Francuska je nedavno odlučila opozvati svoje ambasadore iz SAD-a i Australije, i to zbog odluke Australijske vlade da otkaže ugovor s Francuskom o kupovini konvencionalnih francuskih podmornica, koje je zamijenila novim ugovorom o kupovini američkih podmornica na nuklearni pogon od SAD-a, uz korištenje transfera tehnologija Velike Britanije i SAD-a, u cilju do danas najveće investicije u modernizaciju svojih oružanih snaga, za što je Canberra odredila 270 milijardi australijskih dolara u narednoj deceniji. Ovaj strateški potez Vlade u Canberri neki od najuglednijih australijskih eksperata za geostrategiju i međunarodne odnose nazvali su prelaskom Rubikona, s obzirom na to da ova odluka jasno najavljuje buduću stratešku orijentaciju Australije i njeno otvoreno svrstavanje na stranu svog najbližeg saveznika Washingtona.
Ova odluka donesena je nakon što je protekle decenije Vlada Australije pokušavala vješto balansirati svoju ekonomsku ovisnost o Kini, na koju se primarno naslanjala ekonomija Australije i zahvaljujući kojoj je Australija jedina država koja je izbjegla dvije recesije koje su pogodile ostatak svijeta, uporedo sa sigurnosnom ovisnošću o SAD-u. Odluka o kupovini podmornica na nuklearni pogon stoga predstavlja ključni element, iako ne i jedini, koji proizlazi iz nedavno formirane nove vojne alijanse (AUKUS), sklopljene između SAD-a, Velike Britanije i Australije. Novi strateški savez signalizira uspostavljanje potpuno novih odnosa u ovom sada već strateški najznačajnijem dijelu svijeta u kojem će se odlučivati o sudbini rata i mira i globalnom poretku.
Nova strateška i sigurnosna alijansa osnovana je u trenutku kada Washington i Canberra obilježavaju 70 godina od formiranja mini NATO-a u Okeaniji poznatog kao “ANZUS Treaty” (sigurnosni sporazum čije su potpisnice Australija, Novi Zeland i SAD). Ipak, manjkavost ANZUS-a jeste u tome što je ovaj sporazum tokom svog postojanja jednostrano primjenjivan, i to u smislu da su Australija i Novi Zeland slijepo slijedile Washington u svim njegovim ratnim pohodima, šaljući svoje vojne snage na ratišta u Koreju, Vijetnam, Bliski istok i Afganistan, ali pakt nije testirao i spremnost Amerike da štiti svoje saveznike jer za to nije bilo ni prilike niti potrebe. Formiranje AUKUS-a, a posebno isključenje Francuske u tom procesu, izazvalo je ozbiljnu krizu u redovima NATO-a.
Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian odluku Canberre okarakterizirao je ubodom nožem u leđa. “S Australijom smo uspostavili odnos povjerenja i to povjerenje je iznevjereno”, izjavio je šef francuske diplomatije. Ne radi se dakle samo o još jednom propalom poslovnom ugovoru, već o ozbiljnoj političkoj krizi koju neki analitičari vide kao okidač koji na površinu izbacuje duboka neslaganja i koji prijeti da potakne razdor u redovima NATO alijanse koja bi u konačnici mogla rezultirati irelevantnošću NATO-a, u nastajućem novom američkom “hladnom ratu”, ovog puta s Kinom.
To također potvrđuje konzistentnost američke globalne strategije potpuno neovisno o tom ko sjedi u Bijeloj kući, te ukazuje na odlučnost Washingtona da se ozbiljno suprotstavi svom potencijalnom rivalu za primat u svijetu, a jedini ozbiljni rival SAD-a koji ima kapacitet, a čini se i ambiciju, da na istoku Azije uspostavi regionalnu hegemoniju i pokuša oslabiti američko vojno prisustvo i nadmoć i potisne SAD iz ovog dijela svijeta koji SAD koristi kao vlastito dvorište (near abroad) i kao sferu vlastitog utjecaja jeste Narodna Republika Kina.
