Ovo su izbori na kojima biramo između građanske Crne Gore i civilizacijskog sunovrata

Predsjednički izbori u Crnoj Gori, četvrti od obnove nezavisnosti i sedmi od uvođenja višestranačja, održat će se 19. marta. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 2006. godine, kada je Crna Gora obnovila nezavisnost, a pobjednik će se znati tek u drugom krugu izbora.

Na izborima će učestvovati aktuelni predsjednik države i lider Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović, predsjednik Nove srpske demokratije Andrija Mandić, zamjenik predsjednika Pokreta Evropa sad Jakov Milatović i lider Demokrata Aleksa Bečić. Kandidati su i poslanica Socijaldemokratske partije Draginja Vuksanović-Stanković, lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović i influenser Jovan Radulović.

Nikola Zirojević je u rodnom Nikšiću završio osnovu školu i Gimnaziju „Stojan Cerović“. Studije iz oblasti elektronike, telekomunikacija i računara završio je na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici, gdje se trenutno nalazi na specijalizaciji iz oblasti telekomunikacija. Portparol je i član Predsjedništva, predsjednik Omladine Socijaldemokrata Crne Gore i odbornik u Skupštini Opštine Nikšić.

Sa Zirojevićem razgovaramo o predsjedničkim izborima u Crnoj Gori, odnosima među kandidatima, o stranim utjecajima, građanskim protestima i značaju manjina i dijaspore.

STAV: Po Ustavu Crne Gore, predsjednik nema velike ovlasti, ali ovi izbori imaju izuzetnu političku, historijsku i psihološku težinu. Iako je crnogorsko društvo izuzetno polarizirano, u utrci za predsjedničke izbore imamo više kandidata iz obaju tabora. Zašto „suverenisti“ nisu izašli s jednim kandidatom?
ZIROJEVIĆ: Iako je uloga predsjednika države više protokolarna, donekle diplomatska, tačno je da ovi izbori imaju izuzetnu i političku, i istorijsku, i psihološku težinu. Svakodnevno to govorim i građankama i građanima s kojima razgovaram, ali i svojim najbližima, porodici, kumovima, prijateljima – da ovo nijesu izbori gdje biramo nekog od kandidata, već su ovo izbori na kojima biramo jednu od dvije ponuđene Crne Gore.

S jedne strane imamo Crnu Goru kakva je bila prije 30. avgusta 2020. godine, dakle građansku državu koja u punom kapacitetu njeguje multivjerski i multietnički sklad, državu predvodnicu evropskih integracija u regionu čija politika niti u jednom trenutku nije dovela u pitanje ovo naše strateško opredjeljenje. Državu koja je 2017. godine zapečatila svoju evroatlantsku opredijeljenost ulaskom u NATO savez i državu koja je, neću pretjerati ako to kažem, bila stabilan oslonac svim našim prijateljima u regionu, gdje svakako uvijek i svuda ubrajamo i nama susjednu Bosnu i Hercegovinu. I ovu Crnu Goru, sasvim je jasno, personifikuje aktuelni predsjednik i predsjednički kandidat kojeg su Socijaldemokrate podržale, gospodin Milo Đukanović.

S druge strane imate Crnu Goru nakon 30. avgusta 2020. godine. To je, nažalost, ona Crna Gora iz koje se u Pljevljima prizivala nova Srebrenica, to je ona Crna Gora na čiju himnu sjede neki visoki državni funkcioneri, to je ona Crna Gora koja biser Jadrana i primjer multikulturalnosti, našu Boku kotorsku, karakteriše kao „srpsku Boku“, i to je, u konačnom, ona Crna Gora u kojoj se u pravoslavnoj crkvi u Rožajama, opštini u kojoj dominantno žive ljudi islamske vjeroispovijesti, od donacija upravo tih ljudi crtaju freske na kojima se oni predstavljaju kao neprijatelji pravoslavnog naroda. Tu Crnu Goru personifikuju četiri kandidata – Andrija Mandić, Jakov Milatović, Aleksa Bečić i Goran Danilović. Iako dolaze iz različitih političkih subjekata, iako se deklarativno zalažu za različite ciljeve, svaki od njih nosi jednaku odgovornost za civilizacijski sunovrat crnogorskog društva i eksploziju mržnje i podjela u protekle dvije i po godine. I svaki od njih, rekao bih prilično svjesno i namjerno, radi na štetu Crne Gore.

