Dabogda, kćeri, da te paša uzme, ali… Ova narodna izreka odražava svu frustraciju hrvaćanske vanjske politike koja se u posljednjih pet-šest godina svela na lobiranje u EU i NATO za promotora velikosrpskih interesa u BiH, građanina, druga, komunistu, Jugoslavena, Hrvata i Hrvatinu Dragana Čovića i njegovo udruženje pod nazivom Hrvatski narodni sabor. Naime, limitirajući svoju međunarodnu poziciju na advocatusa protuevropskih težnji i politika među zemljama Evropske unije, a željna evropskog tapšanja po glavi (ulazak u Schengen i Eurozonu), bila je prisiljena davati protuusluge nasilničkog, jednako protuevropskog “pushbacka” migranata koji se preko Bosne pokušavaju domoći EU. Iako nejavno, evropsko tapšanje hrvaćanske glavice zbog uspješnog zadržavanja migranata na području Bosne i Hercegovine njezinu je diplomatiju koju utjelovljuje izvjesni Grlić Radman zadržalo u iluziji da se Čovićevi naizgled hrvatski, a zapravo velikosrpski interesi mogu ugraditi u stavove i politike EU i NATO i njihovih članica, posebno onih moćnih, prema Bosni i Hercegovini.

Ohrabreni podrškom nekolicine manje važnih i nevažnih članica EU za svoj “non-paper” o BiH, smatrali su da je sazrelo vrijeme za ofanzivu na svim frontovima. Tako je nedavno predsjednik Zoran Milanović skoro izazvao mini skandal na sastanku na vrhu NATO pakta, tražeći da se u završni komunike, u izjavi koja tretira BiH, ugradi zapadnim zemljama nejasna odredba o “konstitutivnosti” naroda, što mu, naravno, nije prošlo. Zapadnim je zemljama posve jasno da se insistiranjem na isključivo etničkom načinu odlučivanja potiru osnove građanske demokratije, i to zbog sebe, ne zbog Bosne, ne mogu dopustiti. Stoga je Hrvatska odlučila lobirati dalje, ne više kod žuđenog briselskog paše nego malo istočnije. Kako su hrvatski mediji prenijeli, “kod sultana”.

MERHABA, ASKER

Premijer Andrej Plenković je na sastanku s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom zatražio podršku Turske u traženju poštivanja jednakopravnosti triju naroda i provođenju izborne reforme u Bosni i Hercegovini, javili su hrvaćanski mediji. Učinio je to u Antaliji na marginama sastanka na vrhu Procesa saradnje u Jugoistočnoj Evropi (SEECP). Plenković je u izjavi za javnost istakao da je od Erdoğana tražio podršku postizanju konsenzusa o izmjenama Ustava i Izbornog zakona, pri čemu je naglasio kako je Hrvatskoj posebno važno “da su sva tri konstitutivna naroda u BiH jednakopravna, osobito Hrvati kao malobrojniji". Hrvatska na Tursku računa u smislu utjecaja na bošnjačku politiku, posebno na SDA, što je Plenković otvoreno priznao, ne krijući svoj utjecaj na “bliske institucije i stranke u BiH” koje bi u dijalogu s valjda Erdoğanu bliskim strankama i institucijama trebale iznaći, kako je rekao hrvaćanski prvi ministar, rješenje koje će omogućiti da se svi narodi i građani u BiH osjećaju zadovoljno.

Na stranu balkanski politički mentalitet koji vjeruje da je Hrvatskoj ili Turskoj ili Srbiji mjesto u unutrašnjim dogovorima o ustavnim i drugim izmjenama zakona, i to na bazi dogovora narodnih “vođa” koji imaju svoje sponzore u Beogradu, Zagrebu ili Ankari, a ne volje građana u posredničkoj, parlamentarnoj demokratiji da bi se provele presude Evropskog suda za ljudska prava, što Hrvatska (i Srbija) stalno propagiraju, a Turska ne, nota bene. Zanimljivo je uvjerenje hrvaćanske politike da se na Tursku može djelovati u smjeru promocije protuevropskih koncepata etničkog predstavljanja kroz dogovor partijskih vođa, a posebno da se Tursku može nagovarati da u tom smislu utječe na bošnjačku politiku. Osim ako nije riječ o nervoznom pokušaju da se kroz jednu od najjačih NATO država pokuša spasiti barem krhotine propale diplomatske ofanzive koja se nada da može integracijskim ucjenama diktirati Bosni i Hercegovini njezino unutrašnje uređenje. Ćavarina, od dva potpredsjednika FBiH odmah osporena podrška Dodikovim inicijativama, jedna je od refleksija ove hrvaćanske nervoze izostanka razumijevanja za etnoteritorijalne, a zapravo secesionističke pretenzije laktaškog kabadahije i njegovog “evropejca” iz Zapadne Hercegovine.

