UVOD U OWEN-STOLTENBERGOV PLAN

Alija Izetbegović je u Sjećanjima naveo da nakon zasjedanja tzv. Srpske skupštine na Palama 6. 5. 1993, kada je odbačen Vance-Owenov plan, “nije trebalo čekati dugo na uzmak velikih sila”, pa su SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Španija “već 22. maja 1993. (...) lansirale tzv. Program zajedničke akcije, kojim se praktički odriču Vence-Owenovog plana”. Taj Program bio je “suštinski ustupak Karadžićevim Srbima”. O tome je Izetbegović citirao Noela Malcolma iz njegove knjige Povijest Bosne, str. 329, gdje stoji da je pomenuti ustupak Karadžićevim Srbima od velikih sila bio “konačan nalog za izvršenje smrtne presude nad Bosnom i Hercegovinom jer Srbi ne bi morali vratiti okupirane teritorije”, pa bi se “do daljnjeg garantirale samo tzv. sigurnosne (zaštićene) zone UN-a za muslimansko stanovništvo”.

Izetbegović je pomenuo da u toj “zavjeri protiv Bosne Njemačka nije učestvovala” jer je “njen ministar odbrane Volker Rühe Program zajedničke akcije nazvao 'moralnom katastrofom'”, ističući da su “njemačke novine Westdeutsche Zeitung tih dana pisale da su pobijedili oni koji ubijaju, proganjaju i siluju”.

Jasna ilustracija tadašnjeg lošeg odnosa međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini jeste sadržaj uvoda za knjigu Povijest Bosne, koji je napisao njen autor Noel Malcolm. Izetbegović je citirao da je Malcolm naveo: “'Ovu sam knjigu pisao u augustu i septembru 1993. (vrijeme pregovora o Owen-Stoltenbergovom planu, op. F. M.) obuzet gotovo posvemašnjim očajem zbog budućnosti Bosne. Činilo se da je vanjski svijet odustao od svakog ozbiljnijeg pokušaja da spasi Bosnu od propasti; izgledalo je, isto tako, da su srpski političari i vojni komandanti, koji su planirali osvajanje teritorija i masovno protjerivanje stanovništva, gotovo postigli sve svoje ciljeve'.”

IZETBEGOVIĆEVO OBRAĆANJE JAVNOSTI

Predstavljajući delikatnost nastale situacije u vezi s iznesenim stavovima velikih sila u Programu zajedničke akcije, Izetbegović je “reagirao ogorčeno” pa se 23. 5. 1993. godine “obratio građanima Bosne i Hercegovine” saopćenjem da je “siguran” da su građani, kao i on, “sa zebnjom očekivali šta će reći” velike sile o srpskom odbacivanju Vance-Owenovog plana, ali da ni građani ni on nisu mogli ni naslutiti da se prema stavovima velikih sila “agresor neće povući s okupiranih teritorija, da se, dakle, naš istjerani narod neće moći vratiti na svoja ognjišta, da će se za jedan dio našeg naroda osigurati tzv. 'safe' zone, što znači rezervati itd., itd.”; ako su već takvi stavovi velikih sila sadržani u njihovom Programu zajedničke akcije, “mi možemo reći da je taj novi plan za nas apsolutno neprihvatljiv”; da međunarodna zajednica treba “otvoreno da kaže našoj i svjetskoj javnosti” ako “nije spremna braniti načela koja je sama proklamovala”, odnosno da treba da kaže ako je “spremna da prizna zakon sile u međunarodnim odnosima, da zatvori oči pred nezapamćenim gaženjem ljudskih prava i međunarodnog zakona, štaviše, da nagradi agresiju i genocid”; da međunarodna zajednica, ako već odobrava primjenu sile, treba da “obznani da Povelja UN-a i brižljivo i strpljivo građeni zakoni međunarodnog poretka više ne vrijede”.