Na pitanje zašto „suverenisti“, odnosno građanski blok, kako ja više volim da zovem ovu našu političku stranu, nijesu izašli s jednim zajedničkim kandidatom, odgovor treba tražiti od koleginica i kolega iz Socijaldemokratske partije, koji su, uprkos potrebi da se svi zajedno okupimo oko istog cilja, odlučili da istupe sa svojim kandidatom, tj. kandidatkinjom. Međutim, uvjeren sam da će i koleginice i kolege iz SDP-a, u drugom krugu, vrlo jasno svoju podršku artikulisati ka onom kandidatu koji je garant građanske, evropske i antifašističke Crne Gore, tj. ka gospodinu Milu Đukanoviću.

STAV: Prema analizama i istraživanjima, drugi krug izbora je neizbježan, što će pokazati i različite pristupe u kampanjama. Hoće li kampanja za drugi krug izbora biti mnogo dinamičnija i isključivija od onoga što smo do sad vidjeli?
ZIROJEVIĆ: U duboko podijeljenom društvu kao što je crnogorsko nažalost je neizbježno da kampanja u određenim momentima pređe granice lijepog ukusa. Mi smo od jedne prilično mirne i tihe kampanje, kako se približavamo danu održavanja prvog kruga izbora, za veoma kratko vrijeme došli do prilično agresivnih tonova i određenih situacija koje nikome ne idu u prilog. Rekao bih da je podgrijavanje atmosfere započelo prilično nekorektnim i, bez uvijanja mogu reći, nevaspitanim nastupom predsjedničkog kandidata Jakova Milatovića tokom prve debate na javnom servisu, što je kasnije, imajući u vidu njegovo prethodno djelovanje kao ministra u 42. Vladi Zdravka Krivokapića, kulminiralo bijesom jednog dijela građana koji su pokušali da spriječe održavanje njegove tribine prvo u prijestolnici,  nakon toga i u Nikšiću, da bi mu, tokom posjete Kotoru, od sveštenika bio onemogućen ulaz u katedralu Svetog Tripuna.

Kada govorimo o drugom krugu, tok kampanje će dominantno zavisiti od toga koji kandidat izađe na crtu gospodinu Đukanoviću. Ukoliko to bude Jakov Milatović, vjerujem da će kampanja biti agresivnija od ove koju trenutno gledamo, dok bi, u slučaju da to bude Andrija Mandić, ona mogla biti mirnija, s obzirom na pomiriteljsku sliku koju gospodin Mandić nastoji da kreira o sebi u toku ove predizborne kampanje. No, građanke i građani Crne Gore ne zaboravljaju tako lako pozive iz skupštinskih klupa, upućene ratnim drugovima, da otkopaju oružje i ja sam uvjeren da su oni već prozreli kakva se prevara krije iza pomiriteljskih poruka kandidata Demokratskog fronta.

STAV: Svima je jasno da će Đukanović ući u drugi krug, što je on i pokazao kroz izborni slogan „Milo. Nego ko?“ Međutim, najveća borba za desno izborno tijelo vodit će se između Milatovića i Mandića. Kome dajete više šanse da uđe u drugi krug?
ZIROJEVIĆ: Ako mene pitate, što ne znači da moram biti u pravu, mislim da veće šanse za drugi krug ima Andrija Mandić, i to iz više razloga. Radi se o čovjeku koji prilično dugo traje na političkoj sceni Crne Gore i koji, bez obzira na dijametralno suprotne stavove koje imamo, ima veliko političko znanje i iskustvo. On godinama unazad važi za lidera crnogorske opozicije i lidera srpskog naroda u Crnoj Gori iza kojeg stoji ozbiljna partijska infrastruktura, ali i vrlo ozbiljna podrška centara moći iz Beograda. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da kadrovi Demokratskog fronta upravljaju nekim od najvećih državnih preduzeća, kao i jednim brojem lokalnih samouprava gdje su doslovce toliko nakrcali broj zaposlenih, naravno svojih članova i simpatizera, koji sada kao kontrauslugu donose glasove za njihovog kandidata.

