Jedan od fenomena u međunarodnim odnosima 21. stoljeća koji će, pored rasta Kine i njene transformacije u drugu supersilu svijeta i jedinog stvarnog rivala Americi, sasvim sigurno utjecati na svijet jeste približavanje Sjedinjenih Američkih Država i Indije. Odnos Washingtona i New Delhija morao bi biti obavezan zadatak diplomata, akademika i studenata međunarodnih odnosa, posebno političkih strateških planera, i to ne samo u južnoj Aziji već i u cijeloj  Evropi. Odnosi između ove dvije velike države imat će ozbiljne implikacije po opći svjetski poredak i odraziti se na odnose u našoj regiji. Odnosi SAD-a i Indije ne privlače dovoljno pažnje u našem okruženju, gdje, čini se, nedostaje dugoročnog strateškog promišljanja.

Jedan od glavnih razloga za nerazumijevanje trajektorije odnosa pomenute dvije države jeste činjenica da je Indija sve donedavno važila kao jedan od lidera nesvrstanih država i praktično siromašna i nerazvijena zemlja u kojoj je pola stoljeća dominirao socijalistički sistem privređivanja, koji je percipiran kao anatema američkom slobodnom kapitalizmu i sistemu vojnih alijansi.

Osim toga, iako je važila i danas tvrdi da je jedan od lidera pokreta nesvrstanih, kojem je pripadala i bivša SFRJ, Indonezija i većina afričkih zemalja, Indija je u domenu odbrane sve vrijeme uveliko ovisila o vojnom arsenalu i tehnologijama iz Rusije. Ovaj odnos Indija naslijedila je još iz vremena bivšeg Sovjetskog Saveza. Glavnina odbrambenih kapaciteta Indije još je zasnovana na naoružanju, vojnom zrakoplovstvu i doktrini odbrane po ruskom modelu. Upravo zbog ove vrste ovisnosti o Rusiji, Indija se suprotstavila pritiscima Washingtona i nije pristala osuditi rusku agresiju na Ukrajinu, a kamoli uvesti sankcije Moskvi, kako je tražio Washington.

Pored toga, Indija je drastično povećala uvoz ruske nafte, i to po povoljnijim cijenama. Štaviše, zbog sankcija uvedenih Rusiji od SAD-a i saveznika, Moskva i New Delhi dogovorili su transakciju u lokalnim valutama, rubljama i indijskim rupijama. Tek nakon što je ruska ratna strategija u Ukrajini doživjela stanoviti promašaj i pretrpjela velike gubitke, indijski premijer Narendra Modi bio je slobodniji, na nedavno održanom samitu Šangajske organizacije za suradnju (SCO-a) u Samarkandu u Uzbekistanu pokazao je dovoljno smjelosti ruskom predsjedniku Putinu diskretno ukazati da Indija rusku agresiju na Ukrajinu smatra pogrešnim činom.

Američka strategija Indiju vidi kao nezamjenjivog i prirodnog saveznika i globalnog strateškog partnera čiji će odnos definirati 21. stoljeće. Barem su tako američki predsjednici i indijski premijeri opisali strateške bilateralne odnose u posljednjih desetak godina. S američke strane postoji zabrinutost zbog indijskog “strateškog promiskuiteta”, jer Indija i dalje kultivira snažne odnose s nacijama u susjedstvu i šire, posebno s Rusijom. S druge strane, indijski analitičari izražavaju sumnju u američke namjere i dovode u pitanje pouzdanost budućih odnosa pitajući da li su SAD i Indija transakcijski partneri, strateški partneri ili neformalni saveznici. Sistemska analiza, pak, bilateralnih odnosa dviju sila otkriva usklađenost i sinhronizaciju strateških ciljeva koji su već na nivou američkim najbližim indopacifičkim saveznicima. Vođeni zajedničkom prijetnjom koju predstavlja kineski strateški uspon i autoritarne tendencije, Sjedinjene Države i Indija su na putu ka još bližoj strateškoj konvergenciji. Ipak, neka istraživanja pokazala su da obje nacije nedovoljno razumiju međusobnu stratešku kulturu i politička ograničenja, što dovodi do frustracije i mimoilaženja u implementaciji odnosa.

