Četirigodišnja ljudska klaonica od 1914. g. usjekla je mnoge brazgotine u život omladine cijeloga svijeta, naročito omladine seljaka, radnika i malih ljudi. Neprestano gladovanje, zima, nečist, bolesti, živčani potresi, sve je to načinilo od mladog pokoljenja, ukoliko ostade na životu, pokoljenje boležljivaca. Poslije svjetskog rata život širokih slojeva naroda nije se izmijenio, premda je nastupilo takozvano vrijeme privrednog napretka (prosperiteta). Taj napredak bio je moguć radi iscrpljenosti sviju zemalja, do koje ih je rat doveo, i brzog usavršavanja mašina i načina rada (racionalizacije i mehanizacije). Međutim tom ubrzanom proizvodnjom stvorilo se više robe, nego što su je potrošači mogli kupiti, i 1929. g. zahvata cijeli svijet ekonomska kriza.

Usavršavanje mašina i načina rada izbacivalo je mase radnika na ulicu, a nastupom krize mnoge su se tvornice zatvorile, mnoge smanjile rad, i broj nezaposlenih sve je više rastao. Nadnice su se srozavale. Kresale su se plaće namještenika i činovnika, slijedili su bankroti sitnih trgovaca. Industrija je svojom jeftinijom proizvodnjom sve više uništavala zanatlije. Brži pad cijena seljačkih proizvoda od cijena industrijskih, pojačan još više nastupom agrarne krize, veliki porezi i navala financijskog kapitala, razrušili su do temelja gospodarstvo sitnih i srednjih seljaka. Kriza je, dakle, bacila široke slojeve naroda u bezizlazan položaj. Omladina seljačka, radnička i omladina malih ljudi ne prebolivši još prvih mučkih udaraca rata, zapade u još teži položaj: zakrčiše joj se i oni mali puteljci napretka. Sve ovo nije zaobišlo ni omladinu muslimanskih širokih slojeva naroda u Bosni i Hercegovini. Dapače, pogodilo ju je vrlo jako. 1918. g. nastupila je u životu muslimana Bosne i Hercegovine krupna promjena.

Do te godine mi muslimani bili smo povlašćeni društveni sloj u Bosni. No, i u tom povlašćenom sloju bilo je razlika: postojali su begovi i age, trgovci i zanatlije i slobodni seljaci. Ali kapital (trgovci, bankari, industrijalci) kod nas nije bio u to doba toliko ojačao, da bi mogao podijeliti političku vlast s našom feudalnom gospodom, kao što se to 1848 g. dogodilo u nizu evropskih zemalja, a pogotovu nije mogao potpuno preuzeti političku vlast u svoje ruke onako kako se to odigralo u velikoj francuskoj revoluciji 1789. Muslimanski seljaci nisu bili kmetovi; kmet je bio katolički i pravoslavni seljak. Muslimani pod Austrijom bili su, dakle, jedna jedinstvena, premda iznutra različita, posjednička grupa, koja je naravno imala težnju da taj svoj položaj očuva. Austrougarska monarhija, kojoj je Bosna trebala kao vrelo sirovina i kao put osvajačkog (imperijalističkog) prodiranja na jugoistok, upotrebljavala je svu vještinu, da razvoj prilika u Bosni bude miran i ne samo da u povlašćeni položaj muslimana nije dirala, nego ga je još i utvrđivala.

Na ovaj način ne samo da je Austriji uspijevalo, da tokom vremena suzbije otpor muslimana prema njenom prodiranju na jugoistok, nego joj je polazilo za rukom da suzbije i pokrete kmetova koji su, sve više, tražili svoju slobodu. Muslimanska omladina mogla je u to doba da živi bezbrižno i živjela je, premda, naravno, ne sva u jednakoj mjeri. Begovski i aginski sin (naročito u onih nekoliko stotina bogatih porodica) trebao je tek toliko životnog iskustva, koliko je potrebito da znadeš naslijediti povlasticu i njome se koristiti. Zato begovat, ukoliko je djecu slao u škole, slao ju je najviše iz potrebe za povećanjem društvenog ugleda ili iz vjerskih osjećaja, dakle najrađe i najviše u vjerske škole. No i to je bila rijetkost. Zanatlijska omladina nasljeđivala bi posao od oca i vodila ga dalje po ukalupljenom iskustvu.

Seljačka omladina bila je privezana uza zemlju, i tek bi po koje seljačko dijete izučilo za hodžu, kako bi se održao vjerski odgoj na selu. Austrija je, naravno, premda se čuvala da ne dirne u društvene i vjerske običaje muslimana, morala u Bosnu unositi tekovine zapadnoevropske civilizacije, dakako u svom interesu (modernu administraciju, škole i tehnički napredak). Te su se tekovine počele pomalo da usijecaju u ustaljenu islamsku feudalnu kulturu koja je kod muslimana bila naročitog oblika. Tek tada, i zapravo izuzetno, počinje muslimanska omladina posjećivati modernu školu. Ali kako životne prilike ne postavljaju potrebe za školom, to vrlo mali dio završava nauke, a najveći dio na studijama provodi život dobro hranjenih i bezbrižnih mladića, koji halapljivo piju sve slasti velegrada.

Muslimanska ženska omladina živi strogo vezana uz kuću i potpuno je isključena iz svakog javnog života. Potrebito je bilo bar s nekoliko riječi podsjetiti na tu prošlost, da se vidi, kako su velik skok muslimani morali napraviti 1918. godine, koja sve naglo okrenu na glavu. Begovi i age biše izvlašćeni preko noći. Velik dio, nesposoban na novi način privrede, i u nemogućnosti da se odrekne naviknu tog načina života, zajeo je ono, od čega ga je izvlašćenje poštedilo i počeo se proletarizirati. Omladina se nađe na raskrsnici: umrijeti ili živjeti. Neka pođe u škole, i tu većinom zastade što iz nemogućnosti školovanja, što iz nerazvijene svijesti o potrebi škole; neka se prihvati zanata, a najveći dio pođe putem lumpenproletera. Izuzetak od ovog čine krupniji begovi, koji su, primivši neke tekovine zapadnoevropske civilizacije, razvili kod svoje djece neki smisao za školu i koji su, pretvorivši agrarnom reformom neobuhvaćenu imovinu u kapitalističku, imali mogućnosti da svoju djecu iškolaju…