Kaubojsko američko preuređivanje Zapadnog Balkana ne pokazuje znake posustajanja. Destruktivni procesi koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, ali i u Sjevernoj Makedoniji možda na prvi pogled izgledaju kao promišljena strategija, no u suštini su niz duboko promašenih političkih improvizacija koje će dugoročno nanijeti štetu američkim, ali i uopće zapadnim interesima na Balkanu.
Namjera da se „velike“ balkanske države, poput Srbije, Albanije, Grčke i Bugarske, trajno odvoje od „političkog Istoka“, pripitome i čvrsto vežu uz skute Zapada tako što će se njihove apetite zadovoljiti nauštrb „malih“ i „slabih“ država poput Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Sjeverne Makedonije jeste najgora vrsta realpolitike, i to u pejorativnom smislu te riječi. Ipak, od same ideje pokretanja procesa takvih geopolitičkih poremećaja gori je jedino način na koji se oni izvode, a koji se svodi na neprestanu seriju političkih prevrata.
AMERIČKI IMPERIJALIZAM
Scenarij je svuda isti, prvo se pokušava pritiscima i ucjenama utjecati na autentične i legitimne političke predstavnike da popuste i prave kompromise na štetu države i zajednice koju predstavljaju. Ako to ne pođe za rukom, kreće kampanja medijske demonizacije neposlušnih političkih aktera, uglavnom kroz njihovu kriminalizaciju, neprestanim blaćenjem i optužbama za korupciju. Istovremeno se u javnosti kreira atmosfera općeg očaja i nezadovoljstva za koji se optužuju izabrani, ali nepoćudni dužnosnici, a sve kako bi se legitimizirao predstojeći prevrat. Nakon toga se političkom korupcijom i inžinjeringom na vlast dovode, ili se pokušavaju dovesti, one političke snage koje će pristati da trenutne američke interese stave ispred interesa vlastitih država i naroda te koje su stoga spremne potpisati šta god se od njih zatraži. A traže se ne toliko kompromisi na štetu vlastitih interesa koliko prave pravcate kapitulacije, i to one vrste koje su svuda tretiraju kao veleizdaja.
Sve od navedenog danas gledamo u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, ali i na Kosovu, listom državama od kojih američki izaslanici i ambasadori traže da udovolje željama Srbije jer je to u trenutnom interesu SAD-a. U Crnoj Gori otjelotvorenje ovih procesa jeste notorni Dritan Abazović, dok je u Bosni i Hercegovini njegov pandan još notorniji Elmedin Dino Konaković. No pošto Konaković ipak nema toliku političku težinu te stoga nije ključna karika, njemu su nađeni pomagači u obliku drugih političkih projekata stranih centara, poput Naše stranke, ili vlastohlepnih lidera drugih stranaka koje su pristale da uđu u šejtansko kolo domaćih izdajnika. Kosovo je ipak u ponešto boljoj situaciji prije svega jer proces „dritanizacije“ još uvijek nije toliko uzeo maha pa je u stanju pružiti otpor američkom diktatu kroz autentične predstavnike narodne volje poput Albina Kurtija. No izgleda, ne zadugo.
VELIKA SRBIJA, TO JE PRAVA STVAR, ŽIVELA AMERIKA I GABRIEL ESCOBAR
U šokantnom intervjuu koji je dao za američki propagandni servis Voice of America Gabriel Escobar, američki izaslanik ili, bolje rečeno, nosač katil-fermana za Zapadni Balkan, otvoreno je zaprijetio Kurtiju istim onim imperijalističkim intervencionizmom koji je već primijenio u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Frustriran odbijanjem Albina Kurtija da pristane na formiranje Zajednice srpskih opština na sjeveru Kosova, a što bi bilo ništa drugo već Kosovska Republika Srpska, Escobar je poručio: „Zajednice srpskih opština će biti formirane, sa ili bez Kurtija!“
Escobar je još izjavio kako „međunarodna zajednica zahtijeva od premijera Kosova Albina Kurtija da formira zajednicu srpskih opština“, pri čemu je naglasak na riječi zahtijeva. Ukoliko Kurti ne pristane na ZSO, onda će, kaže Escobar, „SAD naći druge partnere na Kosovu jer ima mnogo ljudi koji bi željeli vidjeti bolje odnose između Srba na sjeveru Kosova i ostatka zemlje“. U suštini, Escobar najavljuje ono što je on, ali i ostatak američke diplomatije već uradio u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Kada su uvidjeli da među autentičnim predstavnicima crnogorskog i bošnjačkog naroda neće pronaći ljude koji će pristati da djeluju nauštrb interesa vlastitih država, onda su pronašli politička kukavičija jaja u obliku Dritana Abazovića ili Elmedina Konakovića kao neformalnog lidera „osmorke“, političke ličnosti koji su zbog vlasti spremni potpisati sve ono što se pred njih stavi na sto. Proces isporučivanje Crne Gore u ruke Srbije trenutno je u toku, u Bosni i Hercegovini tek započinje. Uz asistenciju američkih primalja rađa se nova Velika Srbija nazvana „Otvoreni Balkan“.
