Nedavni sigurnosni sporazum sklopljen između Solomonskih Otoka i Narodne Republike Kine australijski i zapadni mediji opisali su događajem koji je šokirao svijet. Ipak, ovaj, za odnose velikih sila važan sporazum prošao je prilično nezapažen u Evropi i Aziji, s obzirom na to da je pažnja javnosti posljednjih mjeseci uglavnom okupirana ratnom katastrofom u Ukrajini izazvanom ruskom invazijom ove velike evropske zemlje.
Potpisivanje pomenutog sporazuma obavljeno je u najstrožijoj tajnosti, a o njemu nije bila upoznata ni Australija, država koja je najviše zainteresirana za razvoj događaja u ovom dijelu južnog Pacifika, budući da se Solomonski Otoci nalaze 2.000 km istočno od Australije. Osim toga, Canberra je duže vrijeme uključena, kao vodeća regionalna sila, u mirovnu misiju na Solomonskim Otocima i ima potpisan bilateralni sigurnosni sporazum sa Solomonskim Otocima. Štaviše, Australija se smatrala, barem donedavno, ključnim partnerom pomenute pacifičke države i najviše je zainteresirana za stabilnost i mir u regiji, a dala je najveći doprinos u mirovnoj misiji koja je vršila nadgledanje mirovnog sporazuma nakon građanskog rata u ovoj zemlji. Australija je nedavno okončala svoju regionalnu mirovnu misiju poznatu kao (RAMSY).
Zašto je sporazum između Pekinga i Honiare važan i kakve bi mogle biti njegove šire geopolitičke implikacije? Sporazum Solomonskih Otoka i Kine prvi je sigurnosni sporazum u novijoj povijesti koji je bilo koja pacifička otočna država potpisala s Pekingom. To samo po sebi predstavlja svojevrstan kuriozitet i kompletnu promjenu paradigme u geopolitičkim odnosima regije. Naime, od kraja Drugog svjetskog rata, kad su Amerikanci i njihovi saveznici porazili imperijalni Japan u Pacifiku, Washington je uspostavio totalnu supremaciju u ovom velikom okeanu zahvaljujući svojoj superiornoj ratnoj mornarici koja ima potpunu dominaciju. Australija kao junior-partner Amerike, na neki način, smatrala se regionalnim hegemonom, potčinjena globalnim interesima SAD-a u Pacifiku, perfektno se uklapala u globalni pacifički američki sigurnosni scenarij jer je osiguravala sigurnost i stabilnost u dijelu svijeta u svom dvorištu.
Australija i SAD podjednako su zabrinute da bi pomenuti sporazum mogao imati dalekosežne reperkusije kada je u pitanju postojeće geopolitičko i geostrateško uređenje regije i da bi isti mogao ugroziti poziciju Australije kao dominantne sile u regiji, budući da sporazum, barem kako ga tumače strateški planeri u Canberri i Washingtonu, omogućuje angažman kineske mornarice i vojnih snaga u solomonskim lukama. To bi se direktno sukobljavalo s američkom i australijskom dosadašnjom ekskluzivnom kontrolom ove regije.
Inače, pacifička regija u novije vrijeme postaje središte geopolitičkog nadmetanja u trouglu između Washingtona i Canberre, s jedne, i Pekinga, s druge strane. Australija je posebno zabrinuta da bi Kina u skorije vrijeme mogla pozicionirati svoje snage i izgraditi vojnu bazu na Solomonskim Otocima, što predstavlja najveću sigurnosnu noćnu moru za Australiju, a na što, već nekoliko godina, ukazuju mediji i neki geostrateški istraživački centri u Australiji bliski vladi u Canberri. Ako bi se slutnje Australije ostvarile, to bi značilo da bi Australija uskoro mogla imati kinesku bazu lociranu 2.000 km istočno od Brisbanea. Čak ni solomonski lider opozicije nije bio upoznat s potpisivanjem sporazuma, što govori o tome koliko je sporazum čuvan u tajnosti od premijera države Manasseha Sogavarea i nekolicine njegovih najpovjerljivijih saradnika u Vladi. Ostatak Vlade bio je upoznat tek nakon potpisivanja sporazuma. Strateški sigurnosni sporazum Honiare i Pekinga samo je dio šireg mozaika u regiji Pacifika koji jasno ilustrira u kom se pravcu kreću odnosi Kine i SAD-a.