Da bismo razumjeli zašto Indija i SAD drugačije gledaju na međunarodne odnose, moramo razumjeti ukorijenjene institucionalne preferencije svake nacije. Tokom svojih prvih 40 godina nezavisnosti Indija je zastupala politiku nesvrstanosti. S obzirom na njeno nesigurno susjedstvo i kolonijalno naslijeđe (prvu liniju odbrane britanskih ratova), osnivači Indije smatrali su da bi uplitanje u vojne saveze Indiju odvratilo od unutrašnjeg razvoja. Indija je bila jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih 120 država.

Do danas, samo upotreba termina alijansa u političkom kontekstu izaziva intenzivnu debatu i otpor. Ipak, ova historijska karakteristika i odbojnost nisu spriječili Delhi da slijedi aranžmane koji imaju obilježja saveza, iako pod etiketama partnerstvo ili strateško partnerstvo. Doduše, Indija je tražila vojno partnerstvo sa SAD-om 1960-ih, nakon rata s Kinom, ali je Washington to odbio da bi kasnije uspostavio raprošman s Pekingom. Godine 1971. Indija je osigurala podršku Sovjetskog Saveza, koji joj je omogućio da vodi rat protiv Pakistana, pri čemu se New Delhi oslobodio straha i rizika od potencijalne kineske intervencije s jedne i SAD-a u podršci Islamabadu, s druge strane. Indosovjetski ugovor o miru, prijateljstvu i saradnji s kraja 1971. bio je, ustvari, ograničen savez koji je davao garancije vojne podrške i odvraćao Peking od ponovnog napada na Indiju.

Ekonomsko otvaranje Indije prema svjetskoj ekonomiji nakon hladnog rata i brzi ekonomski rast 1990-ih praćeni su prilagođavanjem tradicionalnog pristupa Indije prema strateškom partnerstvu. U proteklih 30 godina Delhi je uspostavio mrežu partnerstava kako bi unaprijedio svoje interese bez zauzimanja strana u geopolitičkim rivalstvima koja bi ograničila njegovu sposobnost da se suoči sa svojim primarnim strateškim izazovima – Pakistanom i Kinom. Za vrijeme Shangri-La dijaloga održanog 2018. premijer Narendra Modi ustvrdio je da je raznolikost partnerstava mjera indijske strateške autonomije.

Indija će uskoro nadmašiti Kinu i postati najmnogoljudnija zemlja na svijetu. To znači da Indija ima potencijal da postane najveće svjetsko tržište. Indija se također razvija velikom brzinom i u mnogim sektorima postaje globalni powerhouse u domenu industrijske proizvodnje, mašina, IT tehnologija, poljoprivredne proizvodnje, globalnog lanca snabdijevanja i logističkih i transportnih koridora preko Bliskog istoka ka Evropi i planira se pozicionirati kao ozbiljna alternativa kineskoj globalnoj inicijativi Pojas i put (BRI). Indija važi i kao jedna od rijetkih država u svijetu koja pokazuje visoki nivo strateške neovisnosti i autonomije u globalnim odnosima, iako je strukturalno u stanovitoj ovisnosti o ruskim vojnim tehnologijama.

Amerikanci su svjesni strateški važne pozicije Indije za globalne američke interese i zbog toga prema New Delhiju primjenjuju posebne aršine rukovodeći se politikom strateške strpljivosti, znajući da Indiju ne mogu i ne smiju pritiskati kao što to čine kada je riječ o nekim drugim velikim zemljama, npr. Türkiye. Amerikanci prema Republici Türkiye koriste različite vrste pritisaka, od ekonomskih sankcija zbog kupovine ruskog sistema protuzračne odbrane S-400, preko podrške kurdskim vojnim grupacijama u Siriji i Iraku, koje su sa stanovišta Ankare bliske Kurdskoj radničkoj partiji PKK, inače zabranjenoj terorističkoj organizaciji koju i sam SAD zvanično drži teroristima, do pokušaja svrgavanja turskog predsjednika Erdoğana 2016. koji su pokušali izvršiti pripadnici terorističke organizacije FETÖ, a čiji se idejni vođa nalazi u egzilu u Americi...