Jakov Milatović je, uprkos zavidnom rastu pokreta Evropa sad, čovjek bez trunke harizme i liderske sposobnosti, znatno manje popularan od lidera ovog pokreta i prvobitnog kandidata Evrope sad za predsjednika Milojka Spajića. Svakako i da je na pad popularnosti samog pokreta, samim tim i Milatovića, značajno uticala afera oko Spajićevog državljanstva, gdje je utvrđeno da, suprotno njegovim tvrdnjama, on posjeduje nelegalno stečeno državljanstvo Srbije, nakon čega njegova kandidatura nije verifikovana. To je bio jedan od prelomnih trenutaka kada se mladi lider, bivši ministar, pokazao kao običan lažov koji je danima, gledajući građanke i građane u oči, tvrdio da u Srbiji nema ni prebivalište, a kamoli državljanstvo, da bi se na kraju ispostavilo suprotno. Vjerujem da je takva greška nešto što većina građanki i građana ne prašta.

STAV: Prosrpska i proruska politika na Balkanu i u Crnoj Gori često imaju više lica, a prepoznatljiva odlika im je populizam. Pokret Evropa sad je najzanimljiviji primjer takve manipulacije politikom i biračima. Da li su građani Crne Gore prepoznali skrivenu agendu ovakvih političkih projekata?
ZIROJEVIĆ: Upravo tako! Pokret Evropa sad je školski primjer, rekao bih brutalnog populizma koji je itekako uspio da se primi u crnogorskom biračkom tijelu. Da budem do kraja pošten, nijesu jedini, već su takvom ponašanju skloni apsolutno svi politički subjekti koji predstavljaju parlamentarnu većinu od 30. avgusta 2020. godine.

Nažalost, mi i dan-danas, u predsjedničkoj kampanji, slušamo kako je „450 € trenutne minimalne zarade veće od 250 €“, ali kolege iz Evrope sad zaboravljaju da kažu da s tih 450 € građani Crne Gore danas imaju manju kupovnu moć nego što su tada imali s 250 €. Ako uzmemo u obzir da su neke osnovne životne namirnice skočile i za 100 posto, ako uzmemo u obzir nikad veće cijene goriva, ako uzmemo u obzir enormne cijene zakupa i kupovine nekretnina (mjesečna kirija za jednosoban stan u Podgorici, zavisno od dijela grada, iznosi i do 650 €), jednostavan zaključak je da se danas ne živi bolje nego prije tri godine, naprotiv. A o kolapsu zdravstvenog sistema koji je izazvan gubitkom izvora finansiranja, kao i položaju u koji su dovedeni penzioneri i korisnici socijalnih davanja suvišno je i govoriti.

Jedan dio građanki i građana Crne Gore je skrivenu agendu ovakvih političkih projekata prepoznao u startu i pokazao joj jasan otpor, za jedan dio građana proces „otrežnjivanja“ još uvijek traje, dok je jedan dio građana, nažalost,  i dalje sklon da nasjedne na ovakve političke prevare. Mi smo, relativno skoro, u oktobru prošle godine imali obećanja kandidata za gradonačelnika glavnog grada (opet Jakov Milatović) da će s te pozicije povećati plate na 1.000 €, dok danas ta ista obećanja daje s pozicije kandidata za predsjednika države. Ni prvi (gradonačelnik) niti drugi (predsjednik države) ingerencije za tako nešto nemaju. Nažalost, jedan dio građana to ne zna, dok su ljudi poput Milatovića skloni da na najgrublji način, ovakvim obmanama, zloupotrijebe njihovu nadu u bolje sjutra.

STAV: Parlamentarni izbori 2020. godine su bili historijska prekretnica za Crnu Goru i njeno vraćanje u mračne devedesete. Vlade koje su se mijenjale u proteklom periodu su pokazale potkapacitiranost za evroatlantske integracije i slabost na srpski i ruski utjecaj. Da li će predsjednički izbori zaustaviti ovaj negativan proces?
ZIROJEVIĆ: Vlade koje su se mijenjale, tj. Vlada Zdravka Krivokapića i Vlada Dritana Abazovića, pokazale su potkapacitiranost, ne samo za evroatlantske integracije, već uopšte za upravljanje državom. Tokom perioda njihove vlasti institucije u Crnoj Gori su doživjele totalni slom i prosto je nemoguće procijeniti u kojem resoru i kojem dijelu sistema je stanje gore. Svakako, na posebnom udaru se našao bezbjednosni sektor, koji je, baš kao što ste konstatovali u pitanju, od tadašnjeg potpredsjednika Vlade i koordinatora službi bezbjednosti, a današnjeg premijera Dritana Abazovića, u potpunosti prepušten srpskom i ruskom uticaju.

