Internet i društvene mreže posljednjih su godina prepuni stranica na kojima se istražuju i razgledaju fotografije nastale u davnim godinama, u vrijeme prvih fotografskih aparata, kada je Bosna bila dijelom Austro-Ugarske. Dijele se, istražuju, prodaju na aukcijama, reprodukuju i popravljaju. Često i falsificiraju pa se pod Bosnom i Bošnjacima vode neke druge zemlje, gradovi i lica. Posebno se često analiziraju i razgledaju fotografije bosanskih soldata slikanih tokom Prvog svjetskog rata. Traže se na njima lica pradjedova, rođaka, njihova groblja i haremi i mjesta koja su pohodili.

Ovih se dana, tako, opet po Twitteru i Facebooku zakotrljala jedna krasna slika. Lijepe zgrade s obiju strana ulice pod kaldrmom kojom stupa grupa vojnika s fesovima na glavi. Na slici potpis: Einzug der Bosniaken in Lemberg. Prevedeno s njemačkog: Ulazak Bošnjaka u Lemberg.

Lemberg je grad Lavov, koji je u svojoj historiji nosio četiri imena. Na latinskom je bio Leopolis, na njemačkom Lemberg, na poljskom je Lwów, a na ukrajinskom, gdje se danas nalazi, zove se Lviv. Kada su njegovim ulicama stupali Bošnjaci, te 1914. i 1915. godine zvao se Lemberg i bio je dio Galicije, važne i naftom bogate regije koja je tada bila dio Austro-Ugarske. A onda je počeo rat i na njegova su vrata zalupali Rusi. Baš kao i ovih dana.

Galicija je bila jedna od nekadašnjih krunskih zemalja Austro-Ugarske Monarhije. Ona se od 1867. do 1918. godine nalazila u austrijskom dijelu Monarhije. Glavni grad austrijske Galicije bio je Lemberg, današnji Lavov u zapadnoj Ukrajini, važno središte Austro-Ugarske Monarhije. Galicija je 1914. godine imala površinu od 77.300 km² i osam miliona stanovnika, što je činilo oko 15 posto cjelokupne austrougarske populacije.

Galicija se po izbijanju Prvog svjetskog rata našla u središtu ratnih operacija. Tamo je austrougarska vojska, na jednom od ključnih bojišta početkom Velikog rata, doživjela katastrofalni poraz, poraz koji je značio gubitak stotina hiljada obučenih i pripremljenih vojnika, kao i golemi udarac u smislu morala. Ipak, iako je Galicija u septembru 1914. izgubljena, već je iduće godine započela zajednička njemačko-austrougarska akcija vraćanja pokrajine. Sukobi su vođeni sve do kraja 1917. godine.

Lamberg, odnosno Lavov pretrpio je ogromna razaranja. Grad su osvojili Rusi pa ponovno vratili Austrijanci. Kao i druge dijelove Habsburške Monarhije, zahvatila ga je ratna paranoja, nekontrolirana hapšenja i nasilje različitih razina. Kada je 1918. već bilo jasno da se Monarhija raspada, ukrajinske su snage zauzele grad. Onda je uslijedio dugi ukrajinsko-sovjetsko-poljski sukob, koji se smirio tek 1921. godine.

Austrougari su sve vojnike zvali Bošnjaci, bez obzira na vjeroispovijest. U vojnim formacijama bili su većinom muslimani i katolici, dok su pravoslavci zbog nepovjerenja vlasti prevladavali u radnim jedinicama. Pred kraj 1917. godine bosanskohercegovačke trupe brojale su već 298.773 vojnika. U Prvom svjetskom ratu je Austro-Ugarska mobilizirala 17.2 posto cjelokupne muške populacije u BiH između 16 i 70 godina.