Kada je o Indiji riječ, donedavno socijalistička ekonomija, jedan od lidera nesvrstanog pokreta, strateški partner Moskve u domenu vojnih tehnologija, država koja odbija uvesti sankcije Moskvi i osuditi rusku agresiju na suverenu državu Ukrajinu, sila koja se odupire svim mogućim pritiscima Washingtona, šovinistički (iako popularno i formalno demokratski) režim  koji u proteklih nekoliko godina čini stravične zločine nad muslimanskom populacijom u Kašmiru, diskriminira vlastitu muslimansku populaciju, ali i kršćane kao druge vjerske manjine, ne samo da ne nailazi na osude Amerike već biva nagrađena od Washingtona.

Iako je Indija odlučila nabaviti ruske raketne sisteme S-400 kao i Ankara, američka administracija New Delhiju ne uvodi sankcije iako bi to morala uraditi po logici zakona Američkog kongresa, koji je dizajniran kao mjera u cilju suprotstavljanja američkim protivnicima pomoću sankcija (Zakon CAASA). Ovdje dolazi do izražaja ne samo američka dvoličnost, jer na različite načine tretira svog saveznika u NATO-u (Türkiye) i državu koja je još u dobroj mjeri ovisna o ruskim vojnim tehnologijama. Naravno, američki stratezi to opravdaju primjenom sintagme strateškog strpljenja. Drugim riječima, Indija je toliko velika i toliko strateški nezamjenjiva za očuvanje američke globalne hegemonije da se Amerikanci čak ne usuđuju niti na bilo koji, pa čak ni na simboličan način, suprotstaviti New Delhiju. Razlog za ovakav odnos Washingtona prema Indiji jeste svijest koja preovladava u Washingtonu, o značaju Indije kao budućeg potencijalnog saveznika u suzbijanju Kine i njene ekonomske, vojne, industrijske i tehnološke moći.

Bez oslanjanja na Indiju, Amerika neće biti sposobna suprotstaviti se Kini i neće moći sačuvati poziciju globalne hegemonističke sile u Aziji. Drugo je pitanje da li je ovaj američki cilj ispravan. Činjenica je da su američki strateški planeri u Washingtonu odlučni da po svaku cijenu spriječe da Kina preuzme primat nad Amerikom i uspostavi hegemonističku poziciju u istočnoj Aziji i Zapadnom Pacifiku ili pak u Indo-Pacifiku.

Upravo iščitavajući odnos, ponašanje i dugoročnu stratešku doktrinu Amerike prema Indiji moći ćemo zapravo prepoznati i nazrijeti buduću trajektoriju globalnih političkih kretanja prema kojim će se morati orijentirati i male države, uključujući i države Balkana.

Indijom više od deceniju vlada izrazito šovinistička, ultranacionalistička, hinduistička politička opcija (Bharata Janata Party – BJP), koju predvodi Narendra Modi, nacionalistički hinduistički političar poznat po korištenju vjerske polarizacije radi očuvanja vlasti i transformacije Indije iz respektabilne i pluralne tolerantne multicivilizacijske demokratske države, kako je definirana u ustavu u fanatičnu protofašističku, a ponajviše antiislamsku azijsku silu. BJP nastoji Indiju transformirati iz pluralne, tolerantne i sekularne republike poznate po svojoj inkluzivnosti, u šovinističku, ekskluzivnu hinduističku državu (Hindu Raštra), utemeljenu na principima isključivosti većinske hinduističke religije u kojoj bi muslimani, kojih u Indiji ima više od 200 miliona, te kršćanska manjina, ali i druge manjinske zajednice, bile svedene na građane bez ikakvih prava.

