Gusta je magla od jutarnjih sati obavila našu liniju na Omerbegovači. Od jutros su nas dva puta granatirali ranivši trojicu momka iz Brke koji su došli u ispomoć. Jedan od njih teško je ranjen u predjelu grudnog koša i glave. Brzo smo ga previli i iznijeli iza linije, odakle su ga preuzeli drugi vojnici i odnijeli prema sanitetu.

Jutros su mnogo jači artiljerijski udari nego što su bili jučer kada smo ovdje došli u ispomoć.

Dio radnog voda utvrđivao je rovove i tranšeje na dijelu na kojem smo se mi nalazili. Bili su to stariji ljudi, željeli su na bilo koji način pomoći i biti od koristi. Vidjelo se da nisu često bivali na frontu tokom granatiranja. Na svaku detonaciju bacili bi alatke i čučnuli u tranšeju.

Do mene su bili Osman i Miralem. Miralem mahnu rukom prvom od njih koji je čučao: “Slobodno vi to ostavite, jer ništa uraditi nećete, sve su prilike. Ovo vam više dođe kao gimnastika, čučni pa ustani, čučni pa ustani.” Čovjek je blijedo gledao u Osmana dok se ovaj smijao. Međutim, njima očito do smijeha nije bilo.

Granatiranje uskoro postade slabije te Miralem ustade i pokaza mi rukom da krenem za njim. Zaustavili smo se na pola puta prema drugom rovu, na dijelu livade na kojem je tranšeju presijecao put. Dolje je bilo nekoliko kuća izranjavanih granatama i zrnima velikog kalibra.

“Ondje se jutros čulo brundanje nekog motora. Nakratko se upalio, a budući da su padale granate, nisam mogao razaznati zvuk. Mislim da je tenk. Moguće je da su ga dovukli za sljedeći napad. Ovaj teren pogodan je za kretanje mehanizacije”, govorio mi je Miralem pokazujući dio puta koji je izlazio od ovih kuća u ćošak naše tranšeje.

U tom su nam trenutku prišla dva momka iz 108. brigade. Pozdravili smo se i u razgovoru saznali da su i oni jutros čuli zvuk motora koji ih je podsjećao na tenk. Pokazali su nam u kojem dijelu se kretao napad koji su agresori izveli jučer u ranim jutarnjim satima.

Sjeverac je počeo još jače puhati noseći u sebi komadiće smrznute slane. U posljednjih sat ili dva temperatura je pala još niže, što se dalo primijetiti po snijegu koji je prštao pod nogama i ledu na baricama koji je pucao poput tankog stakla.

Bilo je negdje oko 15 sati. Magla je uz vjetar, koji je sada nosio pahulje, još više smanjivala vidljivost. Hamza je dotrčao i naredio da se prebacimo desno prema kućama i cesti koja je presijecala tranšeju u kojoj smo bili. Lijevo od nas oglasiše se pucnji, a onda zaštekta i teški mitraljez.

U izmaglici koja nas je okruživala začusmo dobro poznat zvuk. Rad motora tenka sada se dobro čuo. Desno ponovo zaštekta mitraljez i odjeknuše detonacije. U svoj ovoj magli i vjetru vidljivost je bila prilično smanjena. Osman je uzeo mitraljez i prebacio ga na grudobran kod samog ulaza u zemunicu.

Pucnjava je na desnoj strani odjekivala sve jačim intenzitetom. Sada smo jasno mogli čuti škripu gusjenica tenka koji se kretao prema liniji. Odjednom je zastao. Granata, detonacija. Zvuk ispaljenja se zbog njegove blizine stopio s udarom. Blijesak u izmaglici i osjetio sam da komadi zemlje i drveća padaju po nama.

Dolje u tranšeji do nas čulo se zapomaganje. Uskoro je nastao pakao. Dovlačili su ranjene u našu tranšeju. Miralem je dovukao momka kojem je desna ruka bila potpuno otkinuta ispod ramena. Jako mnogo je krvario. Dok su mu podvezali ruku, ja sam izvadio i pripremio prvi zavoj. Ubrzo su doveli još dvojicu ranjenih. Odnekle se na našu sreću stvorio i sanitetlija koji je odmah počeo s previjanjem.