U istom je obraćanju Izetbegović ukazao da su “građani, Bog i ljudi svjedoci da smo učinili sve da se rat izbjegne, a kada je do rata došlo, da se nađe put mira”; da pravedan mir “kao minimum uključuje vraćanje okupiranih teritorija i vraćanje našeg napaćenog stanovništva na njegova ognjišta” jer bez toga “nema i neće biti mira”; da je “naše” potpisivanje Vance-Owenovog plana značilo “našu posljednju riječ, naš minimum ispod kojeg nećemo i ne možemo ići”; da će se legalne institucije BiH, umjesto gubljenja vremena u “jalovim pregovorima”, okrenuti “našem narodu, svim građanima koji vole ovu zemlju i kojima je Bosna i Hercegovina na srcu i pozvati ih da se ujedine i da svim sredstvima, svim dopuštenim sredstvima, brane nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, njenu cjelovitost i slobodu”; da vjeruje kako “dijeli mišljenje i osjećaje” građana kada kaže “da mi nećemo pognuti glavu i da ćemo prihvatiti rizik borbe za slobodu i dostojanstvo”, ohrabrujući građane da se “ne boje i ne sumnjaju da narod koji se bori za opstanak i slobodu, ako se uistinu bori, ne može izgubiti”.

OWEN-STOLTENBERGOV PLAN PODJELE BOSNE I HERCEGOVINE

Nakon što je tzv. Srpska skupština odbacila Vance-Owenov plan, Vance je dao ostavku. U nastavku pregovora Owenu se priključio Thorwald Stoltenberg (ministar odbrane, u dva mandata ministar vanjskih poslova Norveške, te glavni predstavnik UN-a za Jugoslaviju). Prema Programu zajedničke akcije, bilo je očito da u nastavku mirovnog procesa velike sile podrazumijevaju “da se rješenje moglo tražiti samo u ustupcima srpskoj strani”, što će se, kako je ocijenio i predvidio Izetbegović, i “dogoditi” jer je predloženo da, “umjesto decentralizirane države s deset provincija, novim planom bude ponuđena konfederacija (savez) tri republike: srpske, hrvatske i bošnjačke”. Izetbegović je zaključio da je međunarodna zajednica tražila rješenje “u podjeli Bosne, na čemu je od početka otvoreno insistirala srpska, a manje otvoreno hrvatska strana”.

Septembra 1993. godine Owen i Stoltenberg predstavili su svoj plan: unija tri republike, konfederacija, da većinu funkcija vrše republike, Predsjedništvo konfederacije od tri predsjednika republika, konfederalno vijeće ministara, demilitarizirana BiH.

Taj plan bio je protivan principima usvojenim na Londonskoj konferenciji augusta 1992, koje su Owen i Stoltenberg trebali poštovati. Plan je odgovarao i Tuđmanu i Miloševiću. Na čelu pregovaračkog tima ispred legalnih vlasti RBiH Izetbegović se našao u delikatnoj situaciji, pored ostalog, i zato što za propast mirovne inicijative nisu smjeli biti krivi on i njegov pregovarački tim.

IZETBEGOVIĆEVO KONSULTIRANJE

U teškim političkim okolnostima koje je krajem maja i početkom juna 1993. obilježila ponuda novog Programa zajedničke akcije velikih sila, prema kome je nešto kasnije ponuđen Owen-Stoltenbergov plan, Izetbegović se odlučio za sastanak s najuglednijim bošnjačkim intelektualcima, političkim i državnim funkcionerima BiH, univerzitetskim profesorima i akademicima (Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Alija Isaković, Muhsin Rizvić, Atif Purivatra, Arif Tanović, Avdo Sućeska, Avdo Sofradžija, Enes Duraković, Enes Karić, Halid Čaušević, Hajrudin Numić, Safet Halilović, Jusuf Žiga, Munib Maglajlić, Mustafa Imamović, Ibrahim Bušatlija, Seid Huković, Ismet Dautbašić, Almasa Šaćirbegović, Kemal Hrelja, Dženana Buturović, Rusmir Mahmutćehajić, Šemsudin Musić, Dževad Hozo, Avdo Hebib, (...) koji su se mogli okupiti s obzirom na to da je Sarajevo bilo u potpunoj vojnoj blokadi. Za taj, kao i druge skupove trebalo je izabrati i prikladan prostor, dovoljno skrovit od agresorskih granata.