U Prvom svjetskom ratu Bosna i Hercegovina je dala brojne vojne jedinice čija je borbena vrijednost na gotovo svim ratištima postala legendarna. Na frontovima Austrije, na Soči, u Tirolu, u Rusiji, u Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji, pripadnici tih jedinica svuda su bili prvi među prvima, najhrabriji među hrabrima, predstavljajući primjer idealnog vojnika, piše u svom radu Povratak zaboravljenoj prošlosti prof. dr. Zijad Šehić.

Bošnjaci su vojsku služili u četiri regimente: BH1 činila je sarajevska regija s regrutnim centrom u Beču, BH2 je činila banjalučka regija s regrutnim centrom u Grazu, BH3 je činila tuzlanska regija s regrutnim centrom u Budimpešti, a BH4 je činila mostarska regija s regrutnim centrom u Trstu.

Od početka rata 1914. godine do februara 1915. godine 1. bosanskohercegovački pješadijski puk s tri bataljona (I, II, IV) nalazio se u sastavu 25. pješadijske divizije. Jedinice I bataljona već su 15. augusta 1914. stupile na tlo Galicije i dan kasnije stigle u Jaroslau, gdje su uključene u sastav armije Auffenberg, piše Šehić. Do kraja 1914. godine 1. bosanskohercegovački puk učestvovao je u borbama koje su vođene od 26. augusta do 2. septembra kod Komarowa, u borbama kod Rave Ruske od 6. do 11. septembra, a zatim u prodoru preko rijeke Sane od 14. do 17. septembra.

Početkom novembra 1914. godine 1. bosanskohercegovački puk premješten je u područje sjeverno od Krakowa, gdje je od 16. do 25. novembra 1914. učestvovao u borbama, a od 15. do 18. decembra u potjerama za Rusima nakon bitke kod Limanowe, Lapanova, sjeverno od Visle. Od 20. do 31. decembra 1914. godine 1. bosanskohercegovački puk je učestvovao u borbama na Nidi.

Tri bataljona 2. bosanskohercegovačkog puka (I, II, IV) bili su smješteni u Grazu do 15. augusta 1914, kada su u sastavu III korpusa, 6. pješadijske divizije i 11. pješadijske brigade upućeni na rusko ratište putem Lemberg – Złoczów. Puk je prvi zadatak dobio 25. augusta. Trebalo je izvršiti prodor prema Złoczówu, vezati jače ruske snage i poraziti ih, kako bi se spriječio njihov prodor u pravcu Zlota Lipa – Dnjestar. Kada je 26. augusta na putu Gołogóry – Bortkow zaposjela položaje, 6. pješadijska divizija je dobila zadatak da izvrši prodor u pravcu Złoczówa. U napadu je 2. bosanskohercegovački puk izvršio prodor preko brdovitog, teško prohodnog terena, posjednutog jakim ruskim snagama, uslijed čega je došlo do velikih gubitaka.

Treći bosanskohercegovački puk u Galiciji je od 9. do 14. septembra učestvovao u borbama kod Lavova, koje su završene porazom austrougarskih trupa. U šumi istočno od grada Szczyrzyc puk je pretrpio velike gubitke, a zatim se, s ostalim jedinicama, povukao u Karpate. U toku povlačenja jedinice je zahvatila kolera, pa su vojnici usput umirali. U roku od nekoliko dana umrlo je više od polovine vojnika. Četvrti bosanskohercegovački pješadijski puk je u borbe s Rusima stupio 24. augusta 1914. godine.

Petnaestog augusta 1914. godine počinje Bitka za Galciju, prva bitka između Rusije i Austro-Ugarske na istočnom frontu. To je bila serija pet velikih bitaka između austrougarske i ruske vojske koje su se odigrale na frontovima Galicije i tadašnje Ruske Poljske. Austrougarske su snage bile teško poražene i morale se povući iz Galicije. Ruske su snage zauzele glavni grad Lemberg i većinu teritorije Galicije koja je ostala pod ruskom okupacijom do ljeta 1915. godine. Austrougarska je vojska pretrpjela teške gubitke, posebno oficirskog kadra, a osim ljudskih žrtava, ogroman je bio gubitak ratnog materijala, opreme i konja. O Bošnjacima u toj prvoj bici za Lemberg pisao je Pero Blašković u svojoj knjizi Sa Bošnjacima u Prvom svjetskom ratu. Poglavlje knjige nazvao je Velebitka kod Lwowa.

