U vremenima kriza padaju ukrasni zastori i često imamo priliku razotkriti prave pozicije pojedinih politika, koje su u suprotnosti od onoga što se do tada nominalno zastupalo. Vratimo li se u nedavnu prošlost, u jesen 2021. godine, na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini najveću pažnju izazivale su teme secesije RS-a i promjene Izbornog zakona. Na prvoj temi dominirao je Milorad Dodik, gromoglasno najavljujući otcjepljenje, pripremajući dokumente, odlazeći u Moskvu na navodne sastanke s Putinom i sve to uz pasivno promatranje međunarodne zajednice. Na drugoj temi glavni akter jeste Dragan Čović, koji je sa svojim HDZ-om BiH blokirao državne institucije, te najavio da bez izmjena Izbornog zakona u BiH neće biti izbora 2022. godine, usput je ispalio i da je potrebno “više ruskog utjecaja u BiH”.

Reakcija i pozicija bošnjačke strane bila je jasna, oštro protivljenje bilo kakvoj secesiji i nepristajanje na izmjene Izbornog zakona koji bi značio totalni aparthejd. Međutim, u februaru 2022. godine Rusija izvršava brutalnu agresiju na Ukrajinu. Rat koji je šokirao čitav svijet izazvao je i temeljite promjene u Bosni i Hercegovini, a politika Republike Hrvatske i Republike Srbije prema Bosni i Hercegovini doživjela je konačni krah.

Danas Milorad Dodik izgleda poput makova zrna, vrlo jasna upozorenja Evropske unije i NATO-a od njega su napravila uplašenog zeca koji je čitavu svoju političku karijeru gradio na jednoj priči od koje neće biti ništa. Ako je ikada i imao iluziju da doista može manji entitet Bosne i Hercegovine pripojiti Srbiji, sada je i ona raspršena. Dodiku doduše treba odati priznanje jer je doista prije godinu dana izgledalo nemoguće da se međunarodna zajednica, a posebno njezin visoki predstavnik, u značajnoj mjeri aktiviraju i započnu donositi odluke od važnosti za stabilnost Bosne i Hercegovine.

Zanimljiviji su aspekti kraha hrvatske vanjske politike jer proteklih nekoliko godina tema broj 1 hrvatske politike i društva jeste Bosna i Hercegovina te su u tom smjeru uprti svi kapaciteti i resursi. Međutim, u startu je bio vidljiv pogrešan pristup, koji je u svojoj srži sadržavao težnju da se u Bosni i Hercegovini napravi aparthejdski izborni zakon koji je u suprotnosti s evropskom pravnom praksom i tradicijom. Upravo zbog toga, evropski čelnici blijedo su gledali hrvatske političare koji su se iz petnih žila naprezali objasniti kako je zakon u kojem Hrvati glasaju samo za Hrvate, a Bošnjaci samo za Bošnjake idealan, te da će doprinijeti putu BiH u Evropsku uniju. Takva promjena Izbornog zakona trebala je izgledati poput čarobnog štapića i zaustaviti Milorada Dodika, uvesti Bosnu i Hercegovinu u Evropsku uniju i NATO te donijeti ekonomski prosperitet. Dakako, tako to tumače Dragan Čović i političari iz Hrvatske.

Ono što je Hrvatska smatrala svojom najvećom prednošću jeste članstvo u evroatlantskim integracijama i mogućnost nesmetanog lobiranja u svim međunarodnima institucijama, ali i pritisak u bilateralnim odnosima s ključnim državama poput Francuske, Njemačke, SAD-a itd. S druge strane, neprirodni i nemogući zahtjevi hrvatske politike rezultirali su kontraproduktivno i s potpuno neočekivanim rezultatima. Ipak, to je bilo i logično jer može se imati sve resurse svijeta, ali ako se zastupaju pogrešna ideja i cilj, osuđeni smo na neuspjeh. Konačan krah hrvatske politike prema BiH jesu izrečene sankcije predsjedniku Federacije BiH iz HDZ-a Marinku Čavari. Sankcije Čavari odjeknule su poput eksplozije i stavile hrvatski politički vrh u krajnje nepovoljan položaj jer kako sada objasniti hrvatskoj javnosti da se “ugroženi” Čavara, “borac za Dayton i prosperitet BiH”, našao na crnoj listi najmoćnije države svijeta?!