Američka administracija bivšeg predsjednika Donalda Trumpa pokazala je veliki stupanj tolerancije, pa čak i simpatija prema Indiji i šovinističkoj politici vlade pod kormilom BJP-a. Bidenova administracija ne pokazuje nimalo drugačiji pristup. Indijska vladajuća politička klasa u New Delhiju svjesna je strateškog značaja Indije i može sebi priuštiti da s Amerikancima diplomatski razgovara, ali pod pritiscima Washingtona ne popušta ni pedlja. 

Ono što poziciju New Delhija čini još većim paradoksom jeste članstvo Indije u grupaciji BRICS, zajedno s Kinom, i njeni dobri odnosi sa Šangajskom organizacijom za saradnju (SCO). Dakle, Indija je, kao strateški i politički autonomna i neovisna država, jedan od lidera pomenute ekonomske grupacije koja predstavlja nadu zemalja trećeg svijeta ili, kako neki analitičari nazivaju, globalnog juga. Indija se solidarizira s državama koje na SAD i druge zapadne razvijene države, većinom američke saveznike, ne gledaju blagonaklono, već zapad općenito drže odgovornim za svoju nezavidnu poziciju u sferi ekonomskog razvoja i odsustva prosperiteta. Pored toga, Indija je  u partnerskom odnosu s Amerikom, Japanom i Australijom u QUAD-u, kvadrilateralnom savezu za dijalog u Indo-Pacifiku.

Iz naše perspektive gledano, gdje se želja za skrivanjem pod sigurnosni kišobran NATO-a pod vodstvom Washingtona i članstvo u Evropskoj uniji  smatraju abecedom i neophodnim strateškim dvonošcem koji jedino omogućuje sigurnost i ekonomski prosperitet, Indija, kao potencijalni i nezamjenjivi budući partner SAD-a u Indo-Pacifiku, a koja istovremeno ima bliske strateške i partnerske odnose s Moskvom, od koje kupuje energente, umjetno gnojivo i naoružanje, lider je alternativnog globalnog ekonomskog saveza država BRICS, a istovremeno dijeli članstvo u QUAD-u, potencijalnom azijskom NATO-u, potrebno je puno pronicljivosti da bi se razumjele neke važne silnice i tektonska pomjeranja i potresi koji usmjeravaju i diktiraju pravac kretanja globalne politike.  

Ova neobična i paradoksalna pozicija i uloga Indije samo govori o tome koliko se svijet promijenio i koliko su globalni odnosi evoluirali nakon završetka hladnog rata. U jednom od ranijih tekstova spomenuli smo da svijet sve više postaje bipolaran, ali na posve drugačiji način, svijet u kojem se Amerika i Kina sve više profiliraju kao dva suprotstavljena pola međunarodnih odnosa koja se nadmeću za primat u globalnim odnosima. Amerika sa sobom vuče Evropu, dok je na drugoj strani Kina. Rusija, čini se, najviše strahuje od ove nove realnosti koje je relegiraju na margine kao regionalnu, a ne globalnu silu, i takav ishod nastoji spriječiti svojom remetilačkom politikom. Upravo zbog toga, za Rusiju su važni odnosi s Indijom, kao i s Vijetnamom, kako bi na taj način makar donekle izbjegla da postane vazal Kine, u kom pravcu je guraju silnice pokrenute konfrontacijom sa Zapadom koja je izazvana ruskom agresijom na Ukrajinu. Rusija, stoga, balansirajući svoju politiku dobrim odnosima s Indijom i Vijetnamom, kao glavnim državama u Aziji koje se boje kineske prijetnje i koje su riješene joj se suprotstaviti, za razliku od drugih zemalja Azije koje s Kinom imaju nešto bolje odnose, jer njihovi ekonomski interesi to diktiraju i koje se stoga ni po koju cijenu ne žele svrstati na stranu bilo kojeg pola, Amerike ili Kine. 