Sastanak je održan u amfiteatru sarajevske Općine Centar. Amfiteatar je bio pun. Tokom rata, takav sastav uglednih ljudi, prema kojima su sudbonosno bile uprte oči naroda, mogao se vidjeti samo na Kongresu bosanskomuslimanskih intelektualaca, Bošnjačkom saboru i na nekim proširenim sjednicama Skupštine RBiH. Uvodnim izlaganjem skup je otvorio i njime rukovodio lično predsjednik Izetbegović. Govorio je toliko i tako da je bilo dovoljno za iniciranje i usmjeravanje diskusija od učesnika. Situaciju nije trebalo opisivati. Svi smo je znali. Trebalo je govoriti o tome šta da radimo. Kakvu političku strategiju nastavka borbe sugeriramo. To nije bio skup koji je mogao donositi odluke. To je bio skup koji je služio Izetbegoviću da čuje različita mišljenja, što je odraz Izetbegovićeve odgovornosti u pogledu njegove uloge predsjednika i vrhovnog komandanta države u ratu, i to u katastrofalno teškom stanju.

Diskusije su bile veoma interesantne. Neko je predložio da predsjednik Izetbegović od islamskih zemalja traži da se u nekoj od njih Bošnjacima dodijeli parče zemlje na kojem će se sagraditi novi grad za milion do dva stanovnika, gdje bi se naselili Bošnjaci, teritorija BiH prepustila Srbima i Hrvatima i tako spasio narod, jer je njegovo spašavanje, navodno, važnije od spašavanja države. Kao suprotna krajnost u odnosu na takvo razmišljanje, uslijedili su prijedlozi da se po svaku cijenu nastavi borba, da moramo biti spremni svi časno izginuti, pa neka se izgubi i država i narod. I jedna i druga krajnost podrazumijevala je radikalno mijenjanje ili odustajanje od ciljeva borbe definiranih Platformom Predsjedništva RBiH od juna 1992. godine.

Nakon nekoliko diskusija, lično sam dobio priliku da govorim. Ukazao sam da moramo odbraniti i državu i narod, da se ciljevi borbe definirani Platformom Predsjedništva RBiH ne smiju dovoditi u pitanje, odnosno da se od njih ne smije odustajati, te da prema odnosu agresorskih i odbrambenih vojnih potencijala na bosanskohercegovačkom ratištu, posebno nakon rasplamsavanja oružanih sukoba između Armije RBiH, s jedne, i HVO-a (HV), s druge strane, vojnim sredstvima nismo u stanju potpuno osloboditi cijelu teritoriju BiH i u njenim granicama uspostaviti kontrolu od legalnih vlasti.

Na prvi pogled, prvi stav koji sam izrekao o dosljednom pridržavanju ciljeva borbe djelovao je suprotstavljeno drugom stavu koji sam izrekao u smislu ocjene da vojnim sredstvima nismo u stanju osloboditi zemlju i odbaciti agresorske snage izvan teritorije RBiH.

U vezi s tim sam objasnio da našu borbu moramo podijeliti u dvije vremenske etape. Bliži cilj nam mora biti mir, uz osnovni uvjet da se očuva teritorijalni integritet BiH i da naša zemlja opstane kao faktor međunarodne zajednice i članica OUN-a. Istakao sam da pod tim uvjetom mir trebamo postići što prije, pri čemu moramo znati da će ekstremisti, odnosno politički lideri kakvi su Karadžić i Boban, ući u Sarajevo, odnosno u institucije RBiH i s nama skupa tvoriti vlast.

Kad sam ovo rekao, za trenutak sam zapazio komešanje i škripu stolica, a zatim veliku tišinu. Djelovalo mi je kao da svi previše radoznalo i nestrpljivo čekaju ostatak mog izlaganja. Pogledao sam u predsjednika. On je licem bio okrenut prema nama, ostalim učesnicima sastanka. Bio je potpuno miran. Ničim nije stavljao do znanja da li se ili ne slaže s ovim mojim stavom. Pretpostavljao sam da mu je drago što sam imao hrabrosti ovo kazati. Naime, predsjedniku Izetbegoviću sam već ranije, nekoliko dana prije odnosnog sastanka, iznosio ovo svoje mišljenje (prvog dana Kurban-bajrama, početkom juna 1993. godine).

Zatim sam govorio o narednom cilju naše borbe, političkim, ekonomskim i drugim demokratskim sredstvima. Istakao sam da će borba do postizanja tog cilja biti duga i teška, te da treba vjerovati u takvu mogućnost jer će dobro nadvladati zlo, da nama mir daje veću šansu jer se oslanjamo na pravdu i demokratiju, a da rat daje veće šanse protivnicima BiH koji se prioritetno oslanjaju na silu.

