Bosna i Hercegovina i Bošnjaci ovih dana imaju razloga za slavlje. Jedan od njih jeste vijest da opasna malošengenska podvala, koja je u međuvremenu dobila novi, manje kompromitirani naziv “Otvoreni Balkan”, na svu sreću nije prošla. Barem ne kada je u pitanju Bosna i Hercegovina i barem ne za izvjesno vrijeme. Ovaj projekt navodne “regionalne saradnje”, koji je trebao poslužiti za namirivanje apetita dva najveća zapadnobalkanska naroda – Srbe i Albance – na račun nacionalnih interesa Bošnjaka, Makedonaca i Crnogoraca te, dugoročno gledajući, integriteta njihovih država, pročitan je, čini se na vrijeme, kao opasan. Razumjeli su to ne samo predstavnici lokalnih politika u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Crnoj Gori već i neki zapadni politički krugovi. Ipak, ništa nije do kraja gotovo, opasnost još nije prošla.

MALOŠENGENSKI TROJANSKI KONJ

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, premijer Albanije Edi Rama te premijer Sjeverne Makedonije Zoran Zaev potpisali su na kraju Foruma za regionalnu ekonomsku saradnju održanog 29. jula u Skoplju tri memoranduma. Time je projekt “malog Schengena” i službeno zaživio.

Najvažniji je moment dogovoreno ukidanje graničnih kontrola između ove tri zemlje od 1. januara 2023. godine, ideja koju je Vučić svojevremeno obrazlagao tvrdnjom da joj je cilj olakšavanje života građana i poboljšanje životnog standarda te da je, u suštini, u pitanju historijska prekretnica jer je “odavno došlo vrijeme da pobjegnemo iz odnosa kolonija u kojem smo druge pitali šta da radimo”. Naravno, Vučić svojom patetičnom antikolonijalnom retorikom prikriva vlastite neokolonijalne namjere, očitu želju Srbije da ostvari svoje vječne ambicije, poništi rezultate izgubljenih ratova te ponovo uvuče okolne prostore u svoju orbitu ili, kraće rečeno, da “diktat Bruxellesa” zamijeni diktatom Beograda. Pritom je našao i više nego voljne partnere u Tirani koji također vide interes u legitimiziranju svoje ambicije da se kroz “regionalne integracije” nametnu kao jedina adresa za albansku populaciju Zapadne Makedonije, Crne Gore i Kosova. Primjećuje se i povećana opreznost u smislu retorike pa su prošlogodišnje poklike o “integracijama” zamijenile floskule o “saradnji”.


Aleksandar Vučić, Zoran Zaev i Edi Rama

Takve pretenzije imaju podršku ne samo Rusije ili Kine već i nekih zapadnih krugova. Prisjetimo se da je ideju “mini Schengena” 2019. godine podržala Francuska nakon tadašnjeg Macronovog veta na proširenje Evropske unije i blokiranja pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije i Albanije te objavljivanja “Francuske strategije za Zapadni Balkan”. U njoj se, između ostalog, predviđalo da će u oblasti ekonomije Francuska razvojna agencija podržavati i ohrabrivati “regionalnu integraciju zemalja Zapadnog Balkana” u cilju “podrške razvoju i stabilizaciji”. Kao takav, “mali Schengen” ili “Otvoreni Balkan” u skladu je s Macronovim vizijama buduće Evrope koje su na tragu svojevremene vizije “troslojne” Evrope bivšeg francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda. To je vizija Evrope u kojoj bi unutrašnji sloj i samo jezgro činile članice eurozone, srednji sloj bio bi sastavljen od svih članica jedinstvenog evropskog tržišta, dok bi vanjskom sloju bile pridružene one evropske države koje bi pristale na “evropske vrijednosti, principe i slobode”. Ono što se ne govori jeste da bi svaki od ovih vanjskih slojeva morao imati referentnu i u svom sloju politički dominantnu adresu, onakvu koja bi mogla biti partner zamišljenom evropskom centru. Nije potrebno mnogo mašte ili pameti da se pogodi koja bi bila relevantna adresa tog trećeg sloja Evrope, sastavljenog od zapadnobalkanskih država u kojima bi Srbi i Albanci činili apsolutnu većinu.