Bez obzira na ovu trenutnu paradoksalnu i zagonetnu poziciju Indije, puno je ozbiljnih pokazatelja koji nas uvjeravaju da Indija postepeno u strateški važnom pogledu sve se više približava politici i interesima Washingtona, barem kada je u pitanju dugoročno strateško pozicioniranje. Ne treba se čuditi što Amerikanci također na to računaju. Na to simbolično ukazuje angažman velikog broja državnih i diplomatskih američkih zvaničnika indijskog porijekla, koji su angažirani u američkoj administraciji. Ne treba da čudi fleksibilnost Washingtona, koji Indiji uglavnom redovno progleda kroz prste svaku odluku, čak i kad je ona jasno uperena protiv interesa Washingtona. Najbolji primjer jeste globalna hajka na Kinu i kršenje prava etničkih Ujgura u Xinjiangu u Kini, koji ozbiljno figurira u politici SAD-a i njenih saveznika kada je riječ o pitanjima američkog odnosa prema kršenju ljudskih prava.

Naravno, to se da primijetiti u politici američke administracije prema pitanju Tibeta, Hong Konga i Tajvana, čime Washington želi diskreditirati Peking na globalnom planu, znajući da Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a ne želi svrgnuti postojeće globalne institucije, ali ih želi prilagoditi svojoj viziji budućeg svjetskog poretka. S druge strane, Washington gotovo da diže glas protesta zbog kršenja ljudskih prava i očajnog položaja muslimana Kašmira u Indiji, naroda kojem je oduzet status autonomije ukidanjem člana 370 Ustava Indije, nad kojim se vrši genocid i kulturocid, niti adekvatno reagira kod New Delhija zbog drakonskih mjera i opsade Kašmira, područja u podnožju Himalaja, gdje je Indija stacionirala preko 700 hiljada vojnika i snaga sigurnosti, ili pak zbog zatvaranja nekih od najumjerenijih sekularnih političara u Kašmiru u vrijeme pandemije virusa korona, zbog podjela Kašmira na nove administrativne oblasti, kršenja prava na državljanstvo muslimanima Indije u nekim državama gdje su u velikom broju, i drugih poteza šovinističke politike vladajućeg BJP-a kojim upravlja ideologija Hindutva, a koju propagira RSS, ekstremna koalicija brojnih organizacija koja ne krije da je izravno inspirirana nacističkom ideologijom Hitlerovog Trećeg rajha i Mussolinijevim fašizmom.

Da paradoks bude još veći, Indija pod vodstvom BJP-a, koji predvodi Narendra Modi, indijski premijer, također se protekle decenije približila Izraelu, s kojim je sklopila partnerske odnose. Represija koju Izrael provodi nad Palestincima Gaze i okupirane Zapadne obale i Istočnog Jerusalema u Palestini replicirana je upravo u Kašmiru nad muslimanima, većinskom narodu ove indijske države kojoj je ukinut status autonomije garantiran Ustavom. Posebna je tema glede uloge izraelskih kompanija u domenu informativnih tehnologija, vojne industrije i agrikulture koje su prisutne u Indiji u okviru strateškog sporazuma Indije i Izraela, čemu je potrebno posvetiti poseban osvrt kada je riječ o odnosima Indije i Izraela.

Kompleksnost odnosa Indije, Amerike i Izraela i proturječnost tih odnosa, koju naziremo u još uvijek dobrim odnosima New Delhija i Moskve, paradoksalna pozicija Indije koja je prisutna u suprotstavljenim asocijacijama država, unutrašnja politika koja ponajviše asocira na fašizam, jačanje ekonomskih giganata i milijardera bliskih vladajućem BJP-u i Narendriju Modiju lično poput medijskog magnata Andanija i najbogatijeg indijskog kapitaliste Adanija, koji kontroliraju veliki komad kolača indijske ekonomije, ovisnost BJP-a o fašističkoj politici ideologije Hindutva, koju decenijama propagira teroristička organizacija RSS, ponajviše govori o tome koliko je očajna pozicija Amerike u nastojanju da očuva svoju globalnu supremaciju, da je spremna sve ove kontradiktornosti koje karakteriziraju Indiju apsorbirati i racionalizirati. SAD ne može pronaći značajnijeg i boljeg strateškog partnera od Indije u Indo-Pacifiku za očuvanje dominantne liderske pozicije.