Odluka kojom je Francuska, kao vodeći evropski saveznik i partner SAD-a, isključena iz ključnog partnerstva s Australijom u vrijeme kad se SAD suočava s najozbiljnijim izazovima u indopacifičkoj regiji, bilo da se radi o vrijednosnom sistemu ili pak eroziji multilateralizma zasnovanog na vladavini prava, koji Amerikanci i njihovi saveznici sve češće, nekad i prenaglašeno, nazivaju rules-based international order, iako i sami nerijetko krše pravila uspostavljena međunarodnim konsenzusom, i to u okviru Ujedinjenih nacija (UN) ili međunarodnih konvencija iz kojih često sebe izuzimaju kao nezamjenjivu državu (indispensable nation), signalizira nedostatak dosljednosti koji se ovog puta prelomio preko leđa Francuske, koja pored Njemačke predstavlja kičmu Evropske unije, ali i NATO alijanse.
Odluka američkog predsjednika Joea Bidena o uspostavljanju novog saveza Australije, SAD-a i Velike Britanije nastavak je niza prethodnih odluka Washingtona posljednjih nekoliko godina u cilju korekcije svoje globalne pozicije u duhu najnovijih procjena prijetnje američkoj globalnoj dominaciji. Kada je naredio evakuaciju zajedničke vojne iz zračne baze Bagram u Afganistanu, Biden ne samo da o tome nije prethodno obavijestio Afganistansku vladu već svoju odluku nije uopće koordinirao sa saveznicima u NATO-u, čime je narušio imidž alijanse i ideala koji su motivirali njeno dvadesetogodišnje prisustvo u ovoj muslimanskoj zemlji.
Haos izazvan povlačenjem i američka saglasnost da talibani ponovo preuzmu kormilo vlasti u Kabulu ne samo da ukazuju na sve dublji jaz između SAD-a i Evrope već potvrđuje činjenicu da Evropa postaje sve manje bitna za vitalne globalne američke interese. Neki posmatrači američke vanjske politike u produbljivanju jaza između Washingtona i Bruxellesa čak prepoznaju ideološku i institucionalnu irelevantnost “Zapada”. Francuska, koja se u novije vrijeme najviše zalaže za izgradnju evropske sigurnosne infrastrukture neovisne o SAD-u, a koja je na ovaj način dodatno potisnuta na margine u cilju njenog isključenja kao velike sile u Pacifiku, mogla bi postati još uvjerenija u ispravnost svojih uvjerenja o nužnosti uspostavljanja evropske strateške autonomije neovisne o diktatu Washingtona.
Očigledno je da Washington svoju strategiju gradi isključivo na bazi globalnih scenarija i izazova koje nameće sve veće rivalstvo SAD-a s Kinom, koje zahtijeva pomjeranje fokusa s Evrope prema istočnoj Aziji i indopacifičkoj regiji. SAD danas ima sve manje interesa, volje i kapaciteta da se ozbiljno angažira u rješavanju evropskih problema na način na koji je to činila tokom hladnog rata s Moskvom, kada se na mogućnost “sovjetske vojne i ideološke komunističke ekspanzije na zapad” gledalo kao na egzistencijalnu prijetnju. U skladu s tim, administracija Joea Bidena danas rekonfigurira svoju politiku i globalne odnose i užurbano gradi novu vojno-sigurnosnu arhitekturu na istoku Azije koju neki posmatrači nazivaju novim, azijskim NATO savezom. Ta je arhitektura kompleksna i višedimenzionalna i teško ju je simplificirati jer je zasnovana na principu mreže različitih, čak neovisnih malih saveza koji su u konačnici ipak komplementarni strateški, vojni, ideološki, ekonomski i drugi savezi, i to zbog kompleksnosti azijskih zemalja i njihovih političkih sistema, kulturoloških osobenosti i njihovog različitog odnosa spram Washingtona i politike koju imaju prema Kini.
Pored proameričkog sigurnosnog saveza UNZUS i najnovije anglofonske alijanse AUKUS, u regiji Australije i Jugoistočne Azije postoje i drugi odbrambeni sporazumi koji su manje obavezujući, kao što je “Five Power Defence Agreement” (FPDA), Odbrambeni sporazum pet zemalja, i to Velike Britanije, Australije, Novog Zelanda, Singapura i Malezije, koji je potpisan 1971. Prema ovom sporazumu, potpisnice se obavezuju na međusobne konsultacije u slučaju agresije na bilo koju od njih, a u cilju razmatranja adekvatnih mjere koje treba u tom slučaju poduzeti. Osim toga, kvadrilateralni sporazum Japana, SAD-a, Australije i Indije, popularno poznat kao QUAD, o kojem smo pisali, a koji je inicirao Japan, a koji je Australija praktično 14 godina ignorirala kako ne bi narušila tada izvanredne ekonomske i kulturne odnose s Kinom, nedavno je ponovo aktueliziran.