“Bila je ta bitka od 9. IX. do 14. IX. 1914. godine. Bitkom u Galiciji je s naše strane upravljao zlosretni feldcajgmajster barun Auffenberg, višegodišnji ministar rata u Monarhiji, dok su glavni generali Rusa bili Ivanow i Dimitrijew. Bitka je za austrijsko oružje bila već izgubljena, ali se još pokušalo sa spasavanjem. U bitku su stoga na brzinu, a često iz vagona bacani pojedini dijelovi II i III armije. Naša 81. peštanska divizija pripadala je IV korpusu II armije.

Odmah uvodno moram istaći da je ta bitka konačno bila izgubljena, ali smo mi prošli relativno sretno. Naša se regimenta naime nije vratila potučena, nego je na mjestu naše borbe odlučno pobijedila. Uzmicali su drugi sjeverno i južno od nas, dok smo mi napredovali još tri dana, iako je sve već bilo izgubljeno.

Deveti rujan bio je dan naše velike vojničke slave. Tog dana se mnogo oko Bošnjaka zarosilo od tuge nad izgubljenim ili nastradalim drugom, ali i od oduševljenja nad izvojevanom pobjedom. Govorim post festum, pa mogu čiste savjesti reći, da tog dana naš napad i juriš na ruske utvrđene položaje bio vrhunac našeg ratovanja...

Produžili smo mladom šumom do zaselka Kruszeniec i pod zaštitom šume zauzeli pripremnu formaciju za napredovanje u sjeveroistočnom pravcu prema selu Horožanna Wielka. Na rubu šume smo se zaustavili. Pred šumom prostirala se močvarna livada. Lijevo preko livade uzdigla se mala uzvisina sa prorijeđenom šumom. Onamo je pozvao regimenskomandant oberstar Breit sve komandante bataljona i kompanija radi izdavanja dispozicija i zapovijesti za vršenje napada. Sve je to bilo izvršeno hladno i strogo, bez ijedne suvišne riječi i bez trunka sentimenta iako su taneta šišala oko naših ušiju, a ruske granate nisu padale daleko od nas...

Ne sjećam se više kako je izvršen raspored jedinica za napad, no znadem samo toliko da je I. bataljon, u čijem je sastavu bila 2. kompanija mog nerazdruživog prijatelja kapetana Milutina Matote, bio na desnom krilu i da je moja kompanija strojnih pušaka bila tik do druge kompanije. Mi smo se međusobno bili već dogovorili, da ćemo u svakom slučaju produžiti borbu rame uz rame ma kakve se dispozicije izdale. Kako su strojne puške bile novo oružje, to se stari komandanti nisu htjeli mučiti sa njima, nego je svaki odred strojnih pušaka principijelno išao sa svojim bataljonom...

Napredovanje, navalu i juriš naša je regimenta uzorno izvela. Nijedna strojna puška drugih bataljona ili regimenta nije doprla do jurišnog položaja kao moje strojne puške. Još kod bježanja prisilio sam svojom vatrom na predaju 400 Rusa, a kako je i posluga topova pobjegla, to su Bošnjaci zaplijenili 12 ruskih topova od 9 cm kalibra, koji su bili postavljeni nedaleko pješačkih rovova u vrtovima kuća Horožanne Wielke...

Hrane nismo primili, a ni kapi vode nije bilo ni za lijek. Sve je bilo do skrajnosti iscrpljeno. Samo su nekoje patrole pošle za Rusima, a ostali su vojnici nemoćno legli u jarak pored puta. Iskoristio sam tužna iskustva sa nošenjem strojnih pušaka i municije, te dao pohvatati nekoliko odličnih kozačkih i artilerijskih konja, pa sam ih improvizirao za nosače mog teškog oružja i opreme...