SVE MANJE ZAGRIJANIH

Srećom, čini se da “mali Schengen” ima mnogo manju podršku od američke administracije Joea Bidena nego što ju je imao od administracije Donalda Trumpa, te da mu, u suštini, nije naklonjena niti Njemačka, iako je Edi Rama svojevremeno tvrdio da Angela Merkel podržava “mini Schengen”. No da se stav Njemačke u vezi s tim promijenio, potvrdile su i nedavne izjave Miguela Bergera, državnog sekretara Ministarstva vanjskih poslova Njemačke, date prilikom posjete Bosni i Hercegovini. Berger je tom prilikom istaknuo da je interes Njemačke nastavak evroatlantskog puta Bosne i Hercegovine te da “mini Schengen” ne predstavlja dio Berlinskog procesa. Ovo je bilo i očekivano, jer, iako ne treba učitavati suviše historije 19. i 20. stoljeća u današnje međunarodne odnose u Evropi, sama ideja “mini Schengena”, stvaranje nekog slavenskog bloka država na Balkanu, s Beogradom kao prijestolnicom, mnogo je više na tragu tradicionalnih francuskih, a ne njemačkih interesa.

S druge strane, ne treba zaboraviti da danas u računicu, kao neka protuteža Beogradu, ulaze i Albanci s Tiranom kao velikoalbanskim centrom te stoga postaje jasno zašto bi zadovoljavanje partikularnih apetita dva najbrojnija naroda na zapadnom Balkanu, koje bi uz to donijelo i konačno rješavanje njihovih međusobnih historijskih sukoba, bilo izuzetno poželjno i za još neke evropske države mimo Francuske. Osim smanjivanja efekata Zapadu mrske “balkanizacije”, od Srba i Albanaca bi se stvorili ako već ne saveznici onda ovisnici i dužnici, te bi se vjerovatno trajno udaljili od Rusije, koja im više ne bi šta imala ponuditi. Cijenu bi platili Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci (te prištinska politička elita koja bi izgubila razlog postojanja), kao mali narodi kojima je zajedničko da ih se osporava i kao državotvorne, ali i kao identitetski zasebne. Takva opasnost, nažalost, još postoji.

Svega ovoga jako su dobro svjesni i u Crnoj Gori, ali i na Kosovu. Iako se Crnogorci – u sličnim problemima kao i bošnjačka politika na nivou Bosne i Hercegovine – koriste isključivo politički korektnim diplomatskim rječnikom te “mali Schengen” odbijaju pod izlikom prevelikog broja tekućih regionalnih inicijativa te postojeće alternative – “Berlinskog procesa”, jasno je da ondje, baš kao i u Bosni i Hercegovini, ne postoji konsenzus, pogotovo jer je posljednja stvar koja trenutno treba Crnoj Gori integracija sa Srbijom.

Kosovski predstavnici dosta su direktniji. Ministrica vanjskih poslova Kosova Donika Gervalla-Schwarz osudila je ideju “malog Schengena” te ju je vrlo precizno opisala kao “zamku”. Premijer Kosova Albin Kurti nekoliko je puta sasvim otvoreno kritizirao ovu inicijativu nedavno izjavivši kako “Otvoreni Balkan“ više liči na Balkan otvoren za utjecaje s istoka, posebno iz Ruske Federacije i Kine, ali i otvoren za autokratiju, korupciju, ratne zločince, suprotno evropskim vrijednostima demokratije i vladavine prava”. Kurti je pritom poentirao izjavom da “zajedničko tržište nije moguće sve dok Srbija ne prihvati da se suoči s prošlošću”. Tu i jeste suština svega. Nemoguće je, štaviše suicidalno je, ulaziti u bilo kakvu saradnju a kamoli integracijske procese s državom koja ne samo da se nije odrekla svoje politike iz devedesetih već i dan-danas drži isti politički kurs te sanja iste hegemonističke snove, samo ih pokušava ostvariti drugačijim sredstvima.