Iako se ne radi o otvorenom vojnom sporazumu, kako njegove članice ne bi dodatno iritirale Peking, jasno je da se radi o alijansi čiji je, pored ekonomske i trgovinske, te humanitarne saradnje, primarni konačni cilj suzbijanje Kine (containment). Ovom se savezu protivi i Rusija, koja ima konstruktivne odnose sa zemljama potpisnicima osim SAD-a, posebno s Indijom, koju i danas snabdijeva oružjem. Zbog nedostatka saveza QUAD, primarno zbog odsustva otvorene vojne dimenzije ovog saveza, čemu se protivila tradicionalno neutralna Indija, koja nije odustala od nabavke strateški važnog ruskog protuzračnog sistema S-400, iako je New Delhi tokom protekle decenije uspio razviti bliske strateške odnose s Washingtonom, Amerikanci su se odlučili da za svog ključnog saveznika u dalekoj Aziji odaberu Australiju.
Prema mišljenju nekih američkih eksperata za geopolitiku, nijedna zemlja nije kadra zamijeniti strateški važnu ulogu Australije, i to iz više razloga. Prvo, Australija se naslanja na dva velika okeana, Pacifik i Indijski okean, što je nezamjenjiv faktor za novu američku indopacifičku strategiju koja ima ambicije gospodariti prostorom od Kalifornije do Kilimandžara, na istoku Afrike, ili, kako to neki popularno nazivaju, od Hollywooda u Kaliforniji do Bollywooda u Indiji.
U Australiji se nalazi “Pine Gap”, američka satelitska baza za nadzor jugozapadno od grada Alice Springs, sjeverno područje u središtu Australije, kojim zajednički upravljaju Australija i Sjedinjene Države. Od 1988. zvanično se naziva Zajednički odbrambeni objekat “Pine Gap” (JDFPG). Stanicom upravljaju američka Centralna obavještajna agencija (CIA), američka agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) i američka nacionalna izviđačka služba (NRO) i ključni je doprinos globalnim naporima NSA-a u presretanju, koji su uključivali i program ECHELON. Bez ove američko-australijske špijunske signalne baze (“Pine Gap”) koja se nalazi u samom središtu australijske pustinje, ni jedan američki rat protiv terorizma na Bliskom istoku ne bi mogao biti vođen.
Osim toga, Australija je dovoljno daleko od Kine da može sebi priuštiti ulogu perpetualnog protivnika, čak neprijatelja Kine, i spremna je za to podnijeti visoku ekonomsku cijenu čije posljedice trpi već i danas, uslijed djelomične kineske ekonomske odmazde koja je uslijedila nakon australijske konfrontacije s Kinom, koju je Canberra optužila za niz poteza kao što su nezakonito miješanje u unutrašnja pitanja Australije, špijunažu, širenje malignog utjecaja i infiltraciju u politički, poslovni, akademski, kulturni i medijski prostor Australije, na taj način povrijedivši njen suverenitet. Kritičari konfrontacijske politike, koju je zauzela Canberra prema Kini, tvrde da se radi o pretjeranim reakcijama koje nisu utemeljene na stvarnim činjenicama, već da se radi o insceniranom, planiranom i strateški osmišljenom poticanju neprijateljstava i neopravdanoj histeriji prema Kini, koju navodno podupiru američki vojni interesi, u cilju dugoročnog pripremanja australijskog javnog mnijenja na politiku konfrontacije, pa i vojnog sukoba s Kinom, na strani SAD-a. Ovakva politika koju promovira Vlada u Canberri navodno preovladava unutar permanentne australijske obavještajne, sigurnosne, državne, medijske i vojne birokratije, ali joj se suprotstavljaju neki od najozbiljnijih javnih i akademskih ličnosti, među kojim su i neki bivši šefovi Vlade, npr. Paul Keating i Kevin Rudd, bivši šef diplomatije Robert Carr, članovi akademije društvenih nauka, premijeri federalnih država i drugi.
