U ime oca i sina i Svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati s Vama i pravo povjerenje dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja, Radoje banov pisar, pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Riječi su to povelje koju je 29. augusta 1189. godine bosanski vladar ban Kulin izdao dubrovačkom knezu Krvašu, povelje (listine) kojom je regulirao trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika. Povelja je najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument i prvi diplomatski dokument koji je izdao jedan vladar Bosne vladaru druge države.

Povelja bosanskog bana Kulina je napisana na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je Povelja bosanskog bana Kulina i najstariji državni dokument kod svih južnoslavenskih naroda i država. Povelja Kulina bana je prvi poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku, i kao takav zaslužuje pažnju kako jezikoslovaca, tako i historičara, ali i svih građana BiH. Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu historiju je nemjerljiva. To je prvi poznati dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara vladaru, tj. knezu, druge države.

Njen značaj ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. Što se tiče prvog aspekta, može se reći da je Kulinova povelja rodni list bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz nekih okolnih zemalja. Čak su neki uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije, mada na njenom početku jasno stoji odrednica "(banь) bosьnьski". Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose s Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz iduća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i s drugim državama. Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jeste postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu, a često se kultura (a ponekad i kulturni nivo) jednog naroda veže upravo za početke pismenosti kod tog naroda.

Tvrdi se kako danas postoje tri verzije ove povelje. Koja je originalna, niko sa sigurnošću nije utvrdio iako su se tim poslom bavili mnogi ugledni stručnjaci, poput Josipa Vrane ili Gregora Čremošnika. Enver Imamović smatra da su na Kulinovom dvoru napisana dva primjerka. “Jedan je zadržan za dvorski arhiv, a drugi je predat Dubrovčanima. Ovi su kasnije za svoje potrebe napravili još nekoliko prijepisa. To su vjerojatno oni primjerci koji su se do danas sačuvali. Oba primjerka, jedan na bosanskom jeziku, drugi na latinskom, tretiraju se kao originali, iako im u nekim slučajevima tekst nije sasvim identičan. Ako se, na primjer, povelja izdavala drugoj državi ili osobi drugog jezika, tada se uz izvorni tekst pisao njegov prijevod. Takav je slučaj s ovom poveljom. Primjerak na bosanskom jeziku nije se sačuvao, ili možda nije još pronađen, dok su se sačuvala tri prijepisa”, tvrdi Imamović.

On dodaje kako većina stručnjaka smatra da je original latiničnog primjerka onaj koji se danas čuva u ruskoj Akademiji nauka i umjetnosti u San Petersburgu, dok su druga dva primjerka, njegovi prijepisi, nastali nešto kasnije i danas nalaze se u Dubrovniku.

“Prva, najstarija, nastala je u Bosni, i to je originalni primjerak. Druge dvije verzije predstavljaju prijepise originala nastale u Dubrovniku malo godina nakon što je povelja tamo stigla. Pouzdano se zna da su se sva tri primjerka do 1832. godine nalazila u Dubrovniku. Original je danas u Rusiji, a kako je tamo stigao, iznio je sam akter tog događaja, nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić.

Navodno, šetajući gradom, na ulici je vidio hrpu odbačenih stvari, među kojima i neke stare spise. Prebirući ih, našao je ovaj dokument za koji je odmah ustanovio da se radi o starom i značajnom rukopisu. To je, navodno, bila ova povelja, i tako je došla u njegov posjed. U ovu priču prvo su posumnjali historičari. Ustanovili su da Gagić nije mogao doći do nje 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to vjerojatno uz pomoć izvjesnog Đorđa Nikolajevića, koji je te godine po nalogu bečke vlade u Dubrovačkom arhivu vršio popis starih rukopisa koji su trebali biti prebačeni u Beč. U tom popisu je tada bila i ova povelja. Smatra se da je dotični ruski diplomata došao do nje uz pomoć spomenutog arhivara, svakako uz dobru nagradu.

Kako god da je bilo, taj važni dokument danas se nalazi daleko i od Bosne i od Dubrovnika.
Dva mlađa prijepisa Kulinove povelje iz Dubrovnika su odnesena u Beč 1833. godine, gdje su ostali do završetka Prvog svjetskog rata. Tada su vraćeni u zemlju i predati Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu. Godine 1941. ponovo su odneseni u Beč, s ostalom arhivskom građom, da bi bili vraćeni 1947. i od tada se nalaze u Dubrovačkom arhivu.”

Bosna i Hercegovina uputila je zahtjev za njeno vraćanje. Rusija je odbila zahtjev, jer smatra da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i njihovoj historiji.