Ponovo je granata pogodila veoma blizu nas, nekih 10-15 metara lijevo. Dolje se s megafona ispred nas začula pjesma: “Od Topole pa do Ravne gore, svud su straže generala Draže.”

Momci su brzo iznijeli ranjenike izvan tranšeje i natovarili na nosila momka kojem je ruka bila otkinuta. Između njih, kroz tranšeju se s mitraljezom do nas progurao Mirsad. Prebacujući mitraljez preko grudobrana, klimnu glavom prema naprijed. Pogledao sam kroz maglu i snijeg nošen vjetrom. Dolje, ispod kuća, nazirale su se siluete koje su lagano klizile po snijegu prema nama.

Nekoliko desetina sekundi sporo je prolazilo. Pogureni, još ne otvarajući vatru, četnici su išli pravo na nas. Ja sam bio naslonjen na zid tranšeje, otkočio sam puškomitraljez i držao ih na nišanu.

Desno od nas odjekivala je pješadijska pucnjava. Ondje je napad na našu liniju bio u punom jeku.

Mirsad se okrenuo i pokazao naprijed, a onda pribio kundak osamdesetčetvorke ramenu. Začuo se rezak zvuk mitraljeza. Prvi četnički ešalon povaljao se kao klasje. Mitraljez je bljuvao ubojitu salvu po brisanom prostoru. Četnik, koji nam je bio najbliži, pogođen rafalom, uhvati se za drvo na međi i okrenu se oko njega. Nekako nestvarno u ovoj magli izgledao mi je taj posmrtni ples čovjeka i stabla. Nekoliko trenutaka kasnije samo se splazao niz stablo i ostao ležati u snijegu.

Neki su padali jaučući u samrtnom bolu, dok su drugi zalijegali i otvarali vatru. Mirsad i Miralem doviknuše momcima iz Brke da se pripreme, da dođu do brežuljka ispred međe. Mirsad mahnu momcima, a oni zapucaše i iskočiše iz tranšeje. Za tren oka našli su se iza brežuljka odmah ispred nas. Gledao sam prema četnicima. Većina ih je vidjela da su momci iskočili iz tranšeje pa su naglo potrčali prema nama. Mirsad mi kratko viknu: “Pucajte svi prema njima.”

Ponovo je njegov mitraljez zasiktao. Ovaj su put, sad nam mnogo bliži, nezaštićeni četnici padali jedan za drugim. Pucao je neprestano po njima. A onda se, uz brundanje, u izmaglici pojavila silueta tenka koji je išao prema cesti. S rova desno od nas ispaljeni projektil iz ručnog bacača pogodio ga je u desni bok. Naglo je smotao udesno jer nije bio oštećen i krenuo nizbrdo prema kućama. U strahu da će biti opet pogođen, odlučio se na povlačenje.

Sasuo sam rafal ponovo, a momci do mene bacali su ručne granate. Ponovo su detonacije zatresle zemlju, a onda su iz tranšeja iz svih sredstava naši momci raspalili po njima.

Mirsad me zovnu da ponesem još jednu kutiju municije za osamdesetčetvorku dok je Hamza sklapao redenik. “Pogledaj ih dolje”, reče Mirsad pokazujući rukom. A dolje, u šljiviku, četnici su panično tumarali lijevo-desno pokušavajući pokupiti ranjene i poginule.

Ubrzo su uz pojedinačno puškaranje počeli nestajati između kuća. Čulo se i dalje zavijanje megafona preko kojeg je dolazila još jedna u nizu četničkih ratnih pjesama.

Spustio sam se s grudobrana. Miralem je bio ranjen u ruku. Nije to bio ni primijetio. Sjeo je i skinuo jaknu, geler ga je malo okrznuo po ramenu. Osman je uzeo zavoj i krenuo ga previjati.

Vjetar je neumorno zavijao. Gledao sam po tranšeji. Bila je sva u krvi.

Dolje, preko grudobrana, vojnici iz Brke vukli su ka našoj liniji dva tijela poginulih četnika ostavljena u snijegu.

Na liniji se čuju samo sporadični pucnjevi. Kroz maglu sjeverac i dalje nosi pahulje, udaraju u lice i tope se.