Predsjednički izbori su prvi korak ka zaustavljanju ovog procesa. Oni su, kako to matematičari kažu, uslov potreban, ali ne i dovoljan da se ovaj proces zaustavi. Ali su oni svakako preduslov za održavanje vanrednih parlamentarnih izbora nakon kojih bi ova država, konačno, dobila stabilnu građanski, evropski, evroatlantski  orijentisanu većinu u Parlamentu iz koje bi, svakako, proistekla državno odgovorna Vlada bazirana na istim ovim vrijednostima.

STAV: Zadnjih mjeseci u Crnoj Gori je organizovano niz protesta građana u cilju odbrane nezavisnosti, ustavnog poretka i ljudskih prava. Dijaspora je dala veliki doprinos takvim događajima. Koliko su nužni takvi protesti s obzirom na teško stanje u Crnoj Gori i kakav će oni imati utjecaj na izbore?
ZIROJEVIĆ: Prije svega je važno istaći da se i crnogorska dijaspora, protekle dvije i po godine, suočila s brojnim napadima od strane 42. i 43. Vlade. Išlo se čak toliko daleko da im se, u nekim suludim procesima, pokušavalo oduzeti državljanstvo Crne Gore. Sve iz razloga što crnogorska dijaspora, ma koliko daleko bila, ne odustaje od svoje matice i beskompromisno voli državu Crnu Goru. Shodno tome, naša dijaspora je digla glas protiv svakog nepočinstva Krivokapićeve i Abazovićeve Vlade i protiv izdaje nacionalnih interesa kojima smo, nažalost, imali priliku da svjedočimo u vremenu koje je iza nas. Na tome im, i kao građanin i kao političar, neizmjerno zahvaljujem, uvijek ističući da je održavanje čvrstih veza sa našom dijasporom jedan od vitalnih interesa ove države.

Tačno je i da su u Crnoj Gori, od dana održavanja parlamentarnih izbora 2020. godine, organizovani brojni protesti u cilju odbrane nezavisnosti, ustavnog poretka i ljudskih prava. To je bio i ostat će veoma važan segment našeg političkog djelovanja, ali i građanskog aktivizma jer su građanke i građani Crne Gore pokazali da im, kada su u pitanju državni interesi, nije potreban ničiji poziv da ustanu i da ih brane što me itekako raduje. Vjerujem da su protesti tog tipa od velikog značaja, vjerujem i da oni, dok ne postignemo naš konačni cilj, trebaju da budu češći jer time šaljemo jasnu poruku da ne odustajemo od ove borbe, ali istovremeno svim onim ljudima kojima je interes Crne Gore na prvom mjestu, nezavisno od toga da li su oni naši glasači ili ne, šaljemo poruku da nijesu sami u ovoj borbi i da smo u svakom trenutku spremni da stanemo rame uz rame s njima.

STAV: Koliki izborni kapacitet imaju manjine, prije svega Bošnjaci i Albanci, te dijaspora da u drugom krugu odluče izbore kao što su bili ključni faktor u obnavljanju državnosti Crne Gore 2006. godine?
ZIROJEVIĆ: Podrška manjinskih naroda i dijaspore uvijek je imala veliki značaj za političke procese u Crnoj Gori. Uvijek s posebnim ponosom ističem činjenicu koju ne smijemo zaboraviti, da je na referendumu za nezavisnost Crne Gore 2006. godine procentualno najbolji rezultat bloka za nezavisnost bio ne na Cetinju, koje je kolijevka crnogorstva, već u Rožajama, gdje dominantno živi bošnjačko stanovništvo. Manjinski narodi su tada, ali i godinama nakon toga, davali značajan vjetar u leđa građanskoj, evropskoj i evroatlantskoj politici Crne Gore. Isto važi i za crnogorsku dijasporu.

Upravo zbog toga vjerujem da je podrška, izbjegavam da kažem manjinskih partija, već svih manjinskih naroda, jer njihovih predstavnika ima i u drugim političkim partijama, s ponosom ističem da ih je zavidan broj i u Socijaldemokratama i da naš predsjednik pripada jednom od manjinskih naroda, od velike važnosti za konačan rezultat ove izborne utakmice. Imajući u vidu sve što smo proteklih godina prošli zajedno, kao i konstantnu posvećenost manjinskih naroda interesima Crne Gore, ubijeđen sam da će oni i ovog puta, kao i uvijek do sad, biti na visini zadatka i dati snažnu podršku politici građanske, evropske i evroatlantske Crne Gore.