Međulibijski dijalog traje, na različitim nivoima, godinama. To je rezultiralo brojnim sporazumima i sporazumima, od kojih je najistaknutiji bio Skhiratski sporazum iz decembra 2015. godine, kojim je uspostavljeno Predsjedništvo i privremena vlada, čime je okončano dupliciranje zakonodavnih tijela koje je poremetilo političko rješenje između različitih političkih i militantnih igrača na istoku, zapadu i jugu.
Međutim, čak i taj veliki napredak imao je svoje protivnike; glavni među njima bio je šef Libijske nacionalne armije, general Khalifa Haftar, koji je 2020. godine sporazum proglasio "prošlošću". To je bilo nakon što nije uspio da silom preuzme Tripoli. I godinama su brojni specijalni izaslanici UN-a pokušavali da zatvore jaz između istoka i zapada u pokušaju da trasiraju put za održavanje predsjedničkih i parlamentarnih izbora i ujedine ratom razorenu zemlju jednom zauvijek.
Glavno pitanje u Libiji nakon Gadafija je ko će vladati ogromnom, naftom bogatom, rijetko naseljenom sjevernoafričkom zemljom? 79-godišnji, dvojni državljanin, Haftar vjeruje da bi on trebao biti sljedeći lider. Na kraju krajeva, on kontroliše Bengazi, veliki dio juga i njegove trupe mogu da pregaze naftni polumjesec u trenutku.
Haftar se oslanjao na podršku predsjednice parlamenta iz Tobruka Aguile Saleha. Potonji je lobirao za otpuštanje Dbeibehove vlade i imenovao bivšeg ministra unutrašnjih poslova Fathija Bashaghu za novog premijera.
Strani sagovornici se nikada neće složiti oko toga šta je najbolje za libijski narod i njegovu budućnost. O tome moraju odlučiti samo Libijci.
Pošto nije uspio da formira vladu, Bashagha je potom pokušao silom da preuzme Tripoli, ali nije uspio. Tada je došlo do zastoja.
Saleh je također predstavio nacrt zakona o uspostavljanju Ustavnog suda u Bengaziju dok je u Tripoliju degradirao jedan sa sličnim ovlastima. Ta kap je prekinula sve linije komunikacije između dvije strane.
Vjeruje se da predloženi ustavni sud ima za cilj da utre put Haftaru da dovede u red svoje izborne dokumente za predsjednika, uglavnom za ukidanje prethodno dogovorenog statuta koji zabranjuje kandidaturu onima s vojnom pozadinom i/ili dvojnim državljanstvom.
U međuvremenu, prošla je godina dana od odgađanja općih izbora 24. decembra 2021. Kako novi datum nije na vidiku, Haftar je prošle sedmice postavio ultimatum, "posljednju priliku", da napravi mapu puta za nove izbore. Postojale su spekulacije da je bio blizu proglašenja područja pod svojom kontrolom na istoku i jugu, uključujući Bengazi, autonomnim ili samoupravnim, što je skoro ono što je danas slučaj.
Međutim, međunarodni pritisak iz SAD-a, Italije, Njemačke i Velike Britanije kočio je Haftarovu prijetnju. Sve četiri zemlje dale su saopštenja u kojima se obećavaju da će pribjeći “alternativnim mehanizmima” osim ako se Predsjedničko vijeće i parlament ne slože oko ustavnog okvira za održavanje odgođenih izbora.
Pod takvim pritiskom Saleh je izjavio da ne ide sa donošenjem zakona o Ustavnom sudu, dok su se on i šef Predsjedničkog vijeća dogovorili da nastave dijalog. Dbeibeh je sa svoje strane rekao da je spreman nadgledati dugo očekivane izbore pod uslovom da sljedeća vlada ne bude prelazna.
Ovo nije prvi put da su protivnici pristali da razgovaraju i implementiraju ono što je prihvaćeno u prošlosti. Ali realnost je da ima previše igrača, domaćih i stranih, koji sprečavaju konačni dogovor. Kao prvo, ne postoji centralna vlada i nacionalne oružane snage koje kontrolišu čitavu Libiju. Plemenske pripadnosti diktiraju kako se ponašaju naoružane milicije i gdje na kraju leži njihova lojalnost. Politička rivalstva između istoka i zapada sprečavaju dogovor o tome ko treba da vlada Libijom.
Libija je također postala talac geopolitičke borbe za moć, a regionalne sile poput Turske, Egipta i nekih zemalja Zaljeva vrše pritisak na različite strane. U široj slici, SAD, Rusija i Italija, pored ostalih, takođe imaju interese kako će se zemlja na kraju voditi i kamo će se oslanjati njena politika.
Tužna stvarnost je i to da su velike sile previše zauzete negdje drugdje da bi brinule o trenutnom rješenju decenijske libijske krize. Na libijskom narodu i njegovim predstavnicima je da spase svoju zemlju od strane intervencije i onoga što se čini prihvatljivim scenarijem - podjele. Sudeći po dosadašnjem radu raznih igrača u proteklih nekoliko godina, za očekivati je nesloga, a ne jedinstvo.
Strani sagovornici se nikada neće složiti oko toga šta je najbolje za libijski narod i njegovu budućnost. O tome moraju odlučiti sami Libijci, daleko od vanjskog pritiska. Ako to ne učini, najvjerovatnije će se dogoditi da će se Libija vratiti u preddržavne uslove koji utiru put za podjelu duž plemenskih linija.
Piše: Osama Al-Sharif (novinar i politički komentator iz Amana)
