Nakon nedavnog iranskog napada bez presedana na Izrael, arapski svijet je upotrijebio nekonvencionalni arsenal, meme krastavca, kako bi se narugao Iranu.

Jedan mim koji je postao viralan prikazuje šiitskog imama kako jaše balistički krastavac. Komična obrada pristigla je s cijelog uglavnom sunitskog Bliskog istoka, od Katara do Egipta sa širokim rasponom slika i videa.

Ruganje je propisno uzvraćeno s druge strane, s kritičarima "umjerenih" arapskih režima poput Jordana (UAE i Saudijska Arabija negirali su bilo kakvu direktnu pomoć, iako su obje dijelile obavještajne podatke sa Sjedinjenim Državama prije napada) zbog pomoći u odbrani Izraela kao dijela protiviranskog vojnog saveza kojim koordiniraju Sjedinjene Države. U međuvremenu, mnogi šiitski komentatori pokušali su uživati u slavi Irana kao "usamljenog ratnika" protiv jevrejske države i za Palestinu.

Iako je sunitsko-šiitsko rivalstvo možda pronašlo TikTok humor kao svoje trenutno bojno polje, crte rascjepa ostaju ukorijenjene u ideologijama oružja i eksplozivnoj geopolitici.

Borba između saudijske i iranske sfere unutar muslimanskog svijeta ukorijenjena je u vjerskoj podjeli iz sedmog stoljeća koja se utopila u petrodolarsko posredničko ratovanje 20. stoljeća, igrajući se kao potraga za islamskim vodstvom.

Suniti čine više od četiri petine svjetske muslimanske populacije, uključujući i one u Saudijskoj Arabiji, ali šiije, iako malobrojniji, imaju ogroman utjecaj zbog Irana. Danas bi sektaški rat unutar islama mogao imati svog prvog službenog jevrejskog učesnika, budući da se Izrael sve više povezuje sa sunitskim arapskim režimima protiv šiitskog Irana.

Za Izrael, sunitski muslimanski svijet, koji bi potencijalno jednog dana mogao formalizirati diplomatske veze s Izraelom ako to učini Saudijska Arabija u budućnosti, postao je prirodni saveznik protiv Irana, njegovih regionalnih saveznika i militantnih opunomoćenika na njegovom pragu – Hezbollaha i Hamasa.

Taj se savez počeo osjećati opipljivijim komentarima koje je u ponedjeljak dao ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije, princ Faisal bin Farhan bin Abdullah, koji je rekao da je sporazum između SAD-a i Saudijske Arabije o normalizaciji veza s Izraelom "vrlo, vrlo blizak".

Prema diplomati koji je navodno upoznat s detaljima, to je dio strateškog poteza Saudijaca koji traže bliže veze sa SAD-om u velikom dogovoru koji bi uključivao velike sigurnosne obaveze s Washingtonom. U sklopu toga traže navodno tražene garancije da će u zamjenu za tako dramatičan potez sa svoje strane postići napredak u palestinskoj državnosti.

Saudijska Arabija sebe vidi kao lidera sunitskog svijeta. Arapsko palestinsko muslimansko stanovništvo u Izraelu pretežno je sunitsko kao i Palestinci na Zapadnoj obali i u Gazi.

Podjela šiija i sunita unutar muslimanskih zajednica, kao odgovor na iranske udare, nije bila ograničena na Bliski istok, već se odrazila u odgovorima s indijskog potkontinenta, Afrike i Dalekog istoka.

Tokom proteklih pola stoljeća, muslimansko stanovništvo je radikalno islamizirano, često duž svojih sektaških linija, dok su Saudijska Arabija i Iran upumpavali naftni novac u sunitske i šiitske džihadističke proksije i medrese diljem svijeta.

Kao rezultat toga, lojalnost prema Rijadu i Teheranu, i isprike za njihove zloupotrebe, gotovo su sinonimizirani s islamskom vjerom.

Kada je riječ o Izraelu, narativni raskol postao je vidljiv potpisivanjem Abrahamovog sporazuma između Izraela, UAE i Bahreina. Islamsko obrazloženje za priznanje Izraela iznijeli su sunitski učenjaci koji su tvrdili da je borba protiv antisemitizma islamska "obaveza" navodeći kur'anske reference na Jevreje kao "Ljude Knjige".

Nadalje, nedavni uspon "arapskih cionista," u obliku mladih utjecajnih ljudi koji promoviraju Izrael nakon Abrahamovog sporazuma, pokušao je razotkriti islamističko preuzimanje retorike o Izraelu.