Solomonski odnosi četiri su decenije održavali diplomatske odnose s Tajvanom, kao i većina otočnih država u Pacifiku, što je perfektno odgovaralo kako Australiji, tako i SAD-u. Za svoju lojalnost ove su države primale izdašnu pomoć od Taipeija i pružale su pomoć SAD-u kao glasačka mašina u UN-u. Međutim, Vlada Solomonskih Otoka, čije je sjedište u Honiari, gradu lociranom na glavnom solomonskom otoku Guadalcanal, koji je poznat po odlučujućoj bici za kontrolu Pacifika u Drugom svjetskom ratu, donijela je odluku tokom 2019. da prekida dotadašnje veze s Tajvanom i uspostavlja diplomatske odnose s Pekingom. Ovaj potez uznemirio je kako Washington, tako i Canberru, iako i jedna i druga država još od sedamdesetih godina održavaju diplomatske odnose s Pekingom i priznaju Narodnu Republiku Kinu i politiku jedne Kine (One China Policy), iako održavaju bliske ekonomske odnose s Tajvanom, a Amerikanci, naravno, imaju i sigurnosni sporazum potpisan s Tajvanom koji Australija vidi i kao svoju obavezu pružanja podrške Tajvanu u slučaju opasnosti od pokušaja osvajanja ovog samoproglašenog kineskog otoka od Pekinga.
Amerika već duže vrijeme, najmanje deceniju, pokušava na sve načine blokirati geopolitički prodor i obuzdati utjecaj Kine u Pacifiku, tako da ovaj sporazum na određen način reflektira neuspjeh Washingtona i Canberre u njihovim naporima da Kinu spriječe da poveća svoj utjecaj na male otočne zemlje pacifičke regije. Kompletna američka strategija Pivot to Asia, zaokret ka istočnoj Aziji, koji je proklamirala Obamina administracija, baziran je na strateškom promišljanju suzbijanja utjecaja Kine, koja ima ambicije, prema mišljenju američkih stratega, u dogledno vrijeme istisnuti Ameriku iz ovog dijela svijeta kao dominantnu silu i uspostaviti regionalnu hegemoniju ili, u najmanju ruku, dijeliti s Washingtonom dominaciju Pacifikom.
Koliko je vijest o potpisivanju sporazuma uznemirila političke krugove u Washingtonu i Canberri, govori činjenica da su vlade Australije i Amerike odmah u Honiaru uputile svoje visoke diplomatske delegacije. Posebno je Washington vodio računa da pošalje svoje najvrsnije diplomate. Delegaciju Amerike predvodio je Kurt Campbell, ključni čovjek i koordinator za Indo-Pacifik u Bidenovom Vijeću za nacionalnu sigurnost. Međutim, američko-australijska diplomatska ofanziva nije uspjela spriječiti formalizaciju pomenutog sporazuma, prihvativši suvereno pravo Solomonskih Otoka kao države da slobodno rukovodi svojom vanjskom politikom, koja uključuje i sklapanje međunarodnih sigurnosnih ugovora.