 

PRITISCI NA IZETBEGOVIĆA DA PRIHVATI OWEN-STOLTENBERGOV PLAN

Novi pregovori po Owen-Stoltenbergovom planu “počeli su u julu 1993”, kada je za branitelje BiH bila “krajnje nepovoljna politička i vojna situacija”, jer se Armija RBiH borila “na dva fronta i teško održavala poziciju”. Složenost situacije u toku tih pregovora činila je tadašnja ofanziva koju je srpski general Mladić pokrenuo na Bjelašnici i Igmanu. U vezi s tim, u Sjećanjima je Izetbegović ukazao da su o ratnim zbivanjima u BiH, posebno o srpskoj ofanzivi na Bjelašnici i Igmanu, predstavnici međunarodne zajednice u javnost iznosili “šokantne i zbunjujuće izjave” koje su opravdano izazivale sumnju u smislu da “toleriraju pa možda i ohrabruju (...) vojne akcije srpskih i hrvatskih snaga da bi se naša strana primorala na ustupke”. Uz sve to, 9. 7. 1993. godine najutjecajniji zapadni mediji su izvještavali da je “gospođa Ogata najavila mogućnost povlačenja UN-a ako Predsjedništvo RBiH odbije pregovore! Ozbiljnost ove prijetnje može se zaključiti iz činjenice da je UNHCR, zahvaljujući prisustvu snaga UN-a, koje su štitile Sarajevski aerodrom i konvoje, u Bosnu uvozio i do osam hiljada tona hrane i lijekova sedmično (podatak UNHCR-a). Zahvaljujući tome, još uvijek nije bilo zabilježeno masovno umiranje od gladi. Sada se i ta opasnost nadvila nad široka područja Bosne, posebno gradove. (...) Spomenuta srpska akcija na Bjelašnicu i Igman, koja je trebala definitivno zatvoriti obruč oko Sarajeva, bila je predmet teške diplomatske bitke na pregovorima u Ženevi”.

Uz naprijed navedene pritiske prema Izetbegoviću da popusti, spada odbacivanje zahtjeva podnesenog Vijeću sigurnosti od “islamskih i jednog broja nesvrstanih zemalja” za ukidanje embarga na oružje. Izetbegović je ukazao da je rezultat glasanja po tom zahtjevu bio “interesantan” jer su SAD i pet nesvrstanih zemalja bili za ukidanje embarga, dok je devet bilo suzdržanih, “uključujući Francusku, Englesku i Rusiju”, što je značilo da je za BiH i dalje “uskraćeno pravo na odbranu”. Izetbegović je ocijenio da je rezultat tog glasanja u Vijeću sigurnosti bio “ucjena” putem “poruke tri velesile, posebno Velike Britanije, da za BiH nema izlaza nego da pregovara i da prihvati ponuđeno” u Owen-Stoltenbergovom planu.

Pritisci na Izetbegovića da prihvati Owen-Stoltenbergov plan praćeni su intenzivnom, brutalno neistinitim propagandnim optužbama da ima cilj da Bosna i Hercegovina bude “islamska država”, što ilustrira “cinično pitanje novinara londonskog The Timesa: 'Šta biste rekli kritičarima koji tvrde da želite nametnuti islamsku državu?'” Na to pitanje Izetbegović je odgovorio da bi takvim kritičarima “rekao da imaju ili loše informacije ili loše namjere”, ističući da se zalaže “za cjelovitu Bosnu, a cjelovita Bosna – jer je višenacionalna – po definiciji ne može biti islamska država”, da to “može biti samo podijeljena Bosna”, a da za “podijeljenu Bosnu zdušno rade upravo neke evropske vlade”, pa da tako “dolazi do paradoksa – Evropa u Bosni stvara islamsku državu”.

Pritisci s ciljem da BiH kao država nestane, odnosno pritisci u namjerama da se Izetbegović prinudi na potpisivanje Owen-Stoltenbergovog plana za podjelu i nestanak BiH intenzivirani su s hrvatske strane, na sve moguće načine, a posebno u pogledu pojačavanja blokade puteva kojima se iz pravca Hrvatske i Hercegovine moglo snabdijevati stanovništvo BiH i njene odbrambene snage. U vezi s tim, ukazujući na svu složenost političkih i vojnih uvjeta u kojima je trebalo odlučiti o prihvatanju ili neprihvatanju Owen-Stoltenbergovog plana, Izetbegović je u Sjećanjima pomenuo da mu je “početkom septembra” 1993, upravo pred drugu fazu pregovora u Ženevi, “stigla vijest da su u Metkoviću blokirani kamioni s naftom za Sarajevo”, što se svakodnevno dešavalo u “vrijeme kada se Bosna i Hercegovina približavala svome dnu”.