U pet sati ujutro nastavili smo napredovanje prema sjeveru. Velik broj zarobljenika pao nam je u ruke, ali su i naši krvavi gubici bili osobito teški na oficirima. Polovinu smo regimente izgubili samo prvog dana kod jurišne borbe sa Rusima. Oko podne smo ušli u grad Szezerzec koji je bio sav u plamenu. Kroz nekoje ulice nismo zbog vrelog žara i plamena mogli ni proći. Odmah drugog dana u Galiciji mogli smo vidjeti ruski odlično organizirani uzmak, iza kojeg nije ostao ni kamen na kamenu.

Ogledao sam se i vidio Matotu kako stojećki i raširenih ruku pokazuje svojoj kompaniji frontu i pravac kretanja pri jurišu. Njegova je kompanija pošla. Preda mnom je kod puške radio Vormeister cugsfirer Bajrić Suljo. Pucao je kao lud. Kad su se pojavili naši jurišnici, Rusi su se digli, a moj je Suljo kao mahnit držao strojnu pušku samo još sa snažnom desnicom, ciljao, pritiskivao na puce i gađao, a u lijevoj je ruci držao fes, vitlao snjime nad glavom i vrištao visokim glasom svoj 'iju, ju', koji je izbio i iz paklene borbene buke.”

Ruska se vojna sreća u Lembergu okrenula u junu 1915. godine. Tada nisu uspjeli odbraniti Lemberg od napredovanja njemačkih i austrijskih trupa nakon što su njemačke trupe probile ruske linije na zapadnom kraju Karpatskog fronta i napredovali na istok uz planinu, prisiljavajući Ruse da odustanu od pokušaja invazije na Mađarsku. Lemberg su u junu 1915. branila dva ruska korpusa pod generalom Brusilovim. Dana 20. juna njemački rezervni korpus XLI i austrijski VI korpus krenuli su u napad na Lemberg. Bitka je kratko trajala. Dana 22. juna Nijemci i Austrijanci upali su u predgrađa Lemberga, a kako bi izbjegli zarobljeništvo, Brusilov je izvukao svoj korpus iz grada. Grad je ponovo bio u rukama Austro-Ugarske kada je vjerovatno i nastala čuvena fotografija Bošnjaka na njegovim ulicama.

O Bošnjacima u Galiciji i Lembergu piše i Hans Fritz u svom poznatom djelu Bošnjak. Fritz opisuje sudbinu dvojice mladića iz okoline Gradačca koje je rat vodio preko Beča do Galicije i italijanskog fronta.

Salko Mujić i Smajo Omeranović, početkom 1912. godine dobijaju poziv da se jave u vojsku, u Beč, u kasarne u Arsenal Strasse, kod Sidbanhofa, bečke južne željezničke stanice, dio je Fritzovog zapisa. Trebaju doći u Vrpolje, na željezničku stanicu, gdje će se pridružiti grupi koja putuje u Beč. Nastala je pometnja. Momčići rođeni 1891. tek navršili 20 godina. Nisu bili dalje od Brčkog i Tuzle. Za Beč su samo čuli, tamo živi Kaiser Franz Joseph, Car Franjo. To je veliki grad, glavni u carevini, s puno dvoraca, parkova, sjajnih hotela i gostionica. Spremili su se Salko i Smajo, obukli što su najljepše imali, spakovali malo odjeće za promjenu i hrane za nekoliko dana. U Vrpolje ih je odvezao Salkin otac Huso...