Bilo je za očekivati da Amerika za konfrontaciju s Kinom kao svog primarnog saveznika odabere Indiju, koja je s Kinom prošle godine zamalo ušla u novi rat na Himalajima u pograničnom području Kašmira (Ladakh), koji kontrolira Indija, i regije Aksai Chin, koja se nalazi u okviru granica Kine. Ipak, Indija, iako joj odgovara američka konfrontacija s Kinom, drži se svoje nominalne politike vojne neutralnosti, a njena blizina i dužina granice s Kinom čini je za Ameriku nepouzdanim partnerom jer je u interesu zemalja koje dijele dugu zajedničku granicu i neke kulturne osobenosti da održe koliko-toliko normalizirane odnose. Stoga je Australija odabrana kao najoptimalniji partner SAD-a kao platforma za konfrontaciju s Kinom. Australija se nada da će je nove nuklearne podmornice pomoću kojih želi osigurati politiku odvraćanja od napada (deterrent) učiniti manje poželjnom metom eventualne kineske odmazde u slučaju oružanog sukoba.
OBAVEZA NEUPITNE POKORNOSTI SAD-U
Nakon fijaska s francuskim podmornicama, očito je da Evropa općenito ne igra željenu ulogu u novoj konfiguraciji globalnih odnosa. Isključenje Francuske, a time i EU-a i NATO-a, iz najnovijeg sigurnosnog sporazuma i strateškog saveza anglosaksonskih zemalja (AUKUS) sasvim je logično budući da se prema američkoj računici Washington teško mogao pouzdati i osloniti na Evropu kao efikasnog saveznika u konfrontaciji s Kinom. Ranije smo pisali da je EU potpisala historijski investicioni sporazum s Kinom, službeno nazvan Sveobuhvatnim sporazumom o investiranju (CAI), pritom zanemarujući zabrinutost i negodovanje SAD-a. Čini se da Washington sada uzvraća udarac Francuskoj, rizikujući pritom otuđenje ključnog NATO saveznika i dublju konfrontaciju s Parizom, što bi također moglo utjecati i na odnose dviju zemalja u frankofonskoj Africi, gdje Francuska polaže ekskluzivno pravo na očuvanje svojih posebnih historijskih interesa, a gdje se također isprepliću i sudaraju interesi Washingtona, Pariza i Pekinga u borbi za mineralne resurse Afrike.
Jasno je da SAD traži saveznike koji su voljni preuzeti obavezu neupitne pokornosti i spremnosti da, ako bude trebalo, uđu i u konfrontaciju s Kinom. EU, pak, traži načina da to izbjegne, pokušavajući svoje interese ostvariti neovisno o SAD-u. Iako i EU dijeli određenu zabrinutost u vezi potencijalne kineske prijetnje, Bruxelles ne želi graditi vojni savez zasnovan na oštroj vojnoj konfrontaciji s Pekingom, s kojim ima široku ekonomsku saradnju. EU je stoga izradila poseban dokument koji detaljno razrađuje vlastitu indopacifičku strategiju.
Sada već bivša njemačka kancelarka Angela Merkel Kinu je označila kao veliki izazov, ali ne i kao egzistencijalnu prijetnju Evropi, insistirajući na tom da NATO ne smije negirati Kinu kao da ona uopće ne postoji. S obzirom na činjenicu da se globalno nadmetanje za primat odvija u istočnoj Aziji i indopacifičkoj regiji, NATO alijansa se suočava s pitanjima koja se tiču njenih prioriteta. To ne znači da će se NATO preko noći raspasti ili da neće igrati nikakvu ulogu u konfrontaciji s Kinom. Ali, sasvim je sigurno, SAD više neće izdvajati izdašne resurse kako bi osigurao njegov dosadašnji vojni kapacitet i relevantnost ove vojne alijanse. Iako Rusija, prema mišljenju nekih stratega na Zapadu, i dalje figurira kao sigurnosna prijetnja Evropi i NATO-u, Washington Rusiju ipak ne smatra dovoljno ozbiljnom prijetnjom koja se može porediti s izazovom koji za Ameriku danas predstavlja Kina. Iako je rivalstvo između SAD-a i Rusije i dalje primjetno, mada je ono u medijskom prostoru prenaglašeno, njihov se animozitet ni u kom pogledu ne može promatrati kroz prizmu nekadašnjeg hladnog rata Zapada sa SSSR-om i stoga ne iziskuje vojnu američku angažiranost i prisustvo u Evropi na način kako je to bio slučaj u prošlosti.