Pritisci na “bosansku vladu” da prihvati Owen-Stoltenbergov plan od ministara vanjskih poslova nekoliko zemalja Evropske unije nastavljeni su tokom jeseni 1993. i zime 1993/1994. godine, ali je, po Izetbegovićevoj ocjeni, “posebnu bezdušnost pokazao britanski ministar D. Hurd, koji je izjavio da Britanija neće učestvovati u operaciji humanitarne pomoći u narednoj godini”, pa je zaključio da se “teža prijetnja nije mogla izreći jer je stanovništvo čitavog niza bosanskih enklava, među kojima Sarajevo, Maglaj, Srebrenica, Goražde, već uveliko gladovalo”.

Ministri vanjskih poslova zemalja Evropske unije na sastanku 22. 12. 1993. godine, da bi “privoljeli” Izetbegovića da prihvati Owen-Stoltenbergov plan, “ponudili su ispravku mape 'bosanske republike' s prvobitnih 28.3 na 33,3 posto teritorije BiH”, što je odbijeno. Na ponuđeni plan pregovaračka delegacija “bosanske vlade” na čelu s Izetbegovićem je stavljala “teritorijalne primjedbe”, ali je “suštinski razlog bilo neprihvatljivo ustavno rješenje”.

LIČNI OWENOV PRITISAK NA IZETBEGOVIĆA DA PRIHVATI PLAN PODJELE BiH

U Sjećanjima je Izetbegović naveo da u pregovorima po ranijem planu koji je nudio s Vanceom lord Owen “nije bio pristran”, odnosno da nije “navodio vodu na mlin jedne od strana”, ali da to isto “ne može reći” o njegovom ponašanju “u slučaju pregovora” po planu koji je ponudio sa Stoltenbergom. Izetbegović je ocijenio da je ponašanje lorda Owena u pregovorima po novom planu sa Stoltenbergom “bilo tipičan primjer realpolitike, a realpolitika i moral očito ne idu zajedno”. Ispoljavao je “snažan i sistematski pritisak” prema Izetbegoviću, Predsjedništvu i Vladi RBiH da prihvate “podjelu zemlje, pa i moguću podjelu Sarajeva, zatim se usprotivio bombardovanju srpskih položaja zbog nastavka agresije, pa izjavio da su Srbi vlasnici 65 posto zemlje u BiH (Karadžićev podatak) i, konačno, pokušao razbiti postojeće Predsjedništvo Republike BiH predlažući da se, umjesto zakonitog Predsjedništva, formira devetočlano koordinaciono tijelo na paritetnom principu, po tri člana iz reda srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda”. Zbog takvog ponašanja, Izetbegović je za lorda Owena rekao da je “Chamberlain naših dana”, što je 10. 8. 1993. prenio The Washington Post.

Naravno, Owenov pritisak na Izetbegovića da prihvati ponuđeni plan imao je podršku Miloševića, Karadžića, Tuđmana, Bobana (...). Na sjednici Predsjedništva RBiH 9. 7. 1993. godine Owen je predstavio “zajednički srpsko-hrvatski, ustvari Milošević-Tuđmanov plan, koji se sastojao od ustavnih principa mirovnog sporazuma i prijelaznih aranžmana”, što je “praktički značio ukidanje države Bosne i Hercegovine i prekid njenog državno-pravnog kontinuiteta, koji je bio potvrđen u svim ranijim dokumentima, počev od Londonske konferencije naovamo”. Izetbegović je zaključio da bi, po Milošević-Tuđmanovom planu kako ga je predstavio Owen, Bosna i Hercegovina “bila jedna vrsta konfederacije ili savez tri mini države na ugovornoj osnovi”.

