Vanessa Redgrave bila je dijete tokom Drugog svjetskog rata i, prema sopstvenom uvjerenju, rano je razumjela kako snažan utjecaj imaju ratne strahote na dječiji život, snove i um.

Nema sumnje da su najranija iskustva planetarno poznate glumice umnogome odredila njen svjetonazor po kojem treba činiti nesebične napore da se čuje glas ugroženih ma gdje se nalazili, po cijenu vlastitog uspjeha u karijeri i izlaganja neugodnostima zbog svrstavanja na stranu slabijih na čijoj je strani pravda.

Imajući u vidu da se vrlo rano politički aktivirala reagirajući na različite događaje u svijetu, angažiranje u Bosni i Hercegovini u toku agresije može se uzeti kao prirodna reakcija pravdoljubivog čovjeka.

Godine 1961. Vanessa Redgrave postala je aktivni član Komiteta 100 kao dio njegove radne grupe. Redgrave i njen brat Corin pridružili su se sedamdesetih godina Radničkoj revolucionarnoj stranci. Kandidirala se nekoliko puta za članicu Britanskog parlamenta.

Redgrave je honorar od filma Mary, škotska kraljica iz 1971. godine iskoristila za izgradnju obdaništa u blizini svog doma u zapadnom Londonu. Obdanište je poklonila državi. Prodajom vlastite kuće finansirala je dokumentarni film Palestinac (1977) iznoseći istinu o stanju u Palestini. Približila je situaciju o brutalnom ugrožavanju ljudskih prava od strane cionističkog režima podržavajući pravednu borbu Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Ova aktivnost donijela joj je brojne poteškoće jer su se protiv njenog opredjeljenja pobunili Centar Simona Wiesenthala, Liga protiv klevete i Američki jevrejski kongres, protiveći se da joj se dodijeli uloga Jevrejke zarobljene u koncentracionom logoru u filmu Julija.

Rabin Marvin Hier, osnivač Centra Simon Wiesenthal, u telegramu producentici Lindi Yellen napisao je: “Vaš odabir (Vanessa Redgrave za glavnu glumicu) pokazuje krajnju bešćutnost za desetke hiljada preživjelih zbog kojih bi uloga gospođice Redgrave oskrnavila sjećanje na ubijene milione. Vaša odluka mogla bi se usporediti samo s odabirom J. Edgara Hoovera u ulozi Martina Luthera Kinga Jr.” Producent David L. Wolper, u telefonskom intervjuu, odluku da se uloga Jevrejke dodijeli Redgrave, usporedio s eventualnim prepuštanjem uloge pripadniku Ku Klux Klana da glumi simpatičnog bijelca u Rootsu, filmu o trgovini robljem.

Uprkos protestima, uloga u ovom filmu joj je donijela Oskara. Pri preuzimanju nagrade Redgrave se zahvalila Hollywoodu na tome što je “(...) odolio prijetnjama male grupe cionista koji svojim ponašanjem vrijeđaju ugled Jevreja širom svijeta i njihovo veliko stradanje i herojsku borbu protiv fašizma i ugnjetavanja”.

Njen istup izazvao je žučnu reakciju Dana Callahana, koji je napisao kako je riječ o skandalu s dugoročnim negativnim posljedicama za filmsku industriju u godinama koje slijede.

Godine 1984. Redgrave je tužila Bostonski simfonijski orkestar da joj je oduzeo ulogu zbog podrške PLO-u i dobila presudu. Godine 1995. izabrana je za UNICEF-ovog ambasadora dobre volje. U decembru 2002. Redgrave je platila kauciju od 50.000 funti za zamjenika čečenskog separatističkog premijera i specijalnog izaslanika Ahmeda Zakajeva, koji je tražio politički azil u Velikoj Britaniji, a Ruska vlada ga je optužila za pomaganje i podržavanje uzimanja talaca u Moskvi 2002. i gerilski rat protiv Rusije. Dvije godine kasnije, Vanessa Redgrave i njen brat Corin Redgrave pokrenuli su Stranku mira i napretka, koja je vodila kampanju protiv rata u Iraku i za poštivanje ljudskih prava. Nagradu Međunarodnog filmskog festivala Transylvania, koju je dobila u junu 2006. godine, posvetila je organizaciji iz mjesta Roşia Montană u Rumuniji koja je vodila kampanju protiv otvaranja rudnika zlata u blizini tog sela.

