaest kompozicija...

Na gradskim linijama razdvajanja borci 41. slavne mostarske pjevali su: “Čudna jada od Mostara grada” i “Moj Mostaru, moj beharu”. S druge strane čuo se tradicionalni “Jure i Boban”.

 

PUSTI JEDNU SUZU TIHU…

“Šehidski rastanak” je pjesma koju je napravio rahmetli Safet Isović sa svojim sinom Benjaminom. Govori o žrtvi borca Armije Republike Bosne i Hercegovine koji ide u hladnu noć u blato rovova i spreman je poginuti za svoj narod i svoju Bosnu: “Duga zimska noć / Majko, moram poć’ / Rodna gruda pradjedova / To me zove upomoć / Ako se, majko, ne vratim / Nemoj me zalud čekati / Pusti jednu suzu tihu / I prouči mi Fatihu / Nek’ me ona isprati...”

Jedan od najvećih promotora sevdalinke Omer Pobrić radio je danonoćno komponirajući patriotske pjesme. Predosjećajući zlo, napravio je pjesmu “Ne daj se Bosno”. Ratni užasi već su bili zakoračili u Bosnu. Trebalo je probuditi uspavani narod. Trebalo je pronaći izvođače.

“Omer, takav kakav jeste, patriota najiskreniji, okupljao nas je. Rekao je da će napraviti jednu pjesmu. Bilo je to u vrijeme kada niko nije razmišljao o ratu. Međutim, zahvaljujući Omeru, desi se pjesma ‘Ne daj se Bosno’. Ali, trebalo ju je otpjevati. Sjedili smo tako u Omerovoj kući. On je uzeo telefon i zvao sve po spisku koji je imao, a mislim da su skoro svi bili na njemu, što se tiče sarajevske estrade. Sve je redom pozivao i razgovarao sa njima preko spikerfona, pa se čulo šta ko od njih govori. Svi su redom rekli, ne. Niko neće. Niko nije htio da otpjeva tu pjesmu”, sjeća se Hasiba Agić.

Odbijan od svih redom, dobio je Zekerijaha Đezića. “Pedeset i dvojicu kolega i kolegica molio sam da otpjevaju i neće ili ne smiju... Kada sam nazvao Đezu samo je rekao ‘daj mi, Omere, prve stihove’, ja rekoh ‘zemljo Bosno šta ti uradiše, hoće da te nema nikad više’, a Đeza će: ‘Unutra sam, gdje trebam doći’. Od pedeset dvojice slatko su pristali Đeza, Hasiba Agić, Ćazim Čolaković i Enes Begović. To je toliko slatko zvučalo, s Đezinom solo dionicom, da i sada mislim da je to jedina prava glasovna kombinacija za takvu pjesmu”, rekao je Omer jednom prilikom.

Ovo svjedočanstvo govori o rahmetlijama Omeru i Zekerijahu, tim silama bosanskog sevdaha. Njihov se glas nikad neće ugasiti.

Nazif Gljiva pjevao je svoje brojne patriotske pjesme, prije svih “Ovo je Bosna, jednom shvatite” i “Branioci Sarajeva”. Davorin Popović, Edo i Adi Mulahalilović pjevali su: “Bosna će još pjevati, jer pjesmu mi ne mogu ubiti”, a Dino Merlin “Tamo gdje je sunce”. Pjesma “Za ovaj grad nije umrijeti grijeh”, pjevala se i u spotu s Vikićevim specijalcima “u glavnim ulogama”, simbolima hrabrosti i herojske žrtve.

Bužimljani su spjevali nekoliko pjesama svojoj 505. viteškoj i prednjačili u Petom korpusu.

Sa svim tim sevdalinkama i novim pjesmama otpora, rađao se iznova život i neuništiva nada da će sloboda doći, a Bosna biti odbranjena i ostati cijela.

Armija Republike Bosne i Hercegovine pjevala je o ljubavi. A o čemu su pjevali oni što i danas hoće da razore i podijele ovu hiljadugodišnju zemlju? O njima takvim ne treba trošiti riječi.