NI POLITIČKE NI EKONOMSKE LOGIKE

Naravno, čitava ideja “malog Schengena” promovira se ekonomskim umjesto političkim terminima i floskulama. Međutim, i kao takva je vrlo upitna. Kao što se već pisalo u Stavu (“Mali Schengen” i ekonomija – Srbija dobija, BiH gubi, br. 292), od dosadašnjih sporazuma, poput CEFTA 2, najviše je profitirala Srbija, dok je Bosna i Hercegovina postala najveći uvoznik. Najveće učešće uvoza iz Srbije u odnosu na ukupan uvoz s područja CEFTA-e zabilježeno je u Bosni i Hercegovini (89 posto). Drugim riječima, uvoz u Bosnu i Hercegovinu iz svih ostalih potpisnica ovog sporazuma ukupno je tek 11 posto. Ukupan obim izvoza članica jednih drugima unutar CEFTA područja u 2018. godini iznosio je 5,6 milijardi eura. Od toga je izvoz Srbije u ostale članice CEFTA-e iznosio 3,2 milijarde, odnosno 58 posto. Najveći je uvoznik Bosna i Hercegovine s 1,2 milijarde eura uvezene vrijednosti s područja CEFTA-e, što je 25 posto ukupnog uvoza unutar ovog područja. U ukupnoj vrijednost izvoza poljoprivrednih proizvoda unutar zemalja članica CEFTA sporazuma izvoz Srbije čini 70,3 posto. Srbija ove rezultate ostvaraju ne samo zbog konkurentnosti svoje privrede već i dobrim dijelom zahvaljujući barijerama koje postavlja drugim članicama sporazuma CEFTA prilikom uvoza proizvoda u Srbiju iako su te barijere u potpunoj suprotnosti sa sporazumom. Štaviše, prema zvaničnim podacima, Srbija je rekorder po broju uvedenih necarinskih barijera unutar CEFTA područja slobodne trgovine.

Kako kaže ekonomista Igor Gavran, Srbija ili ne poštuje ili zloupotrebljava mnoge odrednice i iz ranijih inicijativa za ekonomsku regionalnu saradnju poput CEFTA 2006, a što je jasno ako se pogleda nacrt višegodišnjeg plana za regionalno ekonomsko područje. Najveći dio barijera usmjerenih protiv Bosne i Hercegovine koristi upravo Srbija koja zloupotrebljava liberalizaciju trgovine te nesrazmjerno, nepravedno i jednostrano profitira iz trgovine s Bosnom i Hercegovinom, kojoj sprečava ravnopravan i slobodan pristup svome tržištu.

Gavran navodi i ilustrativan primjer: “Ako trenutno Srbija ne priznaje izvještaje akreditovanih tijela iz Bosne i Hercegovine o usklađenosti koji prate robu u izvozu i zadržava je na granici zbog toga i zahtijeva dodatne skupe analize, što je potpuno suprotno i CEFTA 2006. i međusobnom sporazumu o uzajamnom priznavanju upravo ovih dokumenata, kakvu razliku predstavlja najava da će ‘sve službe na granici raditi 24 sata’? Opet nam Srbija jednako može zadržati našu robu, jednako prekršiti ovu obavezu, jednako nam naplatiti dodatni pregled i ništa nismo dobili, a istovremeno je granica njima za izvoz u Bosnu i Hercegovinu zaista otvorena 24 sata, mi njima zaista priznajemo dokumentaciju i oni zaista izvoze u Bosnu i Hercegovinu brže, lakše i jeftinije. Zašto bismo se mi ‘samoubili’ i prihvatili tako nešto?”

Gavran ističe da je glavno tržište za izvoz iz regije Evropska unija i da se najveći dio trgovine Bosne i Hercegovine odvija s Evropskom unijom. Dakle, jasan je interes dalje integracije s Evropskom unijom, a ne okretanje u suprotnom smjeru i integriranje s direktnim konkurentima i onima koji praktično nude iste grupe izvoznih proizvoda, a svojom proizvodnjom u drugim oblastima (agroindustrija, naprimjer) direktno konkurira našoj domaćoj proizvodnji, a svake dalje olakšice im omogućavaju da još više svoje robe plasiraju u Bosnu i Hercegovinu ugrožavajući našu ionako oslabljenu privredu.

