Nešto je truhlo u državi Bosni i Hercegovini. A zna se tačno i šta. Nepodnošljivi smrad licemjerja koji je poput guja i grđe od januarskog smoga opasao Sarajevo širi se iz stranih ambasada, međunarodnih institucija i sjedišta njihovih lokalnih političkih projekata te nepogrešivo pokazuje gdje je izvor moralne truhleži koja zagađuje bošnjački javni prostor.

Mlake, neuvjerljive i neiskrene osude velikosrpskog i maloruskog bala vampira, koji se 9. januara odigrao u Lukavici, zaudaraju po zlonamjernom licemjerju, naročito kada se uporede s histeričnim porukama s istih adresa koje prate bilo kakve državničke izjave autentičnih bošnjačkih političara ili uopće bilo kakvo kretanje u bošnjačkom društvu koje nalikuje na “zbijanje redova”.

Jer kako osim licemjernom opisati pojavu u kojoj velikosrpska (para)vojna parada, kojom se otvoreno krši Ustav Bosne i Hercegovine, šalju antidržavne i antizapadne poruke te veliča i ordenom nagrađuje Putin, izaziva blaže reakcije dijela tzv. međunarodne zajednice od svojevremene izjave Bakira Izetbegovića o potrebi prebrojavanja patriota? Zar nije licemjerno što je i sama ideja o organiziranju bosanskohercegovačkih patriota za dio međunarodne zajednice mnogo alarmantnija od antiustavnog i separatističkog mimohoda do zuba naoružanih pripadnika institucije presuđene za genocid a u kojem učestvuju i Putinove paravojne organizacije?

Kako nego licemjerjem okarakterizirati to da politički projekti ambasada, poput recimo Naše stranke, problematiziraju ezane i vjerske tribine u Sarajevu dok istovremeno šute na otvorenu svetoslavizaciju javnih institucija, policijskih snaga pa čak i policijskih vozila manjeg bh. entiteta. Šta je nego licemjerje da Stanivukovićevi badnjaci u Gradskoj upravi Banje Luke ili oslikane ikone na borbenim vozilima MUP-a RS u Lukavici ne zaslužuju niti komentar dok je vjerska tribina u Vogošći za Našu stranku “zloupotreba javnih ustanova koje žive od poreza svih građanki i građana, uključujući i ateiste”?

Zar nije krajnje licemjeran nastup Elmedina Dine Konakovića, tog ambasadorskog Macbetha, koji glumi bošnjačkog Hamleta, koji je našao za shodno da prizore neustavnog velikosrpkog postrojavanja za 9. januar prokomentira optužbama na račun Bakira Izetbegovića, upravo onog čovjeka zbog čije je apelacije Ustavnom sudu taj datum proglašen neustavnim!

Šta osim krajnjeg političkog licemjera može biti Konakovića potreba da skreće fokus sa šokantnog ponašanja Milorada Dodika, svoga novopečenog ali dominantnog političkog partnera i prisnog drugara s košarkaških tribina i termina, na Bakira Izetbegovića, lidera stranke od čije defamacije Konaković doslovno politički živi.

Kakvo je tek licemjerje kada nas kojekakvi papići i ostali papčići, nekakvi kazazi i marićke, pokušavaju uvjeriti da vjerujemo njima a ne vlastitim očima i ušima te da im povjerujemo na riječ kako je velikosrpski vožd Dodik faktor stabilnosti a da su njegove marširajuće falange djeca cvijeća dok su glavni problem Bosne i Hercegovine ustvari SDA i “bošnjački islamistički nacionalizam”. I to dok Dodik javno poručuje da je vrijeme da svi Srbi žive u jednoj državi!

A šta tek reći za licemjerje medijskih megafona i propagandista osmorke koji nas, dok Dodikove horde danju marširaju a noću urliču u čast Putinu i Ratku Mladiću, sa stranica Dnevnog Avaza i avazovskih portalskih podružnica uvjeravaju u “relaksiranu političku atmosferu”, nastalu, eto, nakon osmorkine kapitulacije pred Dodikom. I pritom svakoga ko odbija povjerovati u takav očiti idiotizam nazivaju proruskim agentom i antizapadnjakom!

No licemjerna “zabrinutost” i besmislena saopćenja, kojima nisu kadri dati čak ni verbalnu oštrinu, a kamoli stvarnu vjerodostojnost, još je i najmanji dio problematičnog odnosa međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini i naročito prema Bošnjacima. Mnogo je veći problem aktivno pomaganje upravo onih snaga i procesa protiv kojih se navodno oglašavaju i protiv čijih se “vrijednosti” navodno bore.

Ista je to ona maligna neutralnost naspram “zaraćenih strana” koju pamtimo iz vremena Agresije i Genocida. Ista hinjena naivnost koja, eto, nije znala razlikovati zločinca od žrtve i agresora od branitelja. Isti dvostruki standardi, ista selektivna savjest, koja je bila i ostala ne samo ambivalentna u pitanju “dobrih i loših momaka” već je i aktivno pomagala lošim a odmagala dobrim promovirajući veleizdajnike poput Fikreta Abdića kao legitimne “strane u sukobu”, podržavajući one koji su spremni pristati na kapitulaciju pred velikosrpskim i velikohrvatskim ultimatumima. Isto to rade i danas.

Licemjerje nego šta! Nepatvoreno, suštinsko i maliciozno licemjerje, koje je već davno prešlo u subverziju, u sabotažu i izdaju.