Na Sidbanhof su došli oko 8 sati ujutro. Izašli su iz voza, okupili se i u koloni dva i dva došli u kasarnu. Kasarna, zapravo kasarne su bile blizu stanice, prekoputa široke ulice, Arsenal Strasse. Bilo je tu mnogo zgrada od crvene cigle. Bile su duge i do četiri sprata visoke. Između kasarni su bile široke aleje s velikim stablima platana i kestenova. Došli su pred zgradu na kojoj je pisalo BH REGIMENTA. Salkanu i Smaji je laknulo, bili su među svojima, mogli su razgovarati na bosanskom. Taj dan do mraka su ih rasporedili u jedinice, dali im uniformu, veš, cokule s visokim sarama i posteljinu. Pokazali su im spavaone, odveli ih na kupanje i na kraju na večeru. Ujutro u 7 sati je bilo postrojavanje. Svi isto obučeni, lijepo ošišani i obrijani Bosanci, ili Bošnjaci, kako su ih Austrijanci zvali...

U martu dobije prekomandu u Lamberg, centar Galicije i važan pogranični garnizon. Galicija je bila oblast na istoku Austro-Ugarske. U historiji je bila nezavisna kneževina, pripadala je Poljskoj, Rusiji, Mađarskoj i sada je u sastavu K&K monarhije. U Galiciji živi ukrajinsko i poljsko stanovništvo. Ni jedni ni drugi ne vole Mađare ni Austrijance. U Evropi su odnosi između velikih sila loši i govori se kako ne miriše na dobro.

I onda Austrija 28. jula objavi rat Srbiji, a Rusija objavi rat Austriji. Njemačka stane na stranu Austrije i odmah napadne Rusiju. Bh. Regimenta bude raspoređena na granicu prema Ukrajini. Tokom ljeta i jeseni vojnici su kopali tranšeje, utvrđivali se i pripremali za zimu. Pravih borbi nije bilo do 1915. god. Vojnici su sjedili u tranšejama, ložili vatru i čekali da zima prođe. U proljeće je ruska vojska napala velikim snagama, potisnula austrijske snage i zauzela veliki dio Galicije. Poslije toga se front umirio, a Austrijanci su pripremali kontraudar.

Napad je počeo u proljeće 1916. i Rusi su se morali povući uz velike gubitke. Bošnjaci nisu htjeli ratovati protiv slavenske zemlje, moral je bio nizak. U jednom napadu u dubinu ukrajinske teritorije bude opkoljeno i zarobljeno mnogo vojnika iz Bh. Regimente. I Salko je bio među njima. Ruski Kozaci na konjima su ih gonili u koloni da pješače pet dana. Došli su u Hmeljnicki, grad u zapadnoj Ukrajini. Rasporedili su ih da rade po seoskim imanjima, salašima. Radili su na poljima pšenice i heljde, kosili, skupljali sjeme, skupljali slamu, pa onda orali njive i sijali ozimu pšenicu.

Kada je došla zima, Salko i ostali su vozili pšenicu u mlinove, dobijeno brašno i heljdu su vozili na front ruskim vojnicima. Tako su proveli zimu. U proljeće 1917. godine dođe do socijalnih nemira u ruskim gradovima i u martu 1917. Rusija prihvati mir i izađe iz rata. Zarobljenici su se obradovali, rat je gotov, možda će ih pustiti kućama, pa već su pet godina u vojsci. Rusi su ih u koloni, opet pješke, vratili na granicu.

U Lambergu su se ukrcali na voz za Peštu. Bili su umorni, mršavi, poderani i šutljivi. Skoro polovina ih je ostalo na poljima Galicije i Ukrajine. Voz je polako kloparao po mađarskoj ravnici, dim od lokomotive je ulazio u vagone i tjerao ih na kašljanje. Možda nas u Pešti okrenu na jug prema Osijeku, govorili su vojnici između sebe. U Pešti su kompoziciju ostavili na sporednom kolosijeku, na kraju stanice. Tu su ih ostavili četiri dana, bez hrane i vode, nisu im ništa govorili gdje će dalje, niti šta se dešava. Vodu su donosili s okolnih bunara, a hranu su tražili po kućama u blizini. Mađari su škrti, rijetko su davali, morali su plaćati. Jeli su uglavnom crni raženi hljeb pomazan bijelom svinjskom ili žutom guščijom mašću.

