Stvaralački procesi većine književnika s prostora Sandžaka odvijaju se van povlaštenih tokova tzv. centara kulture, pa stoga zaslužuju pomniju pažnju čitalaca i kritičara. Prezentiranje individualnog pjesničkog projekta danas je jednako teško kao što je bilo i u prethodnih sto godina. Liberaliziranje vidljivosti pjesničkih uradaka koje omogućuju tzv. društvene mreže nije olakšalo situaciju već ju je usložio, jer nedostatak adekvatnih kritičkih ključeva stvorio je pravu konfuziju i sve pogubnije relativiziranje vrijednosnih mjerila. Zato se pažnja profesionalne publike (a savremena poezija često i nema druge) mora okrenuti onim pravim pjesničkim projektima i njihovim autorima, koji nisu izloženi adekvatnom, poželjnom i nužnom kritičkom valoriziranju i preispitivanju.
Enes Dazdarević, nažalost, objavio je samo jednu knjigu, te desetine pjesama i ciklusa pjesama u časopisima regije, pa “zašutio” i povukao se s javne scene, što su primijetili svi oni koji su svojevremeno prepoznali autentičnost i veliki potencijal njegovog poetskog glasa.
U pjesničkom prvijencu Ruska straža (“Damad”, Novi Pazar, 1993), i pored unutarnje raznolikosti, obilje je postojanih motiva i postupaka. U ovoj knjizi primjetna je težnja da se, uopćeno kazano, ne iznevjeri život, da poezija ne postane još jedna od govornih maski iza kojih se jedva mogu naslutiti odsjaji realnog iskustva, ali da, isto tako, lični glas ne bude puka aplikacija na horskoj odori savremenog pjesništva.
Gluhonijemi koljač Gego
Zari nož
U bijelo grlo kozje
Dva brza
Trzaja nogama
I tijelo se primiri
Pred polazak ovamo
Nisam znao
Da klanje
Može biti
Ovako uredno
I bez greške
Vidio sam kako
I smrt biva laka
Ako je u rukama majstora
(Zapis vodonoše)
Pjesme Enesa Dazdarevića svojevrsna su poetska degerotipija (trajni otisak pojedinih prizora svakidašnjice). Pjesnik gotovo kao fotograf uočava ono što na prvi pogled nije vidljivo, ono što je trenutak, bljesak, fleš.
Tematsko-motivski okvir Dazdarevićevih stihova, budući da u njegovom središtu pretežno dominira stvarnost, život sam, proširen je i treba ga tražiti između života kao stjecišta svega što postoji i života koji dopire tek do običnog, prolaznog trenutka koji se dramatično oglašava iz najintimnije pjesnikove blizine.
I u toj stvarnosti, kojoj se često pridružuju i s njom ukrštaju trenuci mitske prošlosti, nasljeđa kulture i književne tradicije, u njenoj osnovnoj tački živi, ili bolje reći životari, mala jedinka, svejedno da li je “bilmez i goljo” ili seljak kome nakon suše trava štekće k'o mitraljez. Priroda je u stihovima Enesa Dazdarevića stiješnjena deponijama i uskomešanim gradskim prizorima, ali se žilavije drži za život od čovjeka. Stvarnost promatrana kroz blagonaklonu uvećanu dioptriju zavodi nas kroz osoben jezik koji se kreće od hladne objektivnosti do cinizma, a sve je to patinirano i garnirano lokalnim jezičkim koloritom koji puca svježinom i vrcavošću duha.
S obzirom na to da se hijerarhija stvarnosti često ne poklapa s hijerarhijom vrijednosti, u Dazdarevićevim pjesmama uočavam dvije važne karakteristike: osamostaljivanje osjećaja i osamostaljivanje slike. Prvo leži u odsutnosti uzroka čija je posljedica osjećanje. S druge strane, slika više nije nužno simbol ili metafora koja bi isključivo predočavala osjećanje i, prema tome, bila njegovo racionalno ruho, nego je samostalno oblikovani pejzaž ili prizor koji prenošenjem čulnih utisaka ostaje otvoren za različita čitanja.
Može se slobodno reći da Dazdarević svoju poeziju temelji na jezgru ruganja besmislu kao ontološkoj činjenici suštinske borbe čovjekove psihološke egzistencije. To ruganje besmislu najprije se manifestira kao ustreptalost bića pred nepoznatim i poznatim silama mikrokosmosa koji ga okružuje. Njegov pritisak motivira psihološki mehanizam čovjekove samoodbrane, koji pribježište traži, i nalazi, u svemu što mu je nadohvat, a prvenstveno u humanizmu stvaranja onog što obično nazivamo – umjetnost.