„Kako bi dodao uvredu na povredu“, kako to već kažu Amerikanci, Escobar je ovih dana izjavio i kako je „Crna Gora u dubokoj krizi“ te da je čak „blizu institucionalnog kolapsa“. Krokodilske suze čovjeka koji je lično odgovoran i za krizu, ali i za institucionalni kolaps Crne Gore. Sve to izuzetno neprijatno podsjeća na naknadnu pamet Richarda Holbrookea, koji je svojevremeno bosanskohercegovačkoj delegaciji u Daytonu zavrtao ruke kako bi pristali na ime manjeg bh. entiteta, da bi deceniju kasnije u memoarima pisao kako se kaje zbog svojih „brzopletih odluka“. Slabe fajde od zakašnjele pameti.
OSAM BOSANSKOHERCEGOVAČKIH DRITANA
Pri svemu spomenutom, Bosna i Hercegovina možda je u najtežoj situaciji jer nije na meti jednog već dva hegemonistička susjeda koji nikada nisu odustali od pretenzija na širenje svoje vlasti ili utjecaja na njen prostor. Naime, čim je službeni Zagreb postao svjestan kretanja nove američke politike spram Zapadnog Balkana te uloge koju će imati Beograd kao nova prijestolnica, odmah je započeo lobirati, ucjenjivati i uopće politički larmati kako bi na vrijeme „ostvario pravo na svoj dio Bosne i Hercegovine“. Schmidtovi aparthejdski amandmani, ali i popustljivost osmorke spram zahtjeva HDZ-a, jesu upravo u funkciji obezbjeđivanja čvrste kontrole Zagreba nad polovinom Bosne i Hercegovine, dok će se Beograd zadovoljiti manjim bh. entitetom. Za sada. Međusobne nesuglasice rješavat će na državnom nivou. Onom bosanskohercegovačkom, kroz Vijeće ministara, koje je šestorka već praktično izručila Miloradu Dodiku.
Isto tako, Bosna i Hercegovina je ponajveća žrtva političke subverzije upravo zbog svog specifičnog uređenja i već tridesetogodišnjeg prisustva raznoraznih zapadnih propagandno-političkih organizacija i institucija. Razmjere involviranosti zapadnih država u politička kretanja, prije svega bošnjačkog društva, ponekad poprimaju gotovo parodične razmjere, kao što je recimo slučaj s Facebook stranicom trojkine Vlade Kantona Sarajevo, kojom se upravljalo iz ambasade Velike Britanije. No tu humor prestaje, jer nema ničega smiješnog u priznanju lidera SDP-a Nermina Nikšića o tome kako su ga pojedini zapadni izaslanici, možda i sam Escobar, poticali na korupciju tako što su mu sugerirali da kupi glasove koji osmorki nedostaju da uspješno formira vlast.
Također je prije žalosno, a ne smiješno priznanje Zlatka Miletića da na pregovorima oko formiranja vlasti pojedini lideri osmorke direktno uključuju strane ambasadore stavljajući ih na speakerphone. Otužno je i kada Predrag Kojović priznaje da je odlučio glasati za Marinka Čavaru, osobu koju su SAD stavile na crnu listu, tek nakon što je iz „direktne komunikacije s onim koji su ga i stavili na crnu listu“ shvatio da Amerikanci daju prioritet „postignutom momentumu“, a ne vlastitim principima. S druge strane, izjava Željka Komšića o tome kako je jedan od stranih ambasadora tražio da DF pomogne osmorci u Klubu Bošnjaka jeste prije svega strašno jer pokazuje do koje je mjere zapravo osmorka strani politički projekt.
NESHVATLJIVA AMERIČKA MIOPIJA
Siledžijsko uplitanje u unutrašnje političke, ali društvene odnose suverenih država, upumpavanje miliona dolara radi kidnapiranje medija i civilnog sektora, otvoreno protežiranje pa čak i kreiranje klijentelističkih političkih projekata, formiranje skarednih i posve nelegitimnih političkih koalicija radi preuzimanja vlasti nisu samo odlike neskrivenog imperijalizma već predstavljaju i opasan atak na krhke demokratije država koje su se našle na meti ovog najnovijeg američkog intervencionizma. Još gore, one su direktna prijetnja stabilnosti napadnutih država jer sasvim očekivano izazivaju otpor i bunt narodnih masa kojima se pred očima, i to u američkoj režiji, odigrava suspenzija demokratije i najcrnja veleizdaja nacionalnih interesa. U pokušaju da stabilizuju regiju udovoljavajući interesima većih nauštrb onih manjih, SAD ustvari proizvodi daleko veću nestabilnost.
Svjetskoj sili poput SAD-a možda je potpuno svejedno što svojom skandaloznom politikom okreće protiv sebe do sada izuzetno prozapadni raspoloženo javno mnijenje nekoliko „malih i nevažnih država“ na Zapadnom Balkanu. No SAD rizikuje da u regiji izgubi sve a dobije ništa jer posljedice neće biti tek političke već ideološke i kulturološke. Pokazana neprincipijelnost samo će još više ojačati antidemokratske i antizapadne tendencije u državama koje će se okoristiti američkom „realpolitikom“, dok će milijarde skrhane na promociju zapadnih vrijednosti u državama gubitnicama ove zapadnobalkanske „perestrojke“ otići u vjetar. Jer ko će više ikada vjerovati onima koji decenijama pričaju o vladavini prava, liberalnoj demokratiji i transparentnosti, a onda se prvom prilikom ponašaju kao najgore imperijalne i kolonijalne autokratije 19. stoljeća?