Također, ako pogledamo situaciju s migrantskom krizom, naročito kako se u tom smislu postavila Srbija, koja se proračunato i planski rješavala migranata tako što ih je poticala, gotovo pa i prebacivala u Bosnu i Hercegovinu (odakle ih je MUP RS organizirano usmjeravao ka Federaciji BiH), postaje jasno zašto je u interesu Bosne i Hercegovine jačanje i intenziviranje, a ne slabljenje granica i graničnih kontrola ka Srbiji. Pogotovo ako se prisjetimo da su granice Bosne i Hercegovine iz Srbije prelazili i prelaze daleko opasnije grupacije od migranata, oni koji prostor naše države vide kao dio “srpskog sveta”.

DOMAĆA NEPAMET I NEMORAL

Sve ovo izgleda ne zanima pojedince u Sarajevu čija politička nepismenost sve više liči na prijetvornost te namjernu političku sabotažu. Dovoljno je, recimo, pogledati naslove Radončićevog Dnevnoga avaza, koji “mali Schengen” zagovara daleko srčanije i strasnije čak i od samog Aleksandra Vučića, pa se zapitate koliko je u pitanju neinformiranost, a koliko svjestan rad za beogradske interese. “Želite li mir na Balkanu? Podržite ‘mini Šengen’”, vrište indirektne prijetnje s naslovnica Avaza, kao da već nemamo iskustvo s ponašanjem Beograda u ranijim regionalnim inicijativama ili sa sedamdeset godina života u jednoj državi. Da li je takav stepen “ekonomskih integracija” te jedinstvenog, čak i međuzavisnost tržišta zaustavio agresiju ili genocid? U pokušaju da svom idiotizmu u korist Beograda daju i nekakvu teorijsku podlogu, Avazovi portalski gloduri i glodari zaklanjaju se iza laissez faire pa alternativno tvrde “što zemlja slobodnije trguje, to u manje ratova ulazi” ili “zemlje koje se bave slobodnom trgovinom imaju manje šanse za invaziju”, pritom zaboravljajući nabrojati sve silne ratove tog šampiona slobodne trgovine Sjedinjenih Američkih Država ili razmisliti da li ima potrebe za invazijom države koju ste već napravili ekonomskom te stoga i politički ovisnom kolonijom, a što je upravo ono što Srbija želi učiniti s Bosnom i Hercegovinom.

U Avazu pokušavaju i imputirati nekakav protekcionizam svima onima u Bosni i Hercegovini koji su rezervirani spram “regionalnih integracija” sa Srbijom iako je, kao što smo ranije vidjeli, upravo Srbija ona koja spram Bosne i Hercegovine lavira između modernih inačica protekcionizma i “diplomatije topovnjača”.

Ipak, osim Avaza i njegovog vlasnika, malo je ozbiljnih političkih organizacija i pojedinaca koji podržavaju “mini Schengen”, “mali Schengen”, “Otvoreni Balkan” ili kako će se već sutra zvati taj zamišljeni srpsko-albanski kondominij. Tipovi poput Zlatka Lagumdžije ili Srećka Latala nemaju bilo kakvu političku težinu pa su stoga daleko opasniji pritisci uvozničkih lobija ili drugog “krupnog kapitala”, onih koji u “ekonomskim integracijama” vide neku svoju ličnu korist.

Već smo upozoravali da postoji realna opasnost da “ekonomski interesi vlasnika bosanskohercegovačkih kompanija i korporacija postanu trojanski konj putem koje će se ideja ‘malog Schengena’ pokušati plasirati kao prihvatljiva ne samo u bošnjačkom već i u hrvatskom političkom korpusu” te da “krupni kapital, iza kojeg stoji već formirana bosanskohercegovačka ‘plutokratija’, ima svoje partikularne interese koji su uvijek na strani što većeg tržišta i profita, a pošto je biznis oduvijek blizak politici, sasvim je moguće da će se preko takvih veza i odnosa pokušati utjecati na naše političke predstavnike da prihvate ideju ‘malog Schengena’ jer će se našim poduzetnicima obećavati raznorazne olakšice u smislu ulaska na veće regionalno tržište, iako, realno gledajući, oni na njemu neće moći dugoročno opstati.”