Ipak, još nas je vedrio
Gegom i toboganskim vragolijama
Jedan mladi Čarli,
Kad suze su vrhunac smeha
Kad se zaboravlja
Na strah
Neizvesnost
Na dolazak Onoga
Koji isplete ovu paučinu meridijana..
(Atlas)
Poetika dovoljno osviještena, kakva je Dazdarevićeva, dovoljno potentna i smjela, ne može se kupiti komforom, jer u takvoj konotaciji stvari ne bi mogla ni da postoji. U pjesmi Slušni aparat pjesnik kaže:
Kakva su to prijateljstva bila
S kakvom pažnjom
Slušali bi jedni druge
I za one šapatu sklone
Našlo bi se uho
Radi onih usamljenih
Zidovi naprežu sluh
S prijateljima sad
Za sto sedam
Ono što govorim
Nije vredno
Ni za jedno rutinsko saslušanje
Dazdarevićeva potraga za sobom kroz prostor i vrijeme uključuje i kreativne i destruktivne rezultate. On nju smješta u okvire urbane civilizacije, samovoljno podvrgnute jednoj autodestrukciji pod silama tanatosa inkarniranim u slikama usamljenosti, besperspektivnosti, otuđenja i prijetnji sveopćim nadolazećim mrakom. Svijet je, dakle, urbanost. A urbanosti je najčešća pozornica ulica. Ulica je prostor egzistencije moderne jedinke, ona u njemu potvrđuje svoj udes, ali se ne konkretizira doslovnim izricanjem. Ovo bi, zajedno s nešto prisutnijom redukcijom imenovanja i opisivanja svijeta, koje, sve češće, zamjenjuje brzi snimak ili ubrzano nabrajanje, bio možda presudan znak tihe slike koju oličava pjesma.
Razgrađivanjem svega što je svakodnevno, općeprihvaćeno Dazdarević svoj iskaz vodi ka suštastvenom, ka onom što nam često izmiče ili se pojavljuje kao obris. Svojevremeno je Nabokov rekao: “Nesreća je pravilo, sudbina se ne smije ometati!” Dazdarević, držeći se ovog gesla, ništa bukvalno ne remeti, kod njega se sve već dogodilo, sve je već identificirano.
I sve biva manje i manje
Kazaljka na svoje stigla.
Kome da stavim na znanje!?
Dišem - a mreža se digla...
Kako odgovoriti na ovo delfovsko pitanje koje u sebi sadrži još cio jedan spektar dodatnih pitanja, s kojim argumentima i iluzijama, iz koje perspektive mu prići? Koji odgovor dati a da on čovjeka afirmira kao pozitivno, kreativno, a ne destruktivno, negativno biće? Krije li se u njemu osnovna suština egzistencije i ritma primordijalnog napora da se uzdigne nad Ništavilom. Slično arheologu, pjesnik spušta sondu i potom počinje da razgrće horizonte postojanja i da traži “sopstveno mjesto” (koje je ujedno tačka otpora) u svijetu bezličja i jeftine nacionalkonfekcijske kolektivne paranoje.
Demonsko se ne može obuhvatiti, ono nikad do kraja nije izgovorljivo, ali se o njemu mogu pisati različite pjesme i knjige. Drukčije rečeno, riječi ne padaju u vodu, ali se teme mijenjaju, obezličeni adresat dobio je novi, privremeni lik. Svijet uredno ispostavlja nove izazove, dok naš pjesnik, poput nekog ironičnog, katkad rezigniranog arhivara, otpisuje sa svoje strane svijeta. S ovu stranu teksta zlo naše kazuje riječima svojim. Pa, smoren, na kraju zašuti...
* * *
Enes Dazdarević rođen je 1965. godine u Novom Pazaru. Studirao je geografiju u Prištini i Sarajevu. Bio je urednik novopazarskog političkog magazina “Has”. Objavljivao u časopisima “Mak”, “Lica”, “Život”, “Konture”. Zastupljen je u više antologija i panorama bošnjačke poezije. Objavio je knjigu pjesama “Ruska straža” (“Damad”, Novi Pazar, 1993). Živi u Novom Pazaru.