Osim toga, proteklih mjeseci primjetno je i američko popuštanje Rusiji i udovoljavanje nekim njenim interesima. To se posebno primijeti u popuštanju SAD-a kada je riječ o ishodu sukoba u Siriji i Ukrajini, gdje se Rusija pokazala kao strateški pobjednik, zatim u ustupcima Washingtona Moskvi glede finalizacije plinovoda “NordStream2.”, čemu se posebno protivila Ukrajina kao saveznik Amerike. Mogli bismo kazati da je Washington zbog viših ciljeva žrtvovao svoju raniju naklonost prema Ukrajini i pokušaj nasilnog uvođenja demokratije u arapskom svijetu, posebno u Siriji, putem posredničkih ratova (sjenki), kako je zapadne ratove u cilju promjene režima u Iraku, Siriji, Libiji i Jemenu nazvao Christopher Davidson u svom opusu Shadow Wars: the Secret Struggle for the Middle East.
O popuštanju interesima Moskve također svjedoči i određena ambivalentnost Washingtona na Balkanu, npr. kada su u pitanju interesi Rusije, koja Srbiju vidi kao eksponenta svojih interesa čiji položaj u regiji želi zaštititi i ojačati. Rušenje korumpirane, ali deklarativno prozapadne vlade u Podgorici i dolazak na vlast novih političkih snaga koje zagovaraju bliže odnose sa Srbijom, a koje su, makar i samo deklarativno, motivirane borbom protiv korupcije i slobodom religije, vrijednostima za koje se zalaže i američka politika, kao i secesionistička retorika lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, na koju još uvijek nema adekvatnog odgovora, a kamoli ozbiljnih sankcija od strane NATO-a, dodatno potvrđuju američku ambivalentnost prema Balkanu i Evropi općenito.
Američki stratezi takvom svojom politikom koju danas provodi Bidenova administracija signaliziraju (da li namjerno ili nesvjesno, potpuno je nebitno) spremnost da udovolje nekim interesima Rusije kako bi na taj način pokazali dobru volju i pokušali, koliko-toliko, makar olabaviti strateško savezništvo u nastajanju između Rusije i Kine. Zajednički imenitelj tog savezništva jeste otpor zapadnoj, prije svega američkoj hegemoniji. Svjesni da će biti gotovo nemoguće Rusiju pridobiti na svoju stranu u potencijalnoj konfrontaciji s Kinom, kako je to uspio ostvariti doajen američke visoke diplomatije dr. Henry Kissinger, kada je Kinu uspio pridobiti na stranu Washingtona u cilju hladnoratovske globalne konfrontacije SAD-a sa Sovjetskim Savezom, strateški planeri u Washingtonu Moskvi nastoje ponuditi makar i simbolične ustupke kako bi u konfrontaciji Washingtona i Pekinga Moskva ostala neutralna, što i jeste ključna karakteristika ruske politike, bez obzira na konstruktivne odnose Moskve i Pekinga. Uzgred da napomenemo, iako zvuči paradoksalno, ali je to činjenica, Kina treba beskrajno zahvaliti Kissingerovoj diplomatskoj visprenosti i preuzetom riziku, među ostalim faktorima naravno, za svoj ekonomski rast, prosperitet i današnju poziciju koju uživa kao jedini potencijalni ekonomski i strateški rival SAD-u.
Ideološka podudarnost koja je nekada definirala transatlantske veze dobrano je narušena. Nova situacija kreira plodnu klimu, uključujući i mogućnost normalizacije odnosa između Bruxellesa i Moskve. Normalizacija odnosa, pak, između EU-a i Rusije mogla bi dodatno produbiti strateški jaz između SAD-a i EU-a i međusobno udaljiti dvije savezničke strane. Ako se sadašnja trajektorija njihovih odnosa nastavi kretati ovim smjerom, EU bi na kraju mogla razviti nezavisni strateški pristup globalnoj politici, a time i vojni element neovisan o Washingtonu. To bi, ako se desi, neminovno oslabilo zajednički front Zapada prema Rusiji i Kini. Očigledno je da obje zemlje, i Rusija i Kina, nastoje eksploatirati evroatlantske razlike i nesuglasice u svoju korist, pozivajući se na opravdanost jačanja multilateralizma u globalnim odnosima, predskazujući time neminovnost multipolarnog svijeta u nastajanju, čije su glavne odlike ravnoteža sile i stvaranje multipliciteta novih saveza u borbi za primat u anarhičnom globalnom poretku.