 

 

PREDSJEDNIŠTVO RBIH I SKUPŠTINA RBiH ODBACUJE OWEN-STOLTENBERGOV PLAN

Odbijajući Owen-Stoltenbergov plan, Predsjedništvo RBiH predvođeno Izetbegovićem i političke stranke na sjednici 17. i 18. jula 1993. godine “definirali su vlastiti plan prema kojem je BiH federacija s međunarodno-pravnim subjektivitetom i isključivom nadležnošću u pitanjima ljudskih prava, odbrane teritorijalnog integriteta, vanjskih poslova, državljanstva i osnova ekonomskog sistema”. Taj Prijedlog bio je osnova za pregovore u Ženevi 26. 7. 1993. godine, ali su ga “bez mnogo diskusije (...) srpski i hrvatski predstavnici odbacili” pa je “na stolu bio samo Owen-Stoltenbergov plan i alternativa: nastavak rata”. U toj situaciji Izetbegović je zatražio da se, “radi odluke, osigura zasjedanje Skupštine RBiH”.

“Općenito”, pregovori po Owen-Stoltenbergovom planu su se “odvijali u dvije faze: (...) prva u julu i augustu; druga u septembru i oktobru”.

Završetkom prve, pred početak druge faze tih pregovora, 27. i 28. 8. 1993. godine, prema Izetbegovićevom zahtjevu, radi odlučivanja o planu koji je nudila međunarodna zajednica, a zdušno prihvatala srpska i hrvatska strana, održana je Skupština RBiH pred kojom je Izetbegović rekao: da položaj bosanske strane “obilježavaju dva ostrašćena nacionalizma u neposrednom susjedstvu, nerazumljiva ravnodušnost ili pasivnost ostatka svijeta”; da u takvoj situaciji “stalno suočavani s alternativom nastavka rata nismo više mogli braniti koncept jedinstvene BiH”; da je, s obzirom na okolnosti, odlučeno da se “odbrani cjelovitost” Bosne i Hercegovine “za buduće, nadam se, razumnije generacije”, jer se “u međuvremenu, izgleda, moramo podijeliti”; da se to može učiniti “za pregovaračkim stolom ili na bojnom polju, u ratu, u kome, nažalost, postepeno svi zakoni prestaju važiti”, ukazujući na svoje mišljenje da je “bolje da to učinimo za pregovaračkim stolom”; te da, ipak, “za historiju treba da ostane upamćeno – mi nismo htjeli podjelu, ona nam je nametnuta”.

Rasprava na Skupštini se “odvijala u znaku vrlo teške vojne situacije i osjećaja da BiH nema izbora”. Drugog dana skupštinskog zasjedanja usvojeni su zaključci: da “mirovne pregovore u Ženevi treba nastaviti u pravcu iznalaženja rješenja koja osiguravaju trajan i pravičan mir, državno-pravni kontinuitet i međunarodno-pravni subjektivitet BiH”; da ponuđeni “ustavni sporazum o savezu republika treba da doživi znatne izmjene u dva pravca: precizirati da se ne radi o ukidanju BiH kao države, nego o transformaciji njenog unutrašnjeg državnog ustrojstva u tri republike, i jasno definirati zajedničke funkcije na nivou BiH, s minimumom koji, pored međunarodno-pravnog subjektiviteta i vanjske trgovine, uključuje i državljanstvo, kontrolu granica i osnove ekonomskog i pravnog sistema”; da u pogledu “mapa 'republika' teritorija 'bosanske republike' mora uključiti sva područja s bošnjačkom apsolutnom i relativnom većinom, uzimajući kao osnov popis stanovništva iz 1991. godine” (podvukao F. M).

Naprijed citirani zaključak Skupštine RBiH, podvučen zbog njegovog historijskog značaja, Izetbegović je u Sjećanjima prokomentirao rečenicom: “S obzirom na poznati stav agresorske strane, ovaj zahtjev je praktično značio odbacivanje plana (podvukao F. M.).”

To je podrazumijevalo da se agresorske vojske povuku s prostranih teritorija okupiranih progonom i Genocidom nad Bošnjacima. Izetbegovićevo uvjetovanje faktički je obesmislilo podjelu BiH po ponuđenom Owen-Stoltenbergovom planu jer bi se značajno umanjili rezultati etničkog čišćenja pa se ne bi nikako mogle zaokružiti, u nacionalnom smislu kompaktne teritorije, onako kako su to željeli, s jedne strane Milošević i Karadžić, a s druge Tuđman i Boban.