Odmah je u pomoć priskočio Zoran Milanović, koji je napao Sjedinjene Američke Države optuživši ih za licemjerje i naveo kako su sankcije “bahato teroriziranje legitimnog hrvatskog predstavnika”. Kada se izjava čita, zvuči kao satira, ali nije, hrvatski predsjednik bio je smrtno ozbiljan i ljutit. Još je zanimljivija izjava Dragana Čovića, koji je odmah ispalio: “Bošnjački radikalni unitaristi su isforsirali sankcije našem potpredsjedniku.” Stvar je dodatno zakuhana bila i najavom rezolucije njemačkog Bundestaga koja je izašla svega nekoliko dana prije objave sankcija, a u kojoj se navodi da su Dodik i Čović glavni problemi u BiH te izvor blokada institucija i nestabilnosti. Na to se digla čitava hrvatska politička javnost, a ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman sve je objasnio “jakim bošnjačkim lobijem” unutar Bundestaga, vjerovatno aludirajući na Adisa Ahmetovića, kolegu iz SPD-a Hrvata Josipa Juratovića, koji neumorno i neuspješno nastoji u rezoluciju dodati i Bakira Izetbegovića.

Grlić Radman to analizira na način da Ahmetović ima veći utjecaj iako ima tri puta manje staža od Juratovića u Bundestagu, a, recimo, ne pada mu napamet da Juratović ima subjektivan stav te da, iako ne postoji nikakva argumentirana osnova, pokušava kompromitirati i Bakira Izetbegovića, a što njegove njemačke kolege ne podržavaju. Niz pokazatelja kraha hrvatske politike dokazala je i rezolucija EPP-a na Kongresu u Rotterdamu kada je izbačen HDZ-ov termin “legitimnog predstavljanja”. Završnu priču zaključio je Christian Schmidt, koji je nametnuo budžet za pravovremeno održavanje izbora potpuno ignorirajući žalopojke iz HDZ-a BiH kako ne postoje uvjeti za održavanje izbora iako su uvjeti isti kao i 2018. godine, kada su nesmetano sudjelovali na njima. Važno je i podsjetiti kako se javnost u Bosni i Hercegovini bila uzbunila imenovanjem Schmidta za visokog predstavnika jer se smatralo kako je on izbor hrvatske strane te kako će ići niz dlaku HDZ-u BiH.

Protekle nedjelje održan je i XIX. Opći sabor HDZ-a Hrvatske, na kojem je govorio i Dragan Čović, ponavljajući priču o majorizaciji nad Hrvatima, kao da su sankcije izrečene Fadilu Novaliću, a ne Marinku Čavari. Zbir svih navedenih dešavanja jeste krajnje neugodna pozicija za Dragana Čovića, zbog koje je i nervozan čitav politički vrh u Hrvatskoj. Dragan Čović ne smije izaći na izbore za Predsjedništvo BiH jer je svjestan činjenice da je svojom retorikom izazvao ogroman animozitet u bosanskohercegovačkoj javnosti te da mu birači niti ovaj puta neće dati povjerenje. S druge strane, pojavila se ozbiljna priča kako bi kandidat za Predsjedništvo HDZ-a BiH mogao biti gradonačelnik Mostara Mario Kordić.

Međutim, Čović se uplašio takve računice jer, ukoliko bi Kordić bio izabran, to bi značilo početak kraja Čovićevog predsjedavanja HDZ-om pa je brže-bolje požurio eliminirati takvu mogućnost. Kako god bilo, sankcije Čavari, rezolucija Bundestaga, rezolucija EPP-a, odluke visokog predstavnika Schmidta dovoljan su pokazatelj u kakvom se ćorsokaku našla hrvatska politika. Ukoliko ubrzo ne dođe do radikalne promjene kursa frustracije koje uzrokuju ovakvi debakli, samo će dodatno rasti i trajno narušavati odnose Hrvata i Bošnjaka.