Na Solomonskim Otocima postoje ozbiljne tenzije između otoka Guadalcanal, na kojem se nalazi glavni grad Honiara, i drugih provincija, posebno provincije Malaita, koja čini istoimeni otok. Ova siromašna zemlja u jugozapadnom dijelu Pacifika, u Melaneziji, regiji koja je poznata po etničkim sukobima i tenzijama zbog neuravnoteženosti glede ekonomskog razvoja i kontrole resursa, prošla je kroz dugogodišnji građanski rat zbog etničkih i regionalni tenzija i neslaganja između centra i periferije. Provincija Malaita protivi se uspostavljanju diplomatskih odnosa s Kinom i ima bliske odnose s Tajvanom. Zbog tog neslaganja, prošle godine došlo je do ozbiljnih nemira u glavnom gradu koji su rezultirali gubitkom ljudskih života i paljevinom većeg dijela poslovnog jezgra grada. Centralne vlasti bile su razočarane odbijanjem Australije da policijske snage koje je Vlada pozvala u pomoć zaštite imovinu i biznise kineske poslovne zajednice. Lokalna kineska zajednica u Honiari drži značajan dio lokalne ekonomije. To je bio jedan od razloga zbog čega je Vlada u Honiari odlučila s Kinom sklopiti sigurnosni sporazum.
Kada je riječ o perpetualnim etničkim sukobima na Otocima i podijeljenoj lojalnosti ove države između Kine i Tajvana, postoji bojazan da bi velike sile mogle igrati na ovu kartu i eksploatirati postojeću socioekonomsku situaciju u cilju destabilizacije centralne vlade. U Australiji vjeruju da bi potpisani sporazum Vlada u Honiari mogla iskoristiti kao legalni okvir za osiguranje pristupa Kini radi zaštite lokalne kineske populacije, ali i održavanje na vlasti režima mimo volje većine stanovništva. Naravno, ovaj argument zvuči prilično neuvjerljivo, s obzirom na poznatu historijsku ulogu zapadnih sila u očuvanju na vlasti nekih od najvećih diktatora savremenog svijeta radi ostvarivanja vlastitih interesa, tako da odnose Kine i Solomonskih Otoka posmatraju upravo po identičnim aršinima koje i sami primjenjuju.
Premijer Zapadne provincije na Solomonskim Otocima nezadovoljan je odlukom centralne vlade jer, kako kaže, za sporazum je saznao tek s društvenih mreža. Ono što je najzanimljivije u cijelom ovom slučaju jeste činjenica da čak ni ministri odbrane Australije i Novog Zelanda, dviju najvećih pacifičkih regionalnih sila koje imaju snažno diplomatsko i obavještajno prisustvo u Honiari, nisu imali informacije o sigurnosnom sporazumu između Solomonskih Otoka i Kine. Kritičari Vlade u Canberri to nazivaju ogromnim propustom australijske obavještajne zajednice, koja nije uspjela predvidjeti tok događaja. To je podjednako naljutilo i Amerikance, koji su se ranije oslanjali na Australiju kao regionalnog policajca da drži pod kontrolom ovo područje u ime vlastitih, ali i globalnih američkih interesa. Australija i Novi Zeland potpuno su nespremno dočekali ovaj najnoviji geostrateški i geopolitički cunami u svom vlastitom predvorju za koje su vjerovali da njime dominiraju. Zapravo, to samo pokazuje koliko je sofisticirana i uspješna kineska diplomatija, ali i sposobnost malih zemalja u Pacifiku da svoje interese projiciraju i zaštite kako ne bi bili preduhitreni u njihovoj realizaciji.
Sigurnosni sporazum između Honiare i Pekinga također dominira i u središtu je kao vanjskopolitičko pitanje oko kojeg se vodi predizborna debata u Australiji između vladajuće Liberalno-nacionalne koalicije i opozicione Laburističke partije i moglo bi utjecati na ishod predstojećih parlamentarnih izbora koji će se krajem maja održati u Australiji. Ovo pitanje moglo bi dodatno utjecati i na američku administraciju, koja bi mogla, preko svojih brojnih diplomatskih i obavještajnih poluga i prijateljskih medija u Australiji, odlučiti da pogura da na vlast u Canberri dođe Laburistička partija, čija je politika u ideološkom smislu bliska politici Demokratske stranke u Americi. Australijski premijer Scott Morrison, koji predvodi liberalnu partiju Australije, poznat je kao do danas najradikalniji desni političar na čelu Liberala i kao pouzdani partner bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, za razliku od svojih ranijih liberalnih prethodnika.