Da nismo bili daleko od istine, pokazuju izjave Ahmeta Egrlića, predsjednika Vanjskotrgovinske komore Bosne i Hercegovine, koji je podržao podvalu “malog Schengena” i pritom iznio nekoliko vrlo diskutabilnih ideja. Prva je da se “mini Schengen” uklapa u ukupnu strategiju Berlinskog procesa, a što – moglo se to vidjeti iz izjava njemačkog državnog sekretara Ministarstva vanjskih poslova – nije tačno. Druga je ideja da se očito usporavanje, možda čak i zatvorena vrata na putu ka Evropskoj uniji trebaju zamijeniti integracijom poslovnih zajednica “regiona”, a što je potpuni nonsens u kontekstu partikularnih interesa Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, prije svega zbog nesrazmjera ekonomskih snaga. Isto je i s podrškom potpunoj slobodi u kretanju ljudi, roba i usluga koja ionako postoji, ali opet ne na ravnopravnoj osnovi te također na štetu Bosne i Hercegovine jer je granica sa Srbijom praktično jednostrana.

BOSNU IMA KO DA BRANI

Srećom, legitimni bošnjački politički predstavnici te bošnjačka politika, koju na nivou države artikulira isključivo SDA, nisu popustili pod raznim pritiscima te su nakon prošlogodišnjeg ispipavanja terena donijeli ispravan zaključak da ovakve vrste inicijativa nisu u interesu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Tako je na sjednici Predsjedništva SDA od 2. augusta 2021. godine donesen zaključak kojim se daje puna podrška regionalnoj ekonomskoj saradnji, ali i konstatira da je “Bosna i Hercegovina na Samitu Evropska unija – Zapadni Balkan, koji je održan u Sofiji u okviru Berlinskog procesa, već potpisala Sporazum o zajedničkom regionalnom tržištu, koji obuhvata sve države Zapadnog Balkana te da je to dovoljan okvir za saradnju te da ga ne treba dovoditi u pitanje pokretanjem novih inicijativa reduciranog karaktera.”

Uprkos očekivanom diplomatskom rječniku, sasvim je jasno da ovakva izjava predstavlja odlučno odbacivanje opasne ideje “malog Schengena” ili “Otvorenog Balkana”, a što pokazuje ozbiljnost i državotvornost politike SDA koja je razumjela da pristati na “mali Schengen” znači prihvatiti povratak u političku, kulturnu i ekonomsku orbitu Beograda, svojevoljno se integrirati u buduću Veliku Srbiju i doslovno pljunuti na sve žrtve koje su pale za opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda.

Bošnjaci su, barem za sada, izbjegli zamku mirnodopske i potpuno bezrazložne kapitulacije pred istim onim srbijanskim pretenzijama kojima su, predvođeni Alijom Izetbegovićem, svojevremeno rekli odlučno NE, čak i kada ih se pokušalo prisiliti prijetnjom nestanka “muslimanskog naroda”, prijetnjom iza koje je stajao čitav arsenal JNA. Na vrijeme se shvatilo da, ako bi Bosna i Hercegovina danas ušla u takve integracijske procese sa Srbijom, vjerovatno više nikada iz njih ne bi mogla izaći kao cjelovita, a kamoli suverena država, dok bi se Bošnjaci sveli na narod bez države. Napomenimo još jednom da su bošnjački politički predstavnici, predvođeni rahmetli Alijom Izetbegovićem, već jednom odbili takvu vrstu kapitulacije te poveli Bosnu i Hercegovinu u nezavisnost, a Bošnjake uvrstili u red državotvornih evropskih naroda. Vrlo je ohrabrujuće vidjeti da su današnje generacije bošnjačkih lidera i političkih predstavnika i dalje na istom tom časnom putu i zacrtanom kursu.