Nadmeno se Erdoğanu lažno predstavivši kao izaslanik EU, Plenković je turskom predsjedniku na sastanku rekao i da Hrvatska cijeni činjenicu da Turska prima ogroman broj izbjeglica, zbog čega se nije ponovilo aktiviranje zapadnobalkanske migrantske rute, koja je "jedan od razloga neuobičajenog funkcioniranja (hrvatskog sna, op. a.) šengenskog prostora”. Za sporazum između Bruxellesa i Ankare o EU skromnom finansijskom učešću u turskom zbrinjavanju skoro 4 miliona izbjeglica Plenković je rekao kako vjeruje "da će svi postignuti dogovori biti poštovani te da neće biti daljnjih većih priljeva nezakonitih migranata prema Evropi". Jadno i neuvjerljivo, ali indikativno. Prvo, ne odlučuje Hrvatska o poštivanju sporazuma koji, nota bene, baš EU ne poštuje, pa zato može samo izraziti nadu. I drugo, nije Plenkovića na ovom forumu niko ovlastio da govori u ime EU.

Članice SEECP su i neke ozbiljnije članice EU, poput Rumunije, Bugarske, Grčke, Slovenije. Obraćanje Turskoj liči na slično obraćanje Hrvatske Ankari 1993, kada je tursko posredovanje usred EU nesposobnosti zbog unutrašnjih blokada i otklona od hrvaćanske politike prema BiH izvuklo Tuđmana i tadašnju hrvaćansku politiku iz živog blata zastupanja interesa tadašnjeg Čovića i njegove tvorevine (izvjesnog Mate Bobana i UZP Herceg-Bosne) i vratilo ju na međunarodnu pozornicu te omogućilo SAD da osmisli i provede Vašingtonski sporazum. Nada da će Turska kao ponovo potvrđena saveznica utjecati na SAD da se promovira protivdemokratski koncept, kad u EU (osim kod marginalnih država) nema razumijevanja za Čovićeve ambicije, pokazuje samo dezorijentiranost hrvaćanske državne politike koja se uplela u mrežu velikosrpskih i ruskih interesa preko hercegovačkog “akademika” i njegove privatne udruge. I to baš kada NATO zaoštrava retoriku protiv ruskih uplitanja u političke i druge procese u Evropi i SAD.

SDA I “GRAĐANSKE” STRANKE

Dezorijentiranosti nema kod bošnjačke politike, koja zagovara izmjene Ustava kao nužne, od samog početka, dok je Zagreb to shvatio tek kada se tako izjasnio Washington, pa to sugerirao Čoviću, koji od tada mijenja retoriku i uvodi sintagmu “ograničenih” ustavnih promjena u svoje poslanice gradu i svijetu, kako priliči jednom tako obrazovanom “akademiku”, samozvanom promotoru evropskih vrijednosti (valjda onih etnokratskih). Beograd, a posebno njegove pudlice u Banjoj Luci, s time još uvijek ima ozbiljnih problema, što potvrđuju samoubilačke reakcije srbijanskog vrha, srpskih političara i politikanata na Rezoluciju o Genocidu u Srebrenici Crnogorskog parlamenta. Umjesto individualizacije, te reakcije zagovaraju kolektivnu krivicu srpskog naroda za genocid i ratne zločine, s uvjerenjem da baš presude kolektivno kažnjavaju srpski narod. Ta potpuna zamjena teza, ta protulogika dobro opisuje stanje duha u Srbiji, a posebno među Srbima u regiji. Samo što oni to ne vide. O tome svaka bošnjačka i bosanska, pa i ona “građanska” politika, naravno zrela i realna, mora voditi računa.