Osim toga, Morrison također otvoreno prakticira pentekostalno evangelističko kršćanstvo, što je u Australiji stanoviti raritet i manjinska pojava na vjerskom planu. Pentekostalna crkva u Australiji posljednje dvije decenije ojačala je i predvodi je Brian Houston, pastor iz Texasa u Americi. Njegova crkva Hillsong Church, koja se nalazi u sjeverozapadnim predgrađima Sidneja koja se mogu nazvati australijskim Bible Beltom, svakog vikenda okupi do deset hiljada vjernika. Ogranci ove crkve također postoje u Kijevu u Ukrajini i u Londonu, a crkva ima snažan politički utjecaj na australijsku desnicu. U Australiji, pak, tradicionalno mainstream dominantne kršćanske denominacije jesu anglikanska, katolička crkva i unifikacijska crkva, koja okuplja nekoliko manjih protestantskih skupina.
Svjestan da bi ga diplomatski propusti Canberre oko Solomonskih Otoka mogli koštati premijerske pozicije, Scott Morrison tvrdi da ga je solomonski premijer Sogavare uvjerio da ne dolazi u obzir da će Kina uspostaviti svoju vojnu bazu u Honiari ili drugdje na Solomonskim Otocima i da to uopće nije propust njegove vanjske politike. Ipak, u tome ga je demantirao njegov zamjenik, lider nacionalne (seljačke) stranke, izjavom da bi Solomonski Otoci mogli postati mala australijska Kuba, aludirajući na kubansku krizu za vrijeme hladnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Barnaby Joyce, zamjenik premijera Morrisona, izrazio je bojazan da je Kina sasvim kadra uspostaviti svoju vojnu bazu na Solomonskim Otocima. Štaviše, kao potencijalna lokacija buduće kineske baze na otocima spominje se provincija Isabel. Pored toga, u medijima se špekulira da jedna kineska inženjering kompanija već razmatra izgradnju ovog projekta za Kinesku oslobodilačku mornaricu (PLA), gdje planira izgraditi neophodnu infrastrukturu na zemlji koju planira iznajmiti na 75 godina, a gdje bi mogla biti smještena potencijalna buduća kineska mornarička baza.
Cijela ova priča dobila je novu dimenziju ako se razmotre pogledi građana Solomonskih Otoka. Građani Otoka boje se da se ovdje zapravo radi o pokušajima podrivanja suverenosti ove nekadašnje britanske kolonije i poprišta pacifičkih bitaka za vrijeme Drugog svjetskog rata između Amerike i Japana, gdje se još uvijek nalazi ogroman broj neeksplodiranih projektila koji predstavljaju opasnost za lokalnu populaciju. Postoji bojazan da se ovdje radi o širem geostrateškom nadmetanju između velikih sila, SAD-a i Kine, a ishod te utakmice mogao bi biti dodatna destabilizacija, etnički sukobi, pa čak i podjela države na dvije ili više nezavisnih državica. Kritičari vladine politike boje se da je sporazum zapravo samo pravna osnova da se vladajuća klika u Honiari može pozvati na Peking ako njena pozicija bude ugrožena. Štaviše, detalji sporazuma su nepoznati, a postoji vjerovatnoća da isti predviđa i druge oblike saradnje koji nadilaze humanitarne misije i održavanje reda u ovoj nemirnoj državi. Kineski zvaničnici tvrde da je cilj sporazuma promoviranje socijalne stabilnosti na Otocima, kao i šire u azijsko-pacifičkoj regiji.
