Mnogo se govorilo o pojmu “kultura sjećanja”, uglavnom osjećajući da u odnosu Bošnjaka prema proživljenoj tragediji postoje praznine, neizgovorena mjesta, da se previše kalkulira, pazi na političku korektnost, pa je s obzirom na to i ovaj pojam nedovoljno u praktičnoj primjeni. Oni drugi, koji su proizveli Genocid nad Bošnjacima, s druge strane, često ističu da Bošnjaci stalno “kukaju” iz pozicije žrtve, da su se posve podredili žrtvoslovnim narativima. No ono što je nekome “kuknjava” Bošnjacima je i dalje živa rana, a nametati umjetnu poziciju žrtve onima koji i dan-danas iskopavaju svoje mrtve po masovnim grobnicama zaista je nastavak genocida, odnosno predstavlja njegovu posljednju fazu – negiranje.

Međutim, iako se o važnosti “kulture sjećanja” govori, posebno među Bošnjacima, mnogi slabije razumijevaju šta ovaj pojam uopće predstavlja. U širem smislu, riječ je o svakoj vrsti komemorativnog događaja vezanog za rat i stradanje, a u sebi može nositi identitetsku obojenost, ali i biti posve s  univerzalnom porukom.

Stoga, smatrali smo bitnim da tematskim brojem Stava, koji predstavlja malu monografiju umjetničkog pogleda na Genocid u Srebrenici, prošle godine predstavimo direktno značenje pojma “kultura sjećanja”. Time smo na najdoslovniji način prezentirali šta ovaj pojam znači, ali i pokušali pomoći novu razinu kvalitativnog standarda u obilježavanju značajnih godišnjica koje se tiču Genocida nad Bošnjacima.

Naši čitatelji ovaj tematski broj mogu besplatno čitati klikom na ovaj link:

„SREBRENICA – KULTURA SJEĆANJA“

Nažalost, moramo primijetiti da se građa koju smo konsultirali čini beskrajnom, a redukcija je nužnost na koju nas prisiljava ograničenost časopisnog prostora. Primjerice, nisu uključeni strani autori s arapskog, turskog, perzijskog, engleskog, francuskog, njemačkog... govornog područja koji su pisali o Srebrenici. Nisu uključeni fotografi poput Tarika Samaraha, Zijada Gafića, Amela Emrića, Dade Rudića i mnogih drugih koji bi mogli zauzeti prostor zasebne fotografske monografije o Srebrenici. Također, umjetnička i dokumentarna proza o Srebrenici još je neistražena, a ako bismo tome pridružili i drugu prozu, koja se općenito tiče Agresije na Bosnu i Hercegovini i Genocida nad Bošnjacima,  tada bismo trebali govoriti o višetomnim monografijama i antologijama. Za one koji žele raditi posla ima za čitav život.

Bez emaniranja osjećaja mržnje, književnici nam u ovom broju otkrivaju da dokumentarni žanr o Genocidu nad Bošnjacima zaslužuje pažnju mnogo širu od domaće javnosti. Posve unikatna, jer je proživljena, dokumentarnost je ta koja ne traži fikciju. Stvarnost genocida toliko je stravična, u svojoj neljudskosti nevjerovatna, da nadmašuje svaku fikcionalnost. Gotovo da u slučaju genocida ne postoji fikcija koja može nadmašiti svjedočanstvo utemeljeno na proživljenoj stvarnosti.

Što se tiče uvrštenih autora, vodili smo se principima kvalitativnosti, a izbjegavali ideološka suprotstavljanja kojih ne bi trebalo biti u ovakvim izborima, ali ih možemo primijetiti na tekstu. Primjerice, književnik Mile Stojić u svojoj pjesmi Hatidža polemizira s djelom Inferno Džemaludina Latića, što primjećujemo kao neku vrstu vanknjiževne geste zalutale u poeziju. No to nije i ne može biti razlog da se Stojića ne uvrštava u ovakve izbore, kao što ni njegovo mišljenje o Latiću ne umanjuje značaj i veličini Inferna, zasluženo uvrštenog u ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga.

Kako rekosmo, zanima nas kvalitativnost, a ne vanknjiževna prepucavanja koja su uvijek na štetu umjetnosti. Uostalom, kada govorimo o Genocidu u Srebrenici, to smo dužni zbog emotivnog koda, ne samo umjetnika nego prije svega žrtve. Neka im je vječni rahmet!