Obavijestili su ih da su Italijani promijenili stranu u ratu. Napustili su Austriju i Njemačku i krajem aprila 1915. pristupili Engleskoj i Francuskoj. Napali su austrijske snage, dojučerašnje saveznike, u Tirolu i na Soči. Bh. kompozicija sada ide u Klagenfurt, gdje će se obući i popuniti novim ljudstvom. Iako su umorni, moral je porastao, mrzili su Italijane zbog izdaje. Krajem ljeta dolaze na italijanski front, ukopavaju se kod mjesta Caporetto i tu provedu zimu... 

Rat je završen u novembru 1918, a u decembru su formirane nove države u Evropi. Južni Slaveni su sada dobili svoju državu, Kraljevinu SHS. Nove vijesti su dolazile svaki dan. Bošnjaci su čekali da idu svojim kućama, u Bosnu. U kasarnama su već tri mjeseca. Ne mogu ni u grad izlaziti. U martu je postignut dogovor o razmjeni zarobljenika. Brodovima Kraljevske mornarice su prebačeni iz Trsta u Kotor. Odatle su nastavili pješke do Trebinja, a onda vozom preko Mostara i Sarajeva do Doboja. U Doboju su sišli s voza i opet pješke, preko Gračanice i Srnica u Gradačac. Od kuće su bili odsutni punih sedam godina...

Sevdalinku Lomna Bosno, daleko odosmo, u kojoj su stihovi “Hej, majke naše, ne nadajte nam se/Seje naše, ne kun'te se nama/Hej, vjerne ljube, vi se preudajte/ Nas će care tamo oženiti/hej, s crnom zemljom i zelenom travom” spjevali su Bošnjaci odlazeći da ratuju na Galiciji, barem tako tvrde neka od istraživanja čije je rezultate svojevremeno objavio Avdo Huseinović.

Huseinović je jedan od autora koji je pisao o takozvanim đurumlijama, dobrovoljcima Bošnjacima iz Sandžaka, ali i iz Bosne koji su odlazili na Galiciju. Većina njih je izginula. Sam pomen galicijskog fronta bi, danas, bez potenciranja udjela sandžačkih Bošnjaka bio nezamisliv, piše Huseinović. Malo je ko mogao da primijeti da su Bošnjaci, osim svoje naivnosti, sve izvjesnije, postajali bagatelna topovska hrana angažirana za amortiziranje i uštedu austrijskih gubitaka.

Zarobljene austrougarske vojnike, među kojima i značajan broj Bošnjaka, Rusi su prebacili do Darnice u Kijevu, Odesu ili Harkov. Pred kapitulaciju Rusije odvezli su ih dalje, prema centralnoj Aziji, gdje su uslovi za boravak bili užasni. Kada je rat završio, većina Bošnjaka se u tom trenutku zadesila na teritoriju današnjeg Uzbekistana i Tadžikistana.

Zbog enormne udaljenosti, putovanja nazad u Sandžak i Bosnu su znala trajati i po nekoliko godina. Ova tema je bila tabu na prostoru Bosne i Hercegovine, sve do početka posljednje Agresije, kada su na površinu počele izlaziti informacije o boravku naših pradjedova u ruskom zarobljeništvu, o tome kako su preživljavali poplave na Piavi, teške situacije u Galiciji i na Karpatima.

Priča o đurumlijama je omiljena tema i danas u životu Sandžaklija. Prolazeći kroz Unđurovinu (Mađarsku), jedan je Bošnjak u izlogu radnje primijetio fotografiju konjanika u vojničkoj uniformi ispod koje je pisalo: Unbekannte Bosnische freiwilliger (Nepoznati bosanski dobrovoljac). Na njegovo uporno insistiranje kod vlasnika radnje, fotografiju je donio u Novi Pazar. Poslije dugih i upornih nagađanja oko fotografisane osobe, odgonetnuto je ime nepoznatog galicijskog ratnika. Zagonetni konjanik je bio đurumlija Hivzo Škrijelj iz Novog Pazara, snimljen negdje na bojištu.