Zato takva bošnjačka politika prepoznaje nužnost poštivanja demokratskog načela građanskih društava, ali i specifičnosti višenacionalnog ustroja i sudbine Bosne i Hercegovine te zagovara ravnotežu građanskog i etničkog, odnosno dogovor o izbornim modelima koji bi eliminirali strahove malobrojnijih od majorizacije, ali dosljedno poštivali princip vladavine većine (koja nije samo bošnjačka) te spriječili stalne blokade države zloupotrebama instrumenata zaštite vitalnih nacionalnih ili entitetskih interesa, ali i ugrožavanje interesa najbrojnijeg naroda, poput blokade sporazuma države s Islamskom zajednicom i nepriznavanja bosanskog jezika, naprimjer. To će Turska podržati, ne zato što je bošnjačko ili poniklo u SDA već zato je što racionalno, principijelno i utemeljeno na tzv. evropskim, a zapravo univerzalnim vrijednostima. Turska će podržati, bez uplitanja u rad “bliskih stranaka i institucija”, kako to priželjkuje Plenković, odnosno njegov hercegovački alter ego, stav SDA koji je njezin predsjednik Bakir Izetbegović obznanio u pismu HDZ-u da su bilateralni pregovori završeni te da je vrijeme uključivanja ostalih parlamentarnih stranaka u raspravu o ustavnim i izmjenama Izbornog zakona. Dakle, da je vrijeme ne za pregovore izvana sponzoriranih stranaka i institucija, kako to želi Hrvatska, već za široku, demokratsku, unutarbosansku diskusiju i traženje konsenzusa, utemeljenog na principima, kako to zagovara Turska. Kako će to ostale stranke, posebno opozicijske koje djeluju samo u Federaciji, prihvatiti, hoće li biti spremne na dogovor kao što veliki broj njih nije bio spreman na širi konsenzus oko izbornog sporazuma za Mostar, vidjet će se. Ovdje je bitan princip koji Hrvatska još nije prokljuvila.

Zanimljivo je i kako su medijski trbuhozborci tih stranaka napadali Tursku vladu i predsjednika zbog raznih “grijeha” te posebno Izetbegovića i SDA zbog dobrih odnosa s predsjednikom Erdoğanom sve do nedavnog NATO samita i susreta Biden – Erdoğan. Sada, nakon tog susreta te potvrde turske uloge u NATO paktu kao i reafirmacije njezina evropskog puta, njezine uloge u evropskim i NATO integracijskim procesima u zemljama Jugoistočne Evrope, mijenja se ploča čak i u Hrvatskoj, ali ostaje konstantom napad na SDA i Izetbegovića, sada zbog grijeha nedovoljno dobrih odnosa s Turskom. Kako od “građanske” opozicije koja nerealno zagovara isključivo građanski princip koju podržavaju ovakvi “mediji” očekivati konstruktivno učešće u širokoj parlamentarnoj raspravi, malo znamo, ali je znano, kako bi maestralno zabilježio bošnjački bard nacionalne književnosti Mehmedalija Dizdar. Paradoks da stranke koje se pozivaju na naslijeđe arkadijskog poretka komunističke BiH, u koje spada i vrlo dosljedan nacionalni ključ, danas zagovaraju isključivo vlast većine, odnosno, kako oni to zovu, građanski princip, možda najbolje govori o njihovoj kapacitiranosti da u takvoj raspravi konstruktivno sudjeluju. Prvenstveno zato što ontološki ne razumiju da je podjela na nacionalno i građansko neutemeljena i kontradiktorna. Građansko je društvo izgradilo nacionalne pokrete, pa i nacionalne države, ali i višenacionalne države kakva je Bosna i Hercegovina. Nacionalni pokreti bili su prvi politički izražaji građanske demokratije. Stoga je za očekivati da mnoge stranke opozicije u Federaciji neće imati hrabrosti ozbiljno ući u raspravu i dati doprinos nužnom, razumnom kompromisu za balans građanskog i etničkog, koji je najvažniji uvjet za postizanje održivog političko-pravnog rješenja u Bosni i Hercegovini, što su EU i NATO prepoznali.