U decembru 2007. godine Redgrave bila je jedan od garanata koji su platili kauciju od 50.000 funti za Jamila al-Banna, jednog od trojice britanskih državljana uhapšenih nakon slijetanja u UK nakon četverogodišnjeg zatvora u zalivu Guantanamo. Kada je u pitanju pomenuti zatvor, nije imale dileme: “Zaliv Guantanamo je koncentracijski logor.” U martu 2014. Redgrave je učestvovala u protestu ispred zatvora Pentonville u sjevernom Londonu nakon što su uvedeni novi zatvorski propisi koji su zabranjivali slanje knjiga zatvorenicima. U 2017. godini okušala se kao redateljica s dokumentarnim filmom More tuge (Sea Sorrow), oštro kritizirajući odnos Britanske vlade prema migrantima, podvlačeći kako je prekršila principe Deklaracije o ljudskim pravima.

Vanessa Redgrave prvi je put u Bosnu i Hercegovinu došla s Harveyem Keitelom preko UNICEF-a 1993. godine. Nakon toga, i u toku agresije, a i poslije Daytona, često je boravila u našoj zemlji. Od brojnih aktivnosti koje je preduzimala jedna od najznačajnijih jeste što je sa Susan Sontag prikupila potpise i odnijela peticiju 200.000 građana opkoljenog Sarajeva u sjedište Ujedinjenih naroda, gdje je održala emotivan govor upozoravajući kako je na taj grad u 900 dana opsade palo više granata nego što je Hitlerova vojska potrošila bombardirajući čitavu Jugoslaviju tokom Drugog svjetskog rata.

U sjećanjima Harisa Pašovića koja se odnose na ideju pokretanje filmskog festivala u opkoljenom Sarajevu nalazimo da su reakcije na ovu, za mnoge suludu ideju bile, kada su u pitanju ljudi iz svjetske kinematografije, ohrabrujuće. Wim Wenders, Lina Wertmüller, Dana Rothberg pozitivno su se izrazili. Vanessa Redgrave, koja je u Sarajevu bila povodom drugog umjetničkog projekta, nije rekla ništa. “Otišla je, i po onome što je već dosad uradila za Sarajevski filmski festival, čini mi se da za nju sve ovo vrijeme postoji samo Sarajevo i festival.” Ostat će zabilježeno da je Britanska vlada grupi glumaca i filmskih radnika, uključujući oskarovce Daniela Day-Lewisa, Jeremyja Ironsa i Vanessu Redgrave, zabranila let u Sarajevo i nisu mogli prisustvovati otvaranju prvog Sarajevo Film Festivala.

Teške ratne 1993. godine Davorin Popović i Kemal Monteno, u organizaciji Vanesse Redgrave i Radeta Šerbedžije, stigli su u Ženevu da bi u zgradi Ujedinjenih naroda održali miting za Sarajevo. Redgrave je 1995. godine napravila koncert u New Yorku na kojem se skupljala pomoć BiH, a njen sin Carlo Nero snimio je dokumentarni film o tom sadržaju. Bio je to početak interesiranja njenog sina za Bosnu i Hercegovinu koja će rezultirati novim dokumentarnim filmom Bosna ustaje (Bosnia Rising). Premijeru je imao u kinu “Meeting Point” 2014. godine.

Redgrave je radila na integraciji romske djece u obrazovni sistem Bosne i Hercegovine. Pomogla je škole u Sarajevu, Visokom, Kaknju, Turbetu i Prijedoru.

I kada je bila izvan Bosne i Hercegovine, govorila je o značaju svog iskustva s našom zemljom. U Antaliji, gdje je bila počasni gost 52. Antalija Film Festivala, između ostalog je rekla: “Ne treba gubiti nadu. (...) Sarajevo je meni bilo dobra lekcija. Tamo sam vidjela kako muzičari, glumci, režiseri, slikari djecu poučavaju muzici, glumi, teatru i slikanju. To je bilo nevjerovatno. Ljudi u ratu ostanu u životu uz pomoć hrane i vode. Ali nešto drugo što ljude drži u životu je nada. Umjetnost za to služi. Doktori će vam pomoći da izliječite svoje tijelo, ali umjetnost vam daje nadu.”