Nakon Abrahamovog sporazuma i kasnije, nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Oslu 1990-ih, čini se da su se neki Arapi u sunitskom svijetu zagrijali za ideju da se predah za Palestince može postići samo putem pomirenja s Izraelom. Ovo stoji u suprotnosti s histerijom oko navodnog genocida u ratu u Gazi od strane Izraela koja danas mnogo glasnije odjekuje izvan arapskog svijeta, posebno na američkim univerzitetskim kampusima. Naime, u južnoj Aziji obično je vidljiviji antiizraelski osjećaj nego u umjerenim sunitskim arapskim državama.

U međuvremenu, nasuprot tome, možda s obzirom na svoje nearapsko, perzijsko porijeklo, Iran se priklonio hiperislamizaciji muslimanskih ciljeva kako bi održao svoju ambiciju islamskog vodstva.

Usredotočenost sunitskog islama na Sveto pismo, u međuvremenu, otvorila je put selektivnim tumačenjima Kur'ana za preobrazbu Jvereja iz „ne tako davno su nas nazivali neprijateljem islama“, da bi ih sada hvalili rođacima po vjeri, kao što se vidi u Dubaiju gdje je izgrađen multivjerski kompleks koji uključuje džamiju, crkvu i sinagogu – prvu službenu sinagogu u zemlji.

Nova fiskalna realnost i pokušaj diverzifikacije ekonomije, uz njezinu strategiju bližih veza s SAD-om, pomogli su Saudijskoj Arabiji otvoriti mogućnost normalizacije s Izraelom. Dogovor o normalizaciji navodno je bio neizbježan prije napada Hamasa na Izrael sedmog oktobra. Neki analitičari sugeriraju da je trenutak napada bio barem djelimično pokušaj da se on spriječi. Saudijska Arabija je od tada rekla američkim diplomatskim vezama s Izraelom da će ovisiti o tome da Izrael prizna palestinsku državu prema granicama iz 1967. godine, s istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom.

Jedna od pokretačkih sila koja bi motivirala Saudijsku Arabiju da normalizira veze s Izraelom također je mogućnost dodavanja džamije Al-Aqsa, trećeg najsvetijeg mjesta u islamu, uz Meku i Medinu i održavanje sunitske kontrole nad ovim koridorom islamskog hodočašća.

Saudijska Arabija je bila oprezna zbog energetski bogatog "šiitskog polumjeseca" koji je guta od Sirije - gdje alavitska manjina Bashara al-Assada, ogranak šiita, vlada sunitskom većinskom nacijom - do Bahreina gdje sunitska monarhija Al Khalifa vlada nad šiitskom većinom.

Između toga, većinski šiitski Iran, kao i Irak, u kojem šiiti čine oko 55 posto, glavni su razlog za zabrinutost Rijada, uz Jemen i Liban, koji imaju znatnu šiitsku manjinu. Saudijsko-iransko posredničko ratovanje uobičajeno je usmjereno na podupiranje sunitske i šiitske džihadističke milicije.

Godine 2017. Saudijska Arabija je formirala svoju Islamsku vojnu koaliciju za borbu protiv terorizma (IMCTC), sunitski savez od 41 države koji je zapravo osmišljen kao bedem protiv šiitskih država koje predvodi Iran. U februaru je koalicija najavila fond od 26,6 miliona dolara za "podršku inicijativama". Naime, sredstva nisu uključivala ništa posebno namijenjeno za pomoć Palestincima u Gazi.

Unatoč povratku Sirije u Arapsku ligu nakon 12 godina i ponovnom uspostavljanju diplomatskih veza između Saudijske Arabije i Irana nakon sedam godina i rata u Gazi, historijska noć zajedničke obrane Izraela od strane umjerenih arapskih sunitskih nacija ima potencijal za ponovno prestrojavanje Srednjeg Istoka duž sektaških linija - ali ovaj put s Izraelom kao dijelom sunitskog tima u antiiranskom savezu.

No da bi ova promjena postala promjena paradigme, a ne samo pusta želja nakon historisjke predstave zajedničke sile protiv Irana, ovisit će o tome hoće li Izrael obaviti naporan posao koji Saudijska Arabija očekuje da Izrael ozbiljno krene prema priznavanju palestinske države.

Ako Izrael doista napravi taj iskorak, a Saudijska Arabija učini svoje kako bi normalizirala odnose s Izraelom, sljedeća runda sunitsko-šijitskih posredničkih ratova, ovaj put s Izraelom službeno na sunitskoj strani, mogla bi biti iza ugla.

Kunwar Khuldune Shahid novinar je iz Pakistana i dopisnik The Diplomata. Njegovi su radovi objavljeni u The Guardianu, The Independentu, Foreign Policyju, između ostalih publikacija a ovaj je komentar napisao za Haaretz.