Priprema opsade Sarajeva počela je mjesecima prije 5. aprila

Foto: Matija Koković

Nihad Halibegović, Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad – 05. i 06. aprila 1992. godine, Izdavač: Nihad Halilbegović, Sarajevo, 2016. godine, 254 stranice

Kada je Nikoli Koljeviću u Beogradu supruga Dobrice Ćosića izrazila dobrodošlicu zbog povratka iz Daytona, on joj je odgovorio: “A možda bi, Božice moja, sreća bila da sam poginuo kao ratnik…” Onda ga Dobrica Ćosić zamoli da mu “ispriča ono što je najvažnije”, na šta Koljević reče: “Najvažnije je, Dobrice, dobili smo državu Republiku, a ostadosmo u Bosni bez Sarajeva. Moje nekadašnje vođe, Tito i Kardelj, s bosanskim komunistima, proglašenjem muslimana za naciju, zasnovali su islamsku Bosnu i stvorili od Sarajeva centralni grad svih jugoslavenskih i balkanskih muslimana”, kazao je Koljević. “S bolom i gnevom Nikola je govorio o gubitku Sarajeva, koje je nekada bilo po veličini drugi srpski grad”, zapisao je Dobrica Ćosić u knjizi Bosanski rat, a njegov dijalog s Koljevićem ponajbolje ilustrira značaj Sarajeva za velikosrpske planove.

Iako je opsada Sarajeva zvanično počela 5. aprila 1992. godine, Halilbegović ističe da su prve žrtve pale mjesec ranije, a da su planovi za opsadu dugo pripremani. “Iz prisluškivanog telefonskog razgovora iz oktobra 1991. godine između Radovana Karadžića i Momčila Mandića, bliskog Karadžićevog saradnika, može se zaključiti što je SDS spremao opsadu Sarajeva pola godine prije zvaničnog početka agresije. Radovan Karadžić, tom prilikom, kaže: ‘Za samo nekoliko dana Sarajevo će biti sravnjeno sa zemljom i bit će 500.000 mrtvih. Za mjesec dana muslimani u Bosni i Hercegovini će nestati’”, navodi Halilbegović.

Patriotizmom protiv stručnih planova

Jugoslavenska narodna armija odigrala je ključnu ulogu u pripremi agresije na RBiH, napadu na Sarajevo i držanju grada u blokadi. Od 1986. godine, piše Halilbegović, organizirane su štabne ratne vježbe pod nazivom “Romanija”, i to većinom na prostoru Republike Bosne i Hercegovine, pod izgovorom da je to vježbanje varijanti za odbranu od mogućeg napada NATO snaga na SFRJ. U pripremi osvajanja i blokade Sarajeva, JNA i VRS imali su na raspolaganju studiju, istraživački projekt “Obezbjeđenje hranom, vodom i energijom gradskog stanovništva i oružanih snaga za vrijeme odbrane Sarajeva u okruženju”. Ovu studiju naručili su Savezni sekretarijat za narodnu odbranu i Sekretarijat za narodnu odbranu grada. Halilbegović navodi da su na ovom projektu radili najeminentniji stručnjaci iz raznih oblasti, a da je studija objavljena 1987. godine u izdanju Ekonomskog instituta Sarajevo.

“Pripremajući Istraživački projekt (studiju) zavisno od mnogih okolnosti, agresor je Sarajevu isključio vodu, struju, plin, porušio poštu, zauzeo objekte rezerve hrane, uništio prehrambene industrijske objekte, rušio Velepekaru, Mljekaru i dr. Koristeći saznanja iz ove Studije, stezao je obruč oko Sarajeva očekujući njegovu predaju. Međutim, branioci su herojskom odbranom Sarajeva demantirali istraživački projekt iz Studije i pokazali da je ljubav prema voljenom gradu jača od bilo kakvog oružja i oruđa i da, ponekad, i nauka ustukne ispred ljubavi”, piše Halilbegović.

U pripremi agresije i napada na Sarajevo formirana je komanda vojnog okruga grada i deset vojnih odsjeka za svaku gradsku općinu, a za komandanta je postavljen pukovnik Obrad Popović. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vojnoj obavezi, sekretarijati za Narodnu Odbranu trebali su poslove regrutacije, mobilizacije i vojnu dokumentaciju predati novoformiranim vojno-teritorijalnim organima (Komandi vojnog okruga), što bi predstavljalo, kako primjećuje Halilbegović, vezanje omče oko vrata Bosni i Hercegovini. “Normalno, mi smo odbili predati vojnu dokumentaciju (kartone i kartoteke) i sklonili je na sigurna mjesta. Tada su nastale prijetnje i pokretanja krivičnih postupaka. Ja i komandant vojnog okruga pukovnik Popović smo učestalo bili gosti radija, gdje smo branili svoje stavove. Sporni zakon nismo ispoštovali kako bi zaštitili građane Sarajeva. I to je bila naša pobjeda”, piše Halilbegović.

JNA je naoružala bosanske Srbe

Početkom 1992. godine formirana je Druga vojna oblast sa sjedištem u Sarajevu. “Teritorijalno je pokrivala dio zamišljene velike Srbije, zapadno od rijeke Drine. Druga vojna oblast je u svom sastavu imala pet korpusa i brojno stanje od 85.097 vojnika. Komandant Druge vojne oblasti u Sarajevu bio je generalpukovnik Milutin Kukanjac. Druga vojna oblast je ne skrivajući naoružavala srpski narod. General Milutin Kukanjac u izjavi za Borbu, 15. novembra 1993. godine, kaže: ‘Blokada Sarajeva, početkom aprila 1992. godine, izvršena je po mom naređenju. Odlučio sam da aerodrom stavimo pod našu kontrolu i time isključimo svako iznenađenje. Pokazalo se da je to bio pun pogodak. Srbi u BiH dobili su gotovo cjelokupno naoružanje, municiju, minsko-eksplozivna sredstva, gorivo, rezervne dijelove, hranu i druga materijalna sredstva od JNA.’ Paradržavna tvorevina Srpska republika u Bosni i Hercegovini je formirala vojsku RS i Sarajevsko-romanijski korpus (SRK) kao osnovnu operativno-taktičku jedinicu koja je objedinila sve do tada formirane snage SDS-a i najveći dio snaga 4. korpusa JNA. SRK je imao zadatak da uspostavi neprobojnu opsadu, obruč oko grada, a zatim da izvrši presijecanje grada na više pravaca i po dijelovima pristupi njegovom osvajanju ili uništenju”, navodi Halilbegović.

Komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS od 1992. do 1994. godine bio je Stanislav Galić, a od 1994. godine do kraja agresije Dragomir Milošević. Halilbegović podsjeća da je Sarajevsko-romanijski korpus VRS tokom opsade na grad Sarajevo ispalio preko 50.000 tona projektila.

Zaronivši se u privatnu arhivu i dokumentaciju koju je godinama skupljao, Nihad Halilbegović našao se u vrtlogu zbivanja u kojima je, u funkciji sekretara Sekretarijata za Narodnu odbranu Grada Sarajeva, sekretara Sekretarijata za Narodnu odbranu Općine Centar te komandanta Prvog štaba Patriotske lige u RBiH, i sam učestvovao. Istražujući period od samo 37 dana, cijeli mart i šest dana aprila 1992. godine, koji su bili sudbonosni dani za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, Halilbegović je došao do šokantnih podataka te ih objavio u knjizi čija najveća vrijednost nije u dubini analize i interpretacije događaja, nego prije svega u neumoljivosti faktografije