Usput vrijedi spomenuti da Kina ne prihvata termin Indo-Pacifik, smatrajući ga političkom konstrukcijom koja inherentno implicira američku dominaciju cijelim područjem dvaju okeana, čemu se Kina žestoko protivi. Glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova Wang Wenbin izjavio je da pomenuti sporazum počiva na obostranim interesima i obostranoj koristi dviju suverenih država. Neki analitičari smatraju da je pomenuti sporazum potpisan kao reakcija centralne vlade i kao neka vrsta prijetnje, adresirana na ponašanje liderstva pokrajine Malaita, koja još uvijek insistira na nužnosti nastavka političkih odnosa s Tajvanom, koju centralna vlada želi preduhitriti u pokušajima eventualne secesije. Ako se uzme u obzir mogućnost da je ova analiza tačna, moglo bi se očekivati da dođe do secesije i šireg proxy sukoba u koji bi bile uvučene SAD, Australija i Kina. Neki radikalniji kritičari kineske ekspanzije u Pacifiku porede situaciju na Solomonskim Otocima i odnos Australije prema ovoj zemlji u svom susjedstvu s nekom vrstom ukrajinskog scenarija u kojem bi Australija, navodno, trebala biti spremna čak i vojno intervenirati, kako bi zaštitila svoj suverenitet i sigurnost od navodne buduće kineske agresije. U tom slučaju, Australija bi se postavila u poziciju Rusije. Naravno, Vlada u Canberri to odbacuje kao mogućnost, ali sama činjenica da se o tome govori dovoljno ukazuje na složenost situacije.
James Carran iz australijskog US Study centra na Sidnejskom univerzitetu, koji se smatra glavnim intelektualnim inkubatorom američkog utjecaja u Australiji, ocijenio je potpisivanje nedavnog sporazuma Honiare i Pekinga kao najbriljantniji diplomatski potez Kine u novijoj povijesti regije, jer je tim sporazumom stvoren pravni presedan i osnova za buduće kineske intervencije u cilju zaštite kineske populacije, bez obzira na to koliko godina i generacija dijeli vrijeme od kad su preci kineskih migranata napustili obale Kine i naselili se širom regije. Ovaj ugledni akademik oštro je kritizirao ministre Australijske vlade kako, umjesto da problemu prilaze hladno i racionalno, svojom retorikom grubog realizma prijete da izazovu upravo onaj ishod za koji retorički tvrde da žele da ga izbjegnu. Rabeći ovo vanjskopolitički složeno pitanje tokom komemoracije ANZAC-a i u vrijeme predizborne kampanje, australijski političari žele politički kapitalizirati na starim bitkama iz prošlosti, aludirajući na paradigmu Kube i hladnog rata, pojavu novog Hitlera, aluzije na novu bitku na Guadalcanalu. Ova kritika mogla bi biti shvaćena kao šamar Australijskoj vladi i signal Laburistima da je vrijeme da zaposjednu vlast u Canberri, iako premijer Morrison tvrdi da slijedi liniju američke politike, američki zvaničnici su to opovrgnuli i teško da će Morrisonu oprostiti ovaj katastrofalni diplomatski i obavještajni propust koji je Kinu doveo u predvorje Australije iako Australijska vlada već godinama pokušava na strahu od Kine politički kapitalizirati.
Australijska laburistička opozicija, iako dijeli zabrinutost Vlade u Canberri glede potencijalne opasnosti od kineske ekspanzije u regiji i sigurnosne prijetnje, kritična je prema Vladi koju optužuje da nije učinila dovoljno da stabilizira i ekonomski pomogne siromašnim zemljama Pacifika kako one ne bi došle u poziciju da postanu lahki plijen Pekinga. Opozicija je upravu, budući da je Australija kao enormno velika i bogata zemlja ovoj regiji posvetila nedovoljnu pažnju, zanemarujući pritom, također, svoje vlastite sigurnosne interese. Kao regionalni lider, Australija i Novi Zeland ne čine dovoljno za zemlje regije kojima prijeti siromaštvo, etnički sukobi, nezaposlenost, a pogotovo klimatske promjene, a nekim od njih čak i sam nestanak uslijed rasta nivoa okeana. Opozicija je stoga lansirala svoj vlastiti medijski program kako bi, u saradnji s regionalnim medijima, pomogla u plasiranju informacija u regiji na lokalnim jezicima i pokušala